Tko je bio Miroslav Bulešić?
MIROSLAV BULEŠIĆ:
ŽIVOT I UBOJSTVO ISTARSKOG SVEĆENIKA
Miroslav Bulešić bio je mladi svećenik iz Istre koji je živio u teškom vremenu kada su komunisti nakon Drugog svjetskog rata pokušavali ukloniti vjeru iz života ljudi. Svećenici i vjernici tada su često bili u opasnosti, a neki su i ubijeni jer su ostali vjerni Isusu Kristu. Među njima je bio i Miroslav.
Djetinjstvo i školovanje
Rodio se 13. svibnja 1920. godine u selu Čabrunići, u južnoj Istri. Imao je brata i tri sestre. Od malih nogu bio je jako pobožan i volio je pomagati u crkvi. Zbog toga je odlučio postati svećenik. Išao je u školu u Italiji i Sloveniji, a kasnije je studirao u Rimu, gdje je postao đakon i završio školovanje za svećenike.
Svećenički život
Kad se vratio u Istru, počeo je djelovati kao svećenik. Ljudi su ga voljeli jer je bio pošten, vjeran i pomagao je svima. Nažalost, 1947. godine u mjestu Lanišće ubili su ga komunisti iz mržnje na katoličku vjeru. Imao je samo 27 godina.
Miroslav Bulešić je mučenik kojeg nam Crkva stavlja za uzor zbog njegove vjere. Njegov život i djelo nikada neće biti zaboravljeni.
Nakon što je 1943. godine postao svećenik, Miroslav Bulešić je služio mladu misu u Svetvinčentu, a zatim se kratko vratio u Rim. Zbog rata i dolaska Nijemaca nije se mogao više vratiti tamo, pa je ostao u Istri. Najprije je služio u župi Baderna, a kasnije u Kanfanaru. Bio je jako voljen jer je pomagao ljudima, propovijedao na hrvatskom jeziku i nije se bojao govoriti o vjeri, iako su ga zbog toga mnogi mrzili – fašisti, nacisti i komunisti.
Borba za vjeru
Upozoravali su ga da pobjegne iz Istre jer je bio u opasnosti, ali on to nije htio. Radio je u sjemeništu u Pazinu i pomagao drugim svećenicima.
U kolovozu 1947. pratio je biskupovog predstavnika u Buzet i Lanišće kako bi dijelili sakrament krizme. U Buzetu su ih nasilnici pokušali spriječiti, a dan kasnije u Lanišću su mu presudili.
Godine 1947., u sjemenište u Pazinu, gdje je radio Miroslav Bulešić, stigao je crkveni predstavnik mons. Jakob Ukmar. On je trebao dijeliti sakrament krizme. Zajedno su otišli u grad Buzet 23. kolovoza.
Tamo je Miroslav trebao pomagati jer drugih svećenika nije bilo. Kad su stigli u crkvu i misa je trebala početi, u crkvu je ušlo oko dvadesetak komunista. Vikali su da ne žele da svećenici krizmaju njihovu djecu. Bacali su rajčice i vikali:
„Hoćemo biskupa! Nećemo da popovi krizmaju našu djecu!“
Ljudi su se uplašili i počeli bježati iz crkve. Miroslav im se hrabro suprotstavio, pa su na kratko izašli. Ispred crkve su plesali i vikali:
„Tito! Staljin! Partija!“
Nakon toga su se opet vratili u crkvu i htjeli pucati u tabernakul. Miroslav im je opet stao na put i rekao:
„Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!“
Na kraju, zbog nereda, krizma u Buzetu nije bila moguća. Zato su odlučili sutradan krizmu održati u Lanišću.
Sljedeće jutro, 24. kolovoza, misa je počela ranije kako bi se izbjegli problemi. Ljudi iz sela su čuvali crkvu, jer su čuli da se planira napad. U crkvi su bila samo djeca i kumovi, a odrasli su stajali vani da brane ulaz. Oko 40 njih je pokušalo upasti, ali su ih ljudi zaustavili. Nastala je tučnjava koja je trajala više od pola sata. Neki su imali drvene palice, kolce, pa čak i pištolj. Iako je bilo ranjenih, misa se uspjela privesti kraju, a i podjela sakramenta krizme.
