Crkva je mjesto gdje se okupljaju vjernici kako bi štovali Boga, gdje se slavi Sveta Misa, gdje Tijelo i Krv Kristova na otajstven način postaju prisutni i gdje smo pozvani u najdubljem poštovanju primiti svetu Pričest.
U tom svetom prostoru, Krist je onaj koji je u središtu. Nije ni svećenik, ni čitači ni zbor ni gosti, političari ili druge uvažene osobe. Stoga, svako ponašanje koje narušava ozbiljnost liturgije, poput pljeskanja u crkvi, nije prikladno, a kako nas je lijepo poučio i biskup Athanasius Schneider - u videu o svetoj liturgiji. Biskup poručuje da nije svećenik tu koji je glavni, nego Isus Krist Svećenik nije pozvan biti zabavljač (show-man), da radi šou od svojih osobnih kvaliteta već treba sakriti sebe, a pokazivati Krista.
Crkva je sveto tlo
Za katolike, crkva nije samo prostor za okupljanje vjernika nego je to i sveto tlo. Ovdje se ne okupljaju samo ljudi, već je među njima prisutan sam Isus na oltaru. Isti onaj Bog koji je objavio Mojsiju svoju Prisutnost ("Ja jesam") u gorućem grmu, prisutan je u našim crkvama, u svetoj Hostiji. I zaista, da dođe netko sa strane, tko nije katolik, i pita nas: Što je vama u našoj vjeri najsvetije? - bi li smo mogli s uvjerenjem reći da je to Hostija sveta, da je to Isus u posvećenoj Hostiji? Bi li svojim ponašanjem mogli uvjeriti nekog muslimana npr. da je to nama svetinja? Načinom na koji primamo Pričest, načinom na koji se Pričest dijeli, načinom na koji se klanjamo Isusu? - također podsjeća biskup Schneider (vidi video)
Naša vjera u stvarnu Prisutnost je oslabila i stoga nam je postalo prihvatljivo da crkva postaje prostor i za druga događanja (koncerte npr.), a ne samo za molitvu, prvenstveno svetu Misu.
I onda, naravno, ako se vjernicima ne naglašava stvarnost svetosti crkvenog prostora da njima postaje najnormalnije da se ponašaju kao u kazalištu; da se na ulazu samo prekrste, a onda odmah sjednu, bez da se poklone i barem kratko pomole, bez da ijednom riječju molitve pozdrave Domaćina tog svetog prostora, (iako će pozdravljati redom one oko sebe), da prekriže noge kao da su u kafiću, da žvaču žvake, bombone, nude ih okolo i drugima, da neke žene dođu u prozirnoj i uskoj odjeći, golih nogu, ramena i sl.
U vezi ovog zadnjeg moram spomenuti hvale vrijednu inicijativu uvođenja malih volontera na ulazu u crkvu u Međugorju (ove godine na Mladifestu) koji su ljubazno upozoravali one koji nisu prikladno odjeveni riječima: "Dress code, dress code!" te bi upozorene osobe bez ljutnje, izlazile van.
Svećenici su najpozvaniji da drže sveti prostor svetim. No, na žalost često se boje zamjeriti ljudima pa znaju dopuštati da Dom Gospodnji postaje nalik kazalištu ili negdje čak i nalik cirkusu. Bogu hvala, kod nas još nema oko oltara ili na crkvu izvješenih zastava duginih boja, kao što se može vidjeti drugdje po Europi, ali još uvijek ima puno toga za popravljati i vraćati poštovanje prema Svetom.
Osvrnut ću se malo i na nedavno pljeskanje u Sinju na kraju svete mise, za blagdan Velike Gospe. U pitanju je završni pozdravni govor sinjskog gvardijana fra Marinka Vukmana, u kojem se, jasno, ne želi izostaviti nikog od uvaženih gostiju, pa se svako malo čuje - pljesak. Iako sveta misa nije bila u crkvi nego u blizini crkve, na otvorenom, to ne znači da se možemo ponašati kao da smo na nekom predizbornom skupu. Sveta misa je uvijek s v e t a Misa.
Da je sveta liturgija ostala sveta liturgija, vjerujem da do ovog problema ne bi došlo. A koliko je na svetoj misi kod fra Marinka Isus u centru - to je pitanje. Znam samo da smo jednom prilikom u proteklom Velikom tjednu prije dolaska na svetu Pričest bili upozoreni da se ne trebamo "klanjati, poklanjati ni naklanjati" jer "da ne bi netko pao preko nekog" tobože. (Ne znam je li ikad itko pao preko nekog tko se naklonio Isusu ?! a i preko onog tko je kleknuo.)
Gvardijan fra Marinko se u svom govoru očito malo želio dodvoriti našem izborniku Daliću, našem pjevaču Thompsonu, a onda je u obrani njih, očito, izgubio mjeru i odaslao vrlo lošu poruku o vjernicima katolicima, osobito Sinjanima.
Ove godine, naime, nije baš sve pozdravio nego je nekima (još mi je teško povjerovati) poželio da pate (!). I opet se zaorio pljesak, pa se pitam nekad - slušaju li ljudi dobro što je rečeno ili su umorni i plješću samo jer neki drugi plješću?! Rečenica: "Neka pate i neka umru u toj patnji oni kojima smeta vaše zajedništvo... " Možda bi se i moglo donekle razumjeti da je samo citirao onu navijačku pjesmu "Neka pati koga smeta!" - jer (obrazlažu neki) kad neprijatelji Dobra, Istine i Ljubavi (neprijatelji Božji) žive u zdravlju i veselju onda mogu nesmetano dalje sijati zlo. No, čak ni to ne bi smjeli, jer Isus nas poziva da blagoslivljamo i svoje neprijatelje, da molimo i za one koji nas progone. To, naravno nije lagano, ali za kršćanina nema drugog puta osim Isusova puta. Željeti da neki ljudi umru u patnji?! - to je već od Zloga. Oni koji viču sa tribina "neka pati koga smeta" nemaju ni približno istu odgovornost pred Bogom kao onaj koji predstavlja Isusa pred narodom. I zbog takvih ishitrenih riječi valjalo bi se i ispričati. Ta svećenik Božji se nada dok god je čovjek živ da se može obratiti, pokajati, nastojati ispraviti ono što je bilo pogrešno... i biti Božji.
Ponavljam, da je sveta liturgija ostala sveta liturgija, usmjerena na Isusa i Gospu čiji smo blagdan slavili, do ovog skandala ne bi došlo.
Postoji toