O SVETOJ PRIČESTI kroz povijest i danas - Biskup Athanasius Schneider

Biskup Athanasius Schneider, Kazahstan

1. NA MISI JE U CENTRU ISUS, NE SVEĆENIK

❤️ Bolji način da vjernici shvate da je Isus središte liturgije je način na koji se liturgija slavi.

❤️ Prvo, svećenik mora slaviti tako da jasno pokaže: on nije glavni u liturgiji – Krist je!
On je samo instrument kroz koji djeluje Isus.

❤️ Svećenik ne smije biti zabavljač, niti isticati svoje osobne talente.
On se povlači u drugi plan kako bi Krist bio u prvom planu – to se vidi u samom načinu slavlja.

❤️ Vrlo snažan znak jest kada i svećenik i vjernici gledaju u istom smjeru – prema križu.
To vizualno i duhovno pokazuje da zajedno gledamo prema Kristu, ne jedni prema drugima.

❤️ Time postaje jasnije da ne sudjelujemo samo na okupljanju ili konferenciji, nego u stvarnom slavlju Kristove žrtve – sakramentalno.

❤️ Ove geste i način slavlja iznimno su važne.

One pomažu vjernicima da dublje i svjesnije sudjeluju u misi, te prepoznaju prisutnost Kristove žrtve na križu.

2.  TO JE GOSPODIN, TA MALA HOSTIJA

Biskup ističe duboku zabrinutost zbog načina na koji se danas često postupa s Euharistijom – posebno kroz praksu primanja svete Pričesti na ruku, što, kako kaže, umanjuje vjeru u stvarnu prisutnost Isusa Krista u Hostiji.

❤️ Hostija nije "nešto sveto", nego netko – sam Gospodin.
Kada ju se prima nehajno, poput čipsa s dlana, gubi se svijest o svetosti i prisutnosti Boga.

❤️ Banalizacija najvećeg blaga Crkve – Euharistije – postaje izvor sablazni i duhovne ravnodušnosti.

❤️ Gubitak euharistijskih fragmenata (mrvica) koji padaju na pod i gaze se, nehotice, ali masovno – postaje čin nesvjesnog vrijeđanja Gospodina.

❤️ Nitko ne prosvjeduje, nitko ne kaže: "Dosta je!" – i upravo zato autor piše knjigu, kao protest i poziv na buđenje vjere i poštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu.

3. NA MISU IDEMO SUSRESTI - ISUSA KRISTA

❤️ Idemo na misu da sretnemo Krista, ne svećenika.

❤️ Krist je Janje Božje koje nam daje milost otkupljenja.

❤️ Svećenik nas vodi prema Kristu, ali Krist je cilj, i nama i svećeniku.

❤️ Često zaboravljamo Kristocentričnost svete Mise.

❤️ Pri primanju pričesti trebamo kleknuti i svjesno primiti Kraljevstvo Božje tj. i više od toga: Gospodara Kraljevstva Božjeg! Pitam li se ZAŠTO KLEKNEM... 

4. AKO JE HOSTIJA (ISUS) NAJVEĆA SVETINJA - ZASLUŽUJE NAJVEĆE POŠTOVANJE 

(SUS JE I U NAJMANJEM KOMADIĆU JEDNAKO KAO I U NAJVEĆEM)

❤️ Tridentski koncil jasno uči da i najmanji komadić hostije jest cijeli Krist – to je dogma, i prema toj istini moramo se odnositi s poštovanjem i pažnjom, posebno u načinu primanja pričesti.

❤️ Primanje na ruku izlaže  riziku gubitka fragmenata, posebno jer često nema plitice – fragmenti padaju na tlo.

❤️ U Kazahstanu pričest na ruku nije dopuštena, i uvijek se koristi plitica.

❤️ Iskustvo biskupa A.S., a i svećenika koji intervjuira: nakon svake Mise uvijek ostane fragmenata na plitici – ako je nema, ti fragmenti završe na tlu, što znači da naš Gospodin biva gažen u vlastitoj Crkvi, od svojih vjernika.

❤️ Ne smijemo šutjeti o tome – iako je dopušteno, moramo razmisliti o posljedicama.

❤️ Jedan svećenik u zatvoru trudio se da svaki vjernik dobije i najmanji fragment hostije, kao neizmjernu dragocjenost. 

❤️ Posljedice ovakvog pristupa (stojeći, na ruku, uzimanja prstima)  proširile su se diljem svijeta – među njima i krađa hostija, koja se sve više događa u raznim zemljama.

❤️ Time sami izlažemo našeg Gospodina mogućnosti svetogrđa i zloupotrebe.

❤️ Treća velika posljedica je gubitak stava klanjanja – primanje pričesti stojeći, na ruku, uzimanje prstima predstavlja minimalizam u gestama štovanja. 

❤️ Ako vjerujemo da je pričest “Sveti nad svetima”, onda mu moramo dati maksimum poštovanja

 – to je logična i nužna posljedica naše vjere.

 

5. APOSTOLI I PRIČEST NA VELIKI ČETVRTAK

❤️ Postavlja se pitanje kako su apostoli primili pričest na Veliki četvrtak? Možemo li primati pričest na ruku, a da to bude izraz poštovanja...? 

 ❤️ Nema nikakvog dokaza da je Isus pri Posljednjoj večeri davao učenicima pričest na ruku. Evanđeoski tekstovi o tome šute – i zato ne možemo koristiti takav argument kao temelj za današnju praksu. 

❤️ Druga važna stvar: apostoli kojima je Gospodin predao Tijelo bili su svećenici Novog Zavjeta. Nisu bili laici – njihov odnos prema Euharistiji je drugačiji. 

❤️ Isus koristi glagol „λάβετε“ (labete) – „primite“, a ne „uzmite“. Taj isti glagol koristi i kada kaže: „Primite Duha Svetoga“ – što jasno ukazuje da se ne može uzeti kao što se uzima nešto materijalno. 

❤️ Na ruskom jeziku to se bolje izražava: „Primite i blagujte“ ... 

❤️ Zbog svega toga, moramo napraviti jasnu razliku: između onoga što se fizički dodiruje i onoga što se duhovno prima. Svetu Pričest ne primamo kao običan predmet, nego kao živoga Boga, u poniznosti i klanjanju.

6. ŠTO JE U TVOJOJ VJERI NAJSVETIJE? 

❤️ Imao sam jedan međureligijski susret na kojem je bilo prisutno nekoliko predstavnika različitih religija.

Tema razgovora bile su svetinje – ono što je svetinja u različitim vjerama.

❤️ Jedan muslimanski predstavnik rekao je: “Za nas je najsvetije – Kuran.” Ispričao je događaj kad je protestantski pastor htio izraziti poštovanje i uzeo Kuran u ruke – ali bez da je prethodno oprao ruke.

Taj čin za tog imama bio je svetogrđe – bio je vidljivo uvrijeđen i rekao je javno:
“Ovo je za nas svetogrđe. Morate oprati ruke prije nego dotaknete Kuran.”

❤️ Nakon susreta, razmišljao sam duboko o tom čovjeku i njegovom stavu.

 Mi katolici imamo još veću svetinju – ne knjigu, nego samoga Gospodina u svetoj Hostiji.

❤️ Zamislio sam da taj isti imam dođe u katoličku crkvu i promatra kako se kod Pričesti postupa s Hostijom.

Vidio bi svećenika kako daje na ruku, vidio bi vjernike kako u žurbi primaju Hostiju, bez tišine, bez poniznosti, bez vidljivog strahopoštovanja.

 Možda bi pitao:
“Što je taj mali kruh koji svi tako brzo uzimaju?”

Kad bi katolik odgovorio:
“To je naš Bog,”
imam bi vjerojatno rekao:
“Aha, simbolički vaš Bog.”

Katolik bi objasnio:
“Ne, to nije simbolički – to je stvarno naš Bog. Prisutnost nije samo duhovna, nego stvarna, stvarna!”

 Imam bi vjerojatno odgovorio:
“I tako vi tretirate svoga Boga? Ja u to ne mogu vjerovati.”

❤️ Razmislimo o našem stavu prema onom što je nama najsvetije

❤️ Mislim da bismo mi katolici trebali učiti – učiti kako se poštuju svetinje u drugim religijama, posebno kod istočnjaka... 

7. POVIJEST PRAKSE DIJELJENJA PRIČESTI - I RAST U POŠTOVANJU

 ❤️ U prvim stoljećima kršćanstva, pričest na ruku doista je postojala, ali je bila bitno drugačija od današnje prakse. 

❤️ Sveti Sakrament se polagao na desni dlan, a vjernik bi se duboko naklonio, nije ga dirao prstima, i izravno s jezika ga primio. Nije bilo dopušteno uzimati pričest rukama kao danas. 

❤️ Ta praksa bila je gesta klanjanja – naklon glave, ponizno primanje na dlan, i odmah uzimanje s jezikom kako nijedan fragment ne bi pao.

 ❤️ Sveti Ćiril Jeruzalemski svjedoči o toj praksi u svojim katehezama, naglašavajući poniznost i pažnju prema Presvetom Sakramentu. 

❤️ Žene su morale pokrivati dlan bijelom maramom zvanom dominicale, kao dodatni znak poštovanja. Nakon primanja, marama se koristila kako bi se provjerilo je li možda ostao neki sveti fragment.

 ❤️ I unatoč tolikoj pažnji, ipak su se mogli izgubiti dijelovi hostije – stoga je i na Istoku i na Zapadu s vremenom razvijena praksa pričesti izravno na jezik, kao sigurniji i svetiji način. 

❤️ To nije bio nagli prijelaz, nego prirodni, duhovni rast Crkve – proces produbljenja poštovanja prema Euharistiji. 

❤️ Ta promjena bila je izraz veće vjere i dublje svijesti da se ne radi o običnom kruhu, nego o živom Bogu.