Nakon mise, Miroslav, župnik Stjepan Cek i mons. Ukmar otišli su u župni stan. Mještani su ih pratili i štitili. Kasnije je stigla milicija (policija), i svi su mislili da je sada sigurno.
No, ubrzo su trojica nasilnika pokucala na vrata i rekli da žele razgovarati sa svećenicima. Župnik ih je pustio unutra, misleći da je sve mirno. Ali čim su ušli, počeli su razbijati sve oko sebe.
Na katu su našli mons. Ukmara te ga pretukli. Mislili su da su ga ubili, pa su ga ostavili. Župnik Cek se sakrio ispod stepenica, pa su njega preskočili. Ali, Miroslava su našli u prizemlju.
Pokušao ih je smiriti, ali su se oni još više razbjesnili. Jedan od napadača izvadio je nož i dvaput ga ubo u vrat. Miroslav je pao i tiho izgovorio: „Isuse, primi dušu moju.“
Umro je kao mučenik, braneći vjeru.
Kasnije tog dana došla je skupina ljudi koja je napravila očevid – to znači da su zapisali što se dogodilo. Obdukcija (pregled tijela) napravljena je sljedeći dan. Sprovod je bio 26. kolovoza, a smio ga je voditi samo svećenik Ivan Pavić, jer komunisti nisu dopustili da dođe više svećenika.
Beatifikacija
Miroslav Bulešić proglašen je blaženim 28. rujna 2013. godine
SVJEDOČANSTVA
🔴 Svjedočanstvo mons. Josipa Pavlišića
Monsinjor Josip Pavlišić bio je jedan od ljudi koji su svjedočili o životu Miroslava Bulešića. S njim je razgovarano 5. svibnja 2000. godine.
On je Miroslava najprije upoznao dok je bio učenik (sjemeništarac), ali ga je bolje poznavao kad je Miroslav radio u Pazinu kao pomoćnik ravnatelja sjemeništa. Ondje je bio duhovni vođa, a brinuo se i za novac tj. bio je ekonom.
Pavlišić kaže da su svi bili sretni što su dobili svećenika iz njihove biskupije (Porečko-pulske). Opisuje ga kao poštenog, pravednog, ozbiljnog i punog ideala. Bio je strog, ali je sve radio pošteno i pravedno, i nikad nije čuo ništa loše o njemu. Učenici su ga poštovali, čak i kad su rekli da je strog, jer su znali da je dobar i pravedan.
Pavlišić se sjeća razgovora koji je vodio s Bulešićem oko 1946. godine.
Tada mu je Miroslav rekao nešto jako važno:
„Ne može svatko postati mučenik koji pogine za vjeru (mučenik krvlju), ali svi se moramo boriti da budemo pošteni i čisti u životu (bijelo mučeništvo). Ipak, moramo biti spremni i na to da za vjeru možemo dati i život.“
Ove riječi posebno su mu ostale u pamćenju nakon Miroslavove smrti, jer se pokazalo da je Miroslav stvarno bio spreman umrijeti za vjeru.
Pavlišić se prisjeća da je 26. lipnja 1947. u Pazinu bio sastanak svećenika. Vlasti su tada tražile da svećenici surađuju s njima i podupiru državni plan, ali je Miroslav to odbio, jer nije želio ići protiv Crkve. U to vrijeme biskup Santin u Kopru bio je napadnut, pa je u Istru poslan drugi crkveni vođa – mons. Ukmar – koji je znao i hrvatski jezik.
Pavlišić kaže da su se tada jako osjećali mržnja prema Crkvi i svećenicima. Ta mržnja se osjećala i u drugim mjestima u Istri – posebno u Trvižu, Tinjanu i najviše u Buzetu. Sve to, kaže on, nije bilo slučajno, nego je bilo planirano od strane komunističke partije, koja je željela da Crkva nestane iz javnog života.
