HRVATSKI SVECI, radni list

 

Nikola Tavelić

Leopold Mandić

BLAŽENI MIROSLAV BULEŠIĆ

Tko je bio Miroslav Bulešić?

(prema: hrcak.srce.hr/file/311199 - Magda Karavanić:

MIROSLAV BULEŠIĆ: 

ŽIVOT I UBOJSTVO ISTARSKOG SVEĆENIKA

Miroslav Bulešić bio je mladi svećenik iz Istre koji je živio u teškom vremenu kada su komunisti nakon Drugog svjetskog rata pokušavali ukloniti vjeru iz života ljudi. Svećenici i vjernici tada su često bili u opasnosti, a neki su i ubijeni jer su ostali vjerni Isusu Kristu. Među njima je bio i Miroslav.

Djetinjstvo i školovanje

Rodio se 13. svibnja 1920. godine u selu Čabrunići, u južnoj Istri. Imao je brata i tri sestre. Od malih nogu bio je jako pobožan i volio je pomagati u crkvi. Zbog toga je odlučio postati svećenik. Išao je u školu u Italiji i Sloveniji, a kasnije je studirao u Rimu, gdje je postao đakon i završio školovanje za svećenike.

Svećenički život

Kad se vratio u Istru, počeo je djelovati kao svećenik. Ljudi su ga voljeli jer je bio pošten, vjeran i pomagao je svima. Nažalost, 1947. godine u mjestu Lanišće ubili su ga komunisti iz mržnje na katoličku vjeru. Imao je samo 27 godina.

Miroslav Bulešić je mučenik kojeg nam Crkva stavlja za uzor zbog njegove vjere. Njegov život i djelo nikada neće biti zaboravljeni.

Nakon što je 1943. godine postao svećenik, Miroslav Bulešić je služio mladu misu u Svetvinčentu, a zatim se kratko vratio u Rim. Zbog rata i dolaska Nijemaca nije se mogao više vratiti tamo, pa je ostao u Istri. Najprije je služio u župi Baderna, a kasnije u Kanfanaru. Bio je jako voljen jer je pomagao ljudima, propovijedao na hrvatskom jeziku i nije se bojao govoriti o vjeri, iako su ga zbog toga mnogi mrzili – fašisti, nacisti i komunisti.

Borba za vjeru

Upozoravali su ga da pobjegne iz Istre jer je bio u opasnosti, ali on to nije htio. Radio je u sjemeništu u Pazinu i pomagao drugim svećenicima. 

U kolovozu 1947. pratio je biskupovog predstavnika u Buzet i Lanišće kako bi dijelili sakrament krizme. U Buzetu su ih nasilnici pokušali spriječiti, a dan kasnije u Lanišću su mu presudili.

🩸 Mučeništvo Miroslava Bulešića 🩸

Godine 1947., u sjemenište u Pazinu, gdje je radio Miroslav Bulešić, stigao je crkveni predstavnik mons. Jakob Ukmar. On je trebao dijeliti sakrament krizme. Zajedno su otišli u grad Buzet 23. kolovoza.

Tamo je Miroslav trebao pomagati jer drugih svećenika nije bilo. Kad su stigli u crkvu i misa je trebala početi, u crkvu je ušlo oko dvadesetak komunista. Vikali su da ne žele da svećenici krizmaju njihovu djecu. Bacali su rajčice i vikali:

„Hoćemo biskupa! Nećemo da popovi krizmaju našu djecu!“

Ljudi su se uplašili i počeli bježati iz crkve. Miroslav im se hrabro suprotstavio, pa su na kratko izašli. Ispred crkve su plesali i vikali:
„Tito! Staljin! Partija!“
Nakon toga su se opet vratili u crkvu i htjeli pucati u tabernakul. Miroslav im je opet stao na put i rekao:
„Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!“

BLAŽENI MIROSLAV BULEŠIĆ

 

Sveci su naši uzori

BL. MIROSLAV BULEŠIĆ

SVEĆENIK & MUČENIK

Samo preko mene mrtvog!

Tako je govorio bl. Miroslav Bulešić kad su komunisti htjeli pucati na tabernakul

Miroslav Bulešić rodio se 13. svibnja 1920. od oca Mihe i majke Lucije, u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat 

Već sa 10 godina odlučio je da će biti SVEĆENIK!

 Za svećenika je zaređen 1943. godine,

a u svom dnevniku je zapisao:

"Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja."

