Tereza se rodila u Avili, u
Španjolskoj, 28.3.1515. Osim nje njeni roditelji su imali još jedanaestero
djece. Dvije sestre su se udale, a ona se odlučila za redovništvo.
Odluku je donijela posve slobodno i promišljeno. U djevojačkoj dobi između
svoje 14. i 18.e godine puno je držala do ljepote, do izvanjskog izgleda pa se
i ona ozbiljno bavila mislima o udaji.
Od ranog djetinjstva je bila temperamentna, no nije se
odlučivala za nešto bez promišljanja. Bila je gladna znanja. Neprestano je
tražila nove knjige. Nikada joj nije manjkalo društva jer je po naravi
bila vrlo druželjubiva te je imala sposobnost da ljude nasmije i razveseli,
a ta vrlina će je pratiti cijeli život.
Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od
Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one
koji su je poznavali. Imala je 20 godina, a iza te odluke nije stajalo nikakvo
ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost.
Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se bojala
da to u društvu neće moći ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za
nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj.
Ona sama o tome svjedoči: „Jedva mogu vjerovati da će moja
bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala
roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.“
Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom
odlučila postati redovnica, onda je to shvatila vrlo ozbiljno. Sa svojim zvanjem
se nije šalila.
Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno
da je živčano i tjelesno brzo oslabila. Upala je u stanje sveopće
anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je
izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod.
No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti
te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaj bili
već zalijevali očne kapke. Svetica sama je smatrala da za milost
ozdravljenja ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više
štovati.
Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120–180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se ipak želio posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina.
Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati "u razgovoru s ljudima, već s anđelima" i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima "nastojala uskladiti" sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena. Ona se tada snažno odlučila za reformu Karmela. Nastojala je svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Tako je nastao novi, drugačiji Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, časne sestre koje su željele slijediti pravila svoje majke Terezije od Isusa.
Radi obnove Karmela Terezija je putovala cijelom Španjolskom i
osnovala 16 samostana. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je
zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine.
Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina
pisana djela: Moj život, Put k savršenosti, Zamak duše, Knjiga osnutaka,
kao i mnogi odgojni i drugi spisi.
U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je
sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod
Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama
je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo
spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od
svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo. Terezija
je znala i vjerovala da je odlučujuće „oružje” molitva jer iz nje i druga
sredstva dobivaju svoju jakost.
Terezija je preminula 4. listopada 1582. Dan poslije
njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu
reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara. Ima u tome
mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku
redovničkoga života i obnovi Crkve općenito.
Proglašena je blaženom 1614. god., a svetom je proglašena već
1622. zajedno sa Ignacijem Loyolskim i Franjom Ksaverskim. Papa Pavao VI.
proglasio ju je 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve sa titulom „Majka
duhovnog života”.