Na jesen 1947., kada je u Jugoslaviju došao papin izaslanik (Hurley), i razgovarao s ljudima u Pazinu, netko je rekao:
„Smrću Bulešića smo mnogo izgubili.“
On je odgovorio:
„Ne, više smo dobili. Dobili smo sveca i mučenika.“
Pavlišić kaže da vjeruje da je Miroslav ubijen jer je bio uzoran, dobar i vjeran svećenik. Kaže da bi na njegovu mjestu vjerojatno poginuo bilo tko, ali da je Miroslav bio svjestan opasnosti i duhovno se pripremao za mučeništvo.
Na kraju kaže:
„Za sve nas katolike, Miroslav Bulešić je pravi mučenik.“
🔴 Svjedočanstvo o. Berarda Barčića
Otac Berard Barčić bio je svećenik i učitelj prirodnih znanosti u Pazinskom sjemeništu (to je škola za buduće svećenike). Godine 1946./1947. tamo je radio zajedno s Miroslavom Bulešićem i kaže da su postali bliski prijatelji.
Berard kaže da je Miroslav bio miran, dobar i duhovan svećenik. Učenici su ga voljeli i cijenili, a on se trudio da ih dobro odgaja i vodi.
To su bile teške godine za Crkvu i svećenike, jer su komunisti koji su došli na vlast pokušavali ljude, a posebno mlade, udaljiti od vjere i Crkve. Miroslav se tome protivio. Barčić kaže da je Miroslav volio Hrvatsku i želio da Istra bude dio Hrvatske, ali se nije slagao s komunistima, jer su oni bili protiv Crkve i vjere.
Iako nisu puno razgovarali o crkvenim temama, Berard je znao da je Miroslav poštovao biskupe i crkvene poglavare. Komunisti nisu voljeli biskupa Santina, pa su se ljutili i na njegovog pomoćnika mons. Ukmara, koji je bio poslan u Buzet da dijeli krizmu. Zbog toga su počeli praviti nerede.
Berard se sjeća da mu je još jedan svećenik, pričao o problemima i neredima u Tinjanu, pa su se svi u sjemeništu bojali da bi se moglo dogoditi nešto slično i kod njih.
Na dan kada je Miroslav ubijen, Berard je popodne došao u sjemenište. Netko ga je pozvao da izađe van. Tamo je vidio mons. Ukmara kako leži na kamionu, pretučen i krvav. Odmah je pitao župnika Stjepana Ceka:
„Što je s Mirom?“
A Cek mu je odgovorio:
„Još gore! Zaklali su ga!“
Berard kaže da je Miroslav za njega bio uzor, ideal, i vjeruje da je umro kao mučenik. Na sprovod nije mogao ići, jer su vlasti zabranile svećenicima da dođu.
Berard vjeruje da su komunisti sve ovo radili iz mržnje prema Crkvi i da je sve što se dogodilo bilo zlo počinjeno iz mržnje prema vjeri.
Na kraju, kaže da vjeruje kako je mučenička smrt Miroslava Bulešića – koliko god bila strašna – zapravo blagoslov za Crkvu, ne samo u Istri, nego i u cijeloj Hrvatskoj i svijetu.
Nadao se da će Miroslav jednog dana biti proglašen blaženim, što se i dogodilo 2013. godine.
🔴 Svjedočanstvo Ane Šverko
Ana Šverko bila je kuma na krizmi u selu Lanišće, kada je Miroslav Bulešić došao podijeliti sakrament svete potvrde. Tog dana crkva je bila puna ljudi, jer se krizma u tom kraju nije dugo održala, pa su svi jedva čekali.
Misa je započela ranije, da bi izbjegli moguće probleme, jer su već dan prije bile najave da će napadači pokušati spriječiti krizmu. Ana je stajala u sredini crkve i dobro je vidjela vlč. Bulešića i mons. Ukmara. Na ulazu su stajali muškarci iz sela kako bi čuvali crkvu.
Tijekom mise bilo je buke, a jedan napadač je ispalio metak u prozor crkve. Ipak, misa je prošla u redu, iako su svi bili jako napeti.