U vrijeme rata stižu prijetnje od komunista zbog toga što dijeli sakramente Talijanima i Nijemcima. On odgovara:

"Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu!"

Zbog takvog stava stižu mu prijetnje s raznih straha, a on u dnevnik zapisuje:

„Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život ti sasvim darujem za svoje stado. 

Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. 

Neka bude tvoja volja"

Komunisti protiv Miroslava

Komunisti su, promatrajući kako narod ide u crkvu, zaključili: 

„Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama.

Dana 23. kolovoza 1947. komunisti su upali u crkvu,

 u svetište gdje je Miroslav stao na stepeništu ispred tabernakula i rekao

rekao: „Ovamo možete proći samo preko mene mrtvog".

Bilo je to u župi Buzet. Sutradan, 24. kolovoza 1947, je Krizma Lanišću, 

i poslije Krizme komunisti su upali u župnu kuću i nožem ubili Miroslava.

Dok je umirao, zazivao je:

„Isuse primi dušu moju!"

Spomendan bl. Miroslava Bulešića je 24.8.

Kralj Luj IX - odgoj za svetost

 Majka Blanka učila je Luja da izbjegava smrtni grijeh kao najgore zlo koje mu se može dogoditi!

Kad se rodio Luj njegov je djed bio kralj već trideset i četiri godine. Tada je kralj Francuske postao Lujov otac no vladao je samo tri godine. Nakon toga kralj, sa samo dvanaest godina, postaje Luj!

Zbog njegove dobi majka Blanka je bila ta koja mu je pomagala, a samostalno je vladao od svoje devetnaeste godine. Luj je bio vrlo obrazovan u govorništvu, latinskom jeziku, vojnim vještinama, vladanju itd., a imao je privatne učitelje koje je brižno birala njegova majka, katolkinja.

Poznata je njena izjava: „Dragi moj sine, volim te onoliko koliko samo majka može voljeti svoje dijete, ali bih radije da te vidim mrtva pred svojim nogama nego da počiniš smrtni grijeh!" Ova snažna izjava ljubavi njegove majke odjekivala je u Lujovu srcu cijeli njegov život. 

Nama se takva izjava može činiti pretjeranom i takva ljubav čudnom, ali ako znamo što je zapravo smrtni grijeh, da je to prezir prema Bogu, prekidanje odnosa s Bogom, našim Stvoriteljem kojem dugujemo ljubav i poštovanje, teška uvreda i prekid prijateljstva kojim zaslužujemo pakao za cijelu vječnost onda, naravno da je izbjegavanje teškog grijeha nešto što bi svi roditelji trebali željeti svojoj djeci, jer kao što Isus kaže: „Što ti vrijedi da i cijeli svijet zadobiješ, a dušu svoju izgubiš?!“

Lujova majka je pomagala samostane i siromahe, vladala je pravedno i bila pobožna. Za svoga sina ona je odabrala ženu Margaretu. Luj i Margareta su bili jako složni, zajedno su molili, čitali, slušali glazbu, a Bog ih je obdario sa jedanaestero djece.

Luj je vladao trideset i šest godina kao dobar, pobožan i pravedan kralj koji se odlikovao brigom za siromahe, križarskim ratovima, odanošću domovini i Bogu. Svakodnevno molio časoslov, na svetu misu je išao i dva puta dnevno, a ispod odjeće je nosio pokorničku košulju. Kralj Luj je i svom sinu u pismu ostavio smjernice kako da bude dobar čovjek i kralj, a poticao ga je na vjeru i svetost.

Osim privatnih pokora kralj je sudjelovao i u javnim pokorama, a na njih je poticao i svoje podanike. Pomagao je gradnju mnogih samostana i skupljao relikvije koje je smjestio u "svetu kapelu". Najznačajnija relikvija u njegovoj zbirci je Trnova kruna.

Kad su 1244. godine grad Jeruzalem zauzeli Turci kralj Luj je prepoznao dužnost obrane. Rat se nikada ne bi trebao započeti iz osvajačkih razloga, ali kad se radi o obrani i samoobrani on postaje dužnost. Bio je svjestan svoje jedinstvene pozicije iz koje je mogao pomoći. Kralj Luj je krenuo sa svojom vojskom križara u borbu protiv Turaka u onom što je poznato kao sedmi križarski rat. Vojska je pretrpjela velike gubitke, kralj je bio zarobljen pa otkupljen, a onda je četiri godine proveo u Svetoj zemlji u križarskim uporištima dajući im podršku i ohrabrenje.

