iz knjige: Gospa i Hrvati
Gospina je kućica od apostolskih vremena postala mjesto
bogoštovlja jer su se u njoj zbila dva ključna misterija naše vjere:
navještenje i utjelovljenje
Sv. Jelena je nad Svetom kućom i s njom povezanom špiljom
podigla crkvu.
Bazilika je tijekom raznih povijesnih promjena opstala sve
do 1260. godine kada ju je porušio egipatski sultan Mameluk ed-din Bondokar.
Unatoč tomu podzemna kapela i Sveta kuća ostale su sačuvane.
Kada je 16. lipnja 1291. godine pao Akkon, zadnje križarsko
uporište u Svetoj zemlji, Gospina kuća čudesno dolazi na Trsat.
On im je rekao da je to kuća Majke Božje, da se ne brinu i
da će im sljedećeg dana, u nedjelju, dati objašnjene.
U nedjelju se, na čuđenje vjernika, župnik pojavio zdrav i
rekao im da je u snu dobio objavu da je to Gospina kuća i da ga je Gospa
ozdravila.
Glas se o tome brzo proširio i narod je počeo dolaziti
izbliza i izdaleka u velikom broju.
Knez Nikola I. Frankopan, gospodar toga kraja, upoznat sa događanjima,
poslao je u Svetu Zemlju izaslanstvo u kojemu je bio i don Aleksandar da na
mjestu događaja provjere istinitost objave.
Izaslanstvo se nakon četiri mjeseca vratilo i potvrdilo da
svete kuće više nema u Nazaretu te da mjere prostora na kojemu se nalazila
sveta točno odgovaraju mjerama kuće na Trsatu.
Otad su hodočašća na Trsat postala stalna i još češća. Zato,
to svetište koje je duhovno središte Zapadne Hrvatske s pravom nosi naziv
Hrvatski Nazaret.
Sveta se kuća nalazila na Trsatu od 10.5.1291. do 10.12.
1294. kada se pojavila u Italiji, u Loretu, u blozini gradića Recanatia.
NO unatoč tome Trsat su i dalje posjećivali mnogi hodočasnici
pa je Trsat iako bez svete kuće od onoga vremena sve do današnjega bio i ostao
Gospino svetište.
Tijekom posjeta Loretu papa Urban V susreo se sa hrvatskim
hodočasnicima pod dojmom njihove žalosti zbog gubitka svete kuće i na molbu
knezova Frankopana Trsatskomu je svetištu darovao 13 67. godine drevnu ikonu
koja se pripisuje svetom Luki.
Ta je vrijedna i skupocjena ikona bila stanovita nadoknada
za gubitak svete kuće a platila ju je zaklada Aleksandra ---------------- kanonika
bazilike svetog Petra.
Mnogima su uslišane molitve pred Trsatskom ikonom, događala
su se i čuda stoga je ikona dobila ime Trsatska Majka milosti.
Iako se Nazaretska kućica nalazila s druge strane
Jadranskoga mora, u Loretu, a ne na Trsatu, po Marijinu su se zagovoru
nastavile izlijevati velike milosti.
Petar Kružić koji je živio 1941. – 1537. kapetan Senjski i
knez Kliški -----------pobjednik u mnogim protuturskim bitkama dao je
1531.godine sagraditi stube od RIječine i grada do naselja na padinama
trsatskoga brijega da bi hodočasnicima olakšao pristup svetištu.
Otada su se mnogi vjernici stubama uspinjali vršeći pokoru na
golim koljenima tj. novim oblikom štovanja Gospe Trsatske.
Kružić je izgradio 128 stuba a njegovo je djelo nastavio
barun Gabriel ------------- zapovijednik
Brinja pa je danas do Trsata 561 stuba.
Trsatsko je svetište bilo poznato i izvan hrvatskih granica tako
se primjerice filozof Rene Descartes (----1650.) zavjetovao posjetiti Trsat ako
dovrši svoj filozofski sustav.
Zbog okončanja križarskih ratova od 14.og stoljeća nadalje
kršćani više nisu mogli hodočastiti u svetu zemlju pa im je umjesto toga
hodočašća najbolji nadomjestak bila Gospina kuća u Loretu
Stoga stalno raste priliv hodočasnika u Loretsko svetište te
u 16.-om stoljeću Loreto postaje najvažnije Marijansko odredište u Evropi.
Loreto je od kasnog 15.-og st. do konca 17.-og st bio jedno
od najvećih središta Marijanske duhovnosti u Evropi,
a sada se smatra da je najsvetije i najslavnije talijansko i
svjetsko marijansko svetište.
Zbog prosvjetiteljstva u 18.om st a tako i zbog nepovoljnih
političkih prilika u 19.-om st. Broj se hodočasnika smanjio.
Tijekom povijesti u Loreto su uz pučane hodočastili veliki
sveci, kraljevi, plemići i druge istaknute osobe.