Nakon mise, Ana je ostala ispred župnog ureda cijeli dan i tako je mogla vidjeti što se dogodilo. Svećenici su se nakon mise vratili u župni stan, a ljudi su ih pratili da ih zaštite. Kad je stigla milicija (policija), ljudi su se nadali da će sada sve biti mirno. No, milicija je otvorila vrata župnog stana i tako su napadači ušli unutra.
Ana i njezina sestra držale su se za rešetke na prozoru, zajedno s još dva dječaka, i vidjeli su što se dogodilo unutra.
Tada su čuli posljednje riječi vlč. Bulešića:
„Isuse, primi dušu moju.“
Napadači su mu na to zločesto odgovorili:
„Sad ćemo ti je mi primiti.“
Vidjeli su čovjeka kako leži u krvi, ali nisu odmah znali tko je to. Mislili su da je možda župnik Cek, no ubrzo su prepoznali da je to bio Bulešić.
Na gornjem prozoru kuće partizanke su se šalile i vikale:
„Da ga bacimo dolje?“, i bacile su Bulešićevu svećeničku odjeću (talar) kroz prozor.
Jedan od napadača, Slavko Sanković, izašao je s još dvojicom. Imali su krvave ruke, a Slavko je držao nož. Ana ih je prepoznala jer su bili iz okolnih sela. Čak su pitali gdje mogu oprati ruke, a Anina sestra Marija im je hrabro rekla:
„Pilate, nikad ih više nećeš oprati!"
(Time je mislila da se, kao i Poncije Pilat, ne mogu oprati od onoga što su učinili.)
Slavkova teta ga je pitala što je to napravio, a on je odgovorio:
„Ono što smo zamislili, to smo i napravili.“
Napadači su ruke oprali u koritu pored crkve, a kasnije su neki od njih osuđeni samo na nekoliko mjeseci zatvora, dok su oni koji su branili crkvu dobili po nekoliko godina.
Na sudu su Anu optužili da je vikala 'Živjela fašistička vjera!', ali ona kaže da je možda rekla samo:
„Živjela Kristova vjera!“
Oni su to krivo protumačili, jer su jedva čekali optužiti one koji su bili uz Crkvu.
Ana vjeruje da je cijeli napad bio organiziran od strane komunista, koji su mrzili Crkvu i svećenike. Mnogi su, kaže, bili plaćeni da sudjeluju u tom nasilju.
Sprovod Miroslava Bulešića bio je tužan i miran. Na njega su mogli doći samo ljudi iz Lanišća, jer vlasti nisu dopustile drugima da dođu. Sprovod je vodio svećenik Ivan Pavić, jedini kojem su dali dozvolu.
Ana je rekla da su svi ljudi vjerovali kako je Bulešić umro kao mučenik, i da je za njih već tada bio svetac. Danas, mnogi i dalje dolaze na njegov grob moliti se.
🔴 Svjedočanstvo svećenika Vjekoslava Slokovića
Vjekoslav Sloković upoznao je Miroslava Bulešića još dok su bili učenici u sjemeništu u Kopru. Bulešić je tada bio u 6. razredu. Kaže da su ga svi poštovali jer je bio uzoran i dobar mladi svećenik. Već se tada vidjelo da nije volio komunizam i da hrabro brani vjeru.
Kasnije ga je više puta posjetio – jednom u Baderni, a kasnije i dok je bio župnik u Kanfanaru. Uvijek ga je, kaže, toplo i prijateljski primao.
Godine 1946. zajedno su otišli u Zagreb posjetiti nadbiskupa Stepinca. Tamo je Bulešić želio razgovarati nasamo s nadbiskupom, što pokazuje da mu je taj razgovor bio jako važan.
Za Bulešićevo ubojstvo saznao je od vozača imenom Vjekoslav (zvan Điđo) Hrvatin. Taj vozač je vozio Bulešića i mons. Ukmara u Lanišće, a vratio se s razbijenim autom i sav uplašen ispričao što se dogodilo. Kad je Sloković to čuo, kaže da je tada definitivno odlučio postati svećenikom, i to možda iz inata, jer je osjećao da se mora boriti za vjeru kao i Bulešić.
Nakon ubojstva, ljudi su se bojali govoriti o Bulešiću, čak i svećenici, jer su komunističke vlasti bile stroge i opasne. Ipak, svećenici su dijelili njegove slike potajno, jer im je bio simbol borbe za vjeru i slobodu. To je, kaže, bio opasan potez, ali su to radili jer su ga poštovali i smatrali mučenikom.
Među narodom je odmah nastalo veliko poštovanje prema Bulešiću. Svima je bilo jasno da je ubijen zato što je bio svećenik i što je branio Crkvu, i da je sve bilo unaprijed isplanirano.
Sloković kaže da je Bulešić bio hrabar čovjek koji je bio spreman dati život za vjeru i da je to više puta pokazao svojim djelima.
🔴 Svjedočanstvo Mate Žmaka – Matešića
Mate je prvi put vidio Miroslava Bulešića večer prije krizme u Lanišću. Sljedeći dan, vidio ga je opet nakon mise kako ide prema župnom uredu.
Na krizmi su u crkvi bili djeca koja su primala krizmu, njihove kume i kumovi, a svi ostali muškarci stajali su na ulazu da spriječe nasilnike da uđu u crkvu.
Mate je stajao kod vrata sakristije.
Kaže da su oni, koji su branili crkvu, bili bez oružja. Napadači su bili naoružani čekićima, kolcima i pištoljima, a bilo ih je oko 400. Većinu napadača poznavao je jer su bili iz obližnjih mjesta. Vjeruje da su napadači dobili naredbu od partije da spriječe krizmu, ali da nisu dobili zapovijed da nekoga ubiju.
Mladi su jako voljeli Crkvu, a to se nije svidjelo vlastima koje su htjele da se mladi udalje od vjere. Zato su nasilno pokušali spriječiti krizmu i uplašiti ljude.
Mate je vidio kako je poslije mise Bulešić poljubio rane jednom starcu koji se ozlijedio dok je branio crkvu. Mate misli da je to pokazalo koliko je Bulešić bio spreman za žrtvu zbog vjere.
Kad je došla milicija, ljudi su se nadali da će oni smiriti situaciju. Ali kad je župnik pustio jednog napadača u župni stan, i drugi su ušli za njim. Branitelji su se tada bojali što će se dogoditi.
Mate je stajao blizu vrata i vidio je kako su napadači izašli iz župnog stana krvavi, a jedan je imao nož u ruci. Mislili su da su svi svećenici ubijeni.
Mate je bio među ljudima kojima je milicija naredila da se brinu o tijelu ubijenog. Pronašli su tijelo kako leži na podu, podigli ga na stol, oprali i presvukli mu čistu košulju te očistili krv.
Sprovod je bio 26. kolovoza i bio je jako dostojanstven. Svi ljudi iz Lanišća došli su na sprovod, a tog dana nitko nije radio.
Groblje gdje je sahranjen Miroslav odmah je postalo mjesto gdje su ljudi dolazili moliti, a iako su se kasnije ljudi bojali govoriti o njemu, sjećanje na njega nije nestalo.
🔴 MONS. ANTUN BOGETIĆ (8. KOLOVOZA 2000.)
Svjedok je upoznao Bulešića u sjemeništu u Kopru 1934. godine. Kao klerici iste biskupije, bili su dosta povezani, a pogotovo nakon što je Bulešić postao svećenik. U sjemeništu ga nije dobro osobno poznavao, ali kaže kako je bio ozbiljan sjemeništarac. Tek ga je kasnije bolje upoznao kao svećenika, a kao bogoslov ga je jednom posjetio u njegovoj rodnoj kući u Čabrunićima.
Bogetić svjedoči kako je Bulešić bio marljiv svećenik koji se brinuo za svoje župljane i zauzimao se za njih. Iako je, kaže, bio ozbiljan i strog, ljudi su ga jako voljeli. Bio je spreman žrtvovati se i riskirati, pa je tako znao intervenirati kod nemačke komande da izbavi svoje župljane iz zatvora. Znao se voziti na biciklu po naseljima i tako obilaziti ljude. Propovijedao je ozbiljno i dosljedno.
Bogetić svjedoči o tome kako je čuo biskupa Radossija kako ga hvali kao dobrog svećenika i imenuje svojim posrednikom između sebe i narodne vlasti. Kaže kako su općenito u to vrijeme komunističke vlasti širile protuvjersku propagandu i nastupale protiv Crkve, a da je događaj u Lanišću bio samo dio tog organiziranog pritiska.
Za Bulešićevu smrt svjedok je saznao u Pazinu, gdje mu je svećenik Anđelko Grubišić ispričao događaj u Lanišću. Potom je krenuo u Pulu, ali su ga na putu iskrcali iz vlaka i jedan je vojnik otpratio kroz šumu do zatvora u Fažanu kako ne bi drugima govorio o svemu što je čuo. Ondje je bio par dana, a poslije su ga odveli u Opatiju. Nikako nisu htjeli da dođe u Pulu i biskupu Radossiju prenese vijest o Bulešićevoj smrti.
Nakon toga su, kaže, neki svećenici od straha pobjegli u Italiju, neki su se poslije vratili, a čitav se narod zgrozio nad tim događajem. Dio svećenstva je ostao povrijeđen jer su i sami glasali za priključenje Jugoslaviji. U jednom su se, kaže, svi slagali, a to jest da je Bulešić ubijen iz mržnje prema vjeri.
Prilikom postavljanja spomen-ploče u Svetvinčentu 1987., vlasti su, prisjeća se svjedok, također negodovale. Kaže kako osobno Bulešića smatra mučenikom koji je tu žrtvu svjesno prihvatio, a svojim napadačima oprostio.
Svjedokinja Bulešića poznaje od kad su bili djeca jer su stalno bili skupa, a zajedno su išli i na vjeronauk u školi i u crkvi. Kaže kako je bio dobar dječak i učenik. Svima je rado pomagao, a i redovito je išao u crkvu.
Svjedokinja je s Bulešićem išla u prva četiri razreda osnovne škole u Jurišićima i kaže da se sjeća kada je on nastavio peti razred u sjemeništu u Gorici, a potom u Kopru. Kaže kako su svi znali da će ići u sjemenište jer je bio iz pobožne kršćanske obitelji, a tomu je osobito doprinijela njegova majka koja ga je odgajala u duhu vjere.
Svjedokinja pripovijeda da je često nosio talar kad je išao u crkvu, s petoricom vršnjaka išao je na levu za vojsku i obično su pjevali i veselili se, ali je bio ozbiljan što se tiče njegovog poziva i nitko ga od toga nije mogao odgovoriti.
Iako nije prisustvovala slavlju Bulešićeve mlade mise, svjedokinja kaže kako joj je o tome pripovijedao suprug koji je ondje bio i govori kako je u njihovom selu tada bilo veliko veselje, a da su ljudi pješačili čak osam kilometara kako bi mogli biti dio tog događaja.
Nadalje kaže kako je Bulešića rijetko viđala dok je bio župnik u Baderni i kasnije Kanfanaru jer zbog zauzetosti nije često dolazio. Njegovi su se preselili s njim, a kuću i imanje dali su u najam. Čula je, kaže, da je bio dobar svećenik koji je pomagao ljudima, ali joj se jednom prilikom njegova majka žalila da mu, usprkos njegovoj dobroti, neki ljudi žele zlo.
Za vrijeme Italije svi su, kaže, išli na misu, ali je ta tradicija prekinuta kad su komunisti došli na vlast. Samo je njih nekoliko i dalje nastavilo ići u crkvu.
Svjedokinja je saznala za Miroslavovu smrt isti dan kada je ubijen jer im je došla reći njegova sestra Lucija. Svi su bili pogođeni, kaže, ali nisu smjeli o tome govoriti niti otići na sprovod. Otkako je njegov grob iz Lanišća prenesen u Svetvinčenat, često odlazi na njegov grob.
🔴 MARIJA ŠAJINA (12. RUJNA 2000.)