Nakon šest godina kralj se vratio kući, a onda je opet 1267. odlučio poći u križarski rat. Ovaj put krenuli su u Tunis s namjerom da kršćani na tom pohodu muslimanskog kralja obrate na katoličku vjeru, nadajući se da će tako miru među kršćanima i muslimanima. Na žalost,  po dolasku u sjevernu Afriku izbila je bolest u logoru, a među zareženima bio je i kralj Luj koji je tada umro. Naslijedio ga je sin Filip III.

Samo dvadeset sedam godina nakon smrti kralj Luj proglašen je svetim. On je jedini francuski kralj koji je dobio titulu "sveti". Njegov spomendan je 25.8.

To je titula koja za koju se danas djecu rijetko odgaja, a ipak, kao katolici znamo da se nikakvo postignuće ne može mjeriti s tim.

Mnogi će roditelji poželjeti da im dijete bude profesor, magistar, doktor, da bude slavan kao ovaj ili onaj igrač, pjevač i sl., uspješan kao ovaj ili onaj političar, ali da bude SVET kao francuski kralj Luj kojeg je majka učila da se čuva teškog grijeha kao najvećeg zla koje ga može zadesiti – e to, na žalost, roditelji ne žele svojoj djeci.

A što vrijedi titula profesora, magistra, doktora, što vrijedi ako je tko slavni pjevač, igrač ili bilo što drugo, što vrijedi ako je uspješni političar – ako dušu svoju izgubi?!

Molitva svetom kralju Luju (Ljudevitu):

Sveti Ljudevite, ti su u svojoj mladosti upoznao Isusa zahvaljujući svojoj majci koja te učila vjeri i odgovornosti. Ti si na taj dar odgovorio svojim pobožnim i predanim životom. Molim te da moliš i za mene, da svoje dužnosti prihvaćam s ljubavlju i pravednošću nikada ne tražeći svoje vlastite sebične želje već samo želje Srca Isusova. Sveti Ljudevite, kralju Francuske, moli za mene.

Isuse uzdam se u Tebe!

prema: https://mycatholic.life/saints/saints-of-the-liturgical-year/st-louis-king-august-25/

HRVATSKI SVECI I BLAŽENICI - Izložba, Sinj, lipanj 2024, Iris Mihatov Mi...

Hrvatski sveci i blaženici - test

blaženi IVAN MERZ

Bl. Kardinal Alojzije Stepinac (Životopis)

Sveti Paško

 

Neuk pastir na španjolskim pašnjacima

od malena ljubav za Božje tajne ima.

Presveti sakrament najdivnijim blagom smatra

i o Isusu tu prisutnom često on razmatra.

Želio je čitat, pisat, o Isusu više znati

ali novca nije bilo da se učitelja plati.

Dosjeti se prolaznika, tamo stado goni

pa slovo po slovo nauče ga oni. 

Siromašni roditelji bolje nisu znali

pa su ga u službu ko pastira dali

Bogati gospodar bi mu kao otac sinu

njemu htjede sve darovat u baštinu. 

No ne htjede Paskal bogatstva gospodara

njemu je do Boga stalo, a ne do para.

Franjinim stopama odvažno on gazi

sa osamnaest godina u samostan ulazi.

Želi biti samo brat franjevačke družbe

ne smatrajuć se dostojnim svećeničke službe.

Divan primjer franjevcima a i nama pruži

kako se Bogu svom i bližnjemu služi. 

 

SVETI PAŠKO, FRANJEVAČKI SIROMAŠNI BRATE,

NEK MOLITVE TVOJE I NAS SADA PRATE

NEKA BUDE VIŠE POŠTOVANJA ZA HOSTIJU SVETU

JER TO JE BLAGO UISTINU NAJVEĆE NA SVIJETU. 

HRVATSKI SVECI I BLAŽENICI - kviz

 kviz

sv. MARKO KRIŽEVČANIN I sv. LEOPOLD MANDIĆ

 

PRAKTIČNI ZADATAK:

Pronaći sliku nekog sveca (blaženika) - po mogućnosti Hrvatskog; ako nemaš takvu sličicu onda isprintati

a onda napraviti OKVIR ZA SLIKU I SLIKU UOKVIRITI. 

Od čega napraviti okvir za sliku? Postoje mnogi načini, a možete se poslužiti internetom da bi dobili neku ideju: Podloga od komada drveta ili kartona,  a onda oko slike može biti različit materijal koji imate: vuna, kamenčići, cvijetići, i sl. (Možete pokušati na internetu tražiti ovu ili slične ideje)

SVETA TEREZA AVILSKA

 

Tereza se rodila u Avili, u Španjolskoj, 28.3.1515. Osim nje njeni roditelji su imali još jedanaestero djece. Dvije sestre su se udale, a ona se odlučila za redovništvo. Odluku je donijela posve slobodno i promišljeno. U djevojačkoj dobi između svoje 14. i 18.e godine puno je držala do ljepote, do izvanjskog izgleda pa se i ona ozbiljno bavila mislima o udaji.

Od ranog djetinjstva je bila temperamentna, no nije se odlučivala za nešto bez promišljanja. Bila je gladna znanja. Neprestano je tražila nove knjige. Nikada joj nije manjkalo društva jer je po naravi bila vrlo druželjubiva te je imala sposobnost da ljude nasmije i razveseli, a ta vrlina će je pratiti cijeli život.

Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Imala je 20 godina, a iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se bojala da to u društvu neće moći ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj.

Ona sama o tome svjedoči: „Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.“

Da nije to sama napisala, teško da bismo to mogli pomisliti.

Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je to shvatila vrlo ozbiljno. Sa svojim zvanjem se nije šalila.

Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da je živčano i tjelesno brzo oslabila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod.

No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaj bili već zalijevali očne kapke. Svetica sama je smatrala da za milost ozdravljenja ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120–180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se ipak želio posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. 

Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati "u razgovoru s ljudima, već s anđelima" i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima "nastojala uskladiti" sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena. Ona se tada snažno odlučila za reformu Karmela. Nastojala je svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Tako je nastao novi, drugačiji Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, časne sestre koje su željele slijediti pravila svoje majke Terezije od Isusa.

Radi obnove Karmela Terezija je putovala cijelom Španjolskom i osnovala 16 samostana. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine.

Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Moj život, Put k savršenosti, Zamak duše, Knjiga osnutaka, kao i mnogi odgojni i drugi spisi.

U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo. Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće „oružje” molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost.

Terezija je preminula 4. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života i obnovi Crkve općenito.

Proglašena je blaženom 1614. god., a svetom je proglašena već 1622. zajedno sa Ignacijem Loyolskim i Franjom Ksaverskim. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve sa titulom „Majka duhovnog života”.

 Na listiću kojeg je Tereza uvijek držala u svom časoslovu pisalo je: 

"Neka te ništa ne zbuni, neka te ništa ne uplaši! Sve prolazi; Bog se ne mijenja - ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje. 

Bog je jedini posve dostatan."

Sv. Benedikt - Moli i radi

Sv. FRANJO Asiški

Sv. DOMINIK - propovjednik Istine

Mala Gospa (Gospino rođenje), 8.9.

Što slavimo 8.9.? 

Slavimo Gospino rođenje - rođendan. To je devet mjeseci nakon Bezgrešnog začeća (8.12). 

Biblija nam ne piše ništa o Gospinu rođenju, kao ni o Bezgrešnom začeću. 

Božja objava je prije svega Biblija, ali postoji i Tradicija, tj. ono što je Crkva vjerovala od početaka, a do nas je došlo usmenim putem, nije zapisano u Bibliji. Iz Tradicije saznajemo o Ani i Joakimu te kako su nakon dugo vremena dobili dijete, malu Mariju. 

Sv. marko Križevčanin 7.9.

SV. ANA I SV. JOAKIM

EUHARISTIJSKI SVECI - KVIZ

KLIKNI NA: KVIZ - TEST

Ponoviti možete na:

Euharistijski sveci I.

Euharistijski sveci II.

Euharistijski sveci (II)

Sv. Izidor je bio oženjen čovjek, koji je svaki dan prije posla išao na svetu misu... Njegovi kolege su ga tužili gospodaru, a onda... (...)
Sv. Paško je bio siromašan dječak (.... ) koji je mogao nasljediti veliko bogatstvo, ali je odlučio biti siromašni fratar. Svoje slobodno vrijeme je najradije provodio klečeći pred Isusom...