Prema nekim izračunima Loreto godišnje posjeti 2 milijuna
vjernika među kojima je i veliki broj bolesnika.
Od konca 13.og st. Kad je nazaretska kuća došla u Loreto pa
sve do početka Drugog svjetskog rata trajala je neprekidna tradicija hodočašćenja
Hrvata u Loreto.
Tako je npr. fra Bernardin Škrivanić 1910. godine doveo u
Loreto više od 2000 hodočasnika iz Hrvatske.
Našim su sunarodnjacima, putovođama hodočašća bili njihovi
svećenici.
U Loreto bi dolazili kopnenim a češće morskim putem, svetu
su misu slavili na svom jeziku (i pismu glagoljici) u svetište su ulazili na
golim koljenima i tako su puzeći obilazili oko Nazaretske kuće.
Još i danas vidljivi su znakovi te pobožnosti u dvama
neprekinutim udubinama u mramoru oko Gospine kuće koje su izdubila koljena
stotina tisuća hodočasnika.
Rečenica zapisana u 16.om st. Rječito govori o hrvatskim
hodočasnicima u Loretu. Mi ih gledamo, veli jedan pisac, kako dolaze amo i
ostavljaju među ovim svetim zidinama upravo najrjeđi primjer pobožnosti u ponašanju
i velikodušnosti u darovima.
U isto vrijeme isusovac
o velikom broju hodočasnika Hrvata koji dolaze u Loreto zapisao: „Ljeta
utjelovljenja gospodinova 1599 dođe njih tristo, a možda i petsto sa ženama u
grad Loreto.
Svi kupiše svijeće i upalivši ih, jednodušno se pomoliše
pred vratima velike crkve i proseci silnim glasom Božje milosrđe zazivahu
Božansku Djevicu.
Naskoro se poredaše u redove po svećenicima, što su ih sa
sobom poveli, uđoše u crkvu, ne na nogama, nego na koljenima.
Vapeći je plačući i govoreći jednoglasno na svom jeziku: Vrati
se, vrate na rijeku Marijo. Marijo, na rijeku se vrati. O Marijo, Marijo, Marijo!
I opetujući to često u gorkim suzama pristupiše kućici Presvete
Djevice. Ugledavši kućicu sa otvorenim vratima, raspaljeni novim žarom vapijahu
gornju molitvu s tolikim oduševljenjem, s takvom uzbuđenošću srdaca te se
činilo da se sve miješa i slijeva u suzama.
Ni jedan se ipak ne usudi unići u svetu kuću, nego prepuni
ljubavi Božje. I upravo strveni od ogromne duševne boli golim koljenima obilažahu
svetu sobicu izgovarajući još silnijim glasom gornji vapaj.
Ovim suzama, ovim naricaljka, ovim molitvama i drugim raznim
dokazima prave pobožnosti jasno nam govore Iliri što sude o prejasnoj kući i
koliko je cijene.
Ako ih poslije 256 godina toliko boli izgubljenje svete kuće
i pobožnos sjećanje na to što je molim
vas istom bilo ona prva vremena kad su se živo sjećali tolikih čudesa i tolikih
utjehe kod svete kuće na Trsatu.
Odatle i dolazi ono
što ona prva vremena mnogi od njih ne mogaše podnijeti odsutnost svete kuće pa
dođoše amo.
Hodočasnici, kako svjedoči jedan drugi isusovac, u pismu iz 1550.-e godine dolaze svake godine
brodovima u pratnji svojih svećenika koji ih ispovijedaju i govore im svetu
misu u njihovom domaćem jeziku.
Jedan ih očevidac, 1784. godine ovako opisuje.
Ja sam ih gledao kako dolaze svake godine u velikom broju tako
te je politička oblast morala ograničite godišnjeg hodočašća
Cijele ljetne noći ugledao sam ih gdje kleče na koljenima
pred crkvenim vratima jer im nije bilo dosta po danu promatrati zidove kuća Marijine
koju pokvasiše svojim gorkim suzama.
Kad su već bili preumorni, popeli su se na stube papinske palače
blizu crkve da se tu na lijepim galerijama makar donekle odmore i nitko se nije
smio usuditi da im to zabrani jer to je povlastica što je imaju Hrvati i to oni
sami isključivo od pradavnih vremena, ne samo obzirom na njihovu pobožnost. Nego
napose radi uspomene što su oni jednom posjedovali svetu kuću za kojom sada
toliko žale.
Dojmljiva je ta duboka pobožnost, potresna tuga za
izgubljenom svetom kućom, ali iznad svega izdiže se žarka ljubav prema Gospi koja
obavezuje na nasljedovanje.
Štovanje svete kuće izvan svete zemlje najprije je nastalo u
Hrvatskoj, a ključnu ulogu u nastanku Loreta kao najvećeg europskog gospodina
svetišta u srednjem vijeku imali su Hrvati.