Svjedokinja je Bulešića upoznala na dan njegove smrti za vrijeme mise i podjeljivanja krizme. Njezine dvije kćeri bile su krizmanice. Za vrijeme mise stajala je ispred glavnih vrata crkve kako bi branila ulaz napadačima. Nakon mise je bila ispred prozora župnog stana i vidjela kad su napadači provalili u župni stan. Svjedokinja je osobno imala loša iskustva s UDB-om koja ju je nakon rata natjeravala da se odrekne vjere. Pripovijeda kako je za vrijeme mise golim rukama sprječavala napadače da provale u crkvu. Nakon završetka mise s ostalim je ljudima pratila svećenike do župnog stana. Kad su napadači provalili, bila je kod prozora i uspjela se uspeti i uhvatiti za prozorske rešetke, tako da je mogla vidjeti što se unutra događa. Vidjela je, kaže, dvojicu nasilnika kako guraju Bulešića i bacaju ga uz zid, takvom silinom da je sa zida pala slika, a iz usta mu je šiknula krv. Kaže kako je zatim dva puta čula Bulešićeve riječi: „Isuse, primi dušu moju!“, a kasni je je vidjela lagano micanje usana i sklapanje ruku dok su ga bacali. Govori kako je glavnog napadača poznavala iz viđenja i znala da se zove Slavko, a kasnije je saznala da se preziva Sanković. Bulešića su bacili na pod kraj vrata i ostao je nepomično ležati na leđima. Sanković je iz desnog džepa izvadio nož, dužine 10 do 15 centimetara, žute drške i u futroli. Potom se sagnuo i zasbio nož u Bulešića. Kad su ga proboli, prepričava, tijelo se nije pomaklo i ruke su mu ostale mirne, a samo je nogama polako tri puta udarilo o pod. Kad su krenuli van skočila je, kaže, s prozora i krenula prema ulazu, a zatim ju je Sanković upitao gdje može oprati ruke, a ona je samo viknula: “Pilat, nikad neće ruke oprat!”. Zaletio se prema njoj, ali je pobjegla među ljude. Nakon toga je oprao ruke na koritu. Kaže kako vani nije imao nož, samo da su mu ruke bile krvave. Vani je još čula nečije riječi: “Sad će ti primiti dušu...” Oko pro zora ispred kuće bilo je puno ljudi, ali se, kaže, ne sjeća nikoga po imenu osim svoje sestre Ane i jednog dječaka Buždona. Na sprovod su mogli doći samo ljudi iz Lanišća jer je drugima bilo zabranjeno. Ona je bila na sprovodu i kaže kako je bila sva shrvana upravo zbog toga što je sve prethodno vidjela i čula. Često je odlazila na njegov grob dok je bio u Lanišću. Kaže kako je uvjerena da je zločin počinjen iz mržnje prema vjeri i da je Bulešić istinski mučenik za vjeru.
(Magda Karavanić navodi 22 svjedoka: 311199 )
Nakon što je ranjeni svećenik izašao iz bolnice, održan je kazneni proces krajem rujna i početkom listopada 1947. Optuženi su bili svećenici i nekoliko župljana te napadača na crkvu. Sud ih je osudio na nekoliko mjeseci zatvora uz prisilni rad. Najtežu kaznu od 6 godina zatvora dobio je Stjepan Cek, uz dodatni gubitak političkih i građanskih prava nakon odsluženja kazne.
____________ Zaključak ____________
Kraj rata i godine poslije bile su teške za Katoličku crkvu u Istri. Komunisti su pokušavali razgovarati sa svećenicima, ali nisu vjerovali svećenicima jer su mislili da ljudi slušaju samo njih. Zato su brzo prestali pričati i počeli ih žestoko proganjati.
Svećenicima i svemu narodu koji je išao u crkvu smetali su na razne načine. Nisu im dali da rade svojeposlove i pokušavali su ih sprječavati da slobodno slave svetu misu.
U selu Lanišće, 24. kolovoza 1947., usprkos svim problemima, održana je sveta Krizma, ali nažalost, baš tada je ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić. Nakon toga dugo se nije smjelo pričati o njemu jer su komunisti to zabranjivali.
Tek nakon što su godine prošle, ljudi su počeli pričati o njemu, a 2013. godine Miroslav Bulešić je proglašen blaženim, što znači da nam ga Crkva stavlja za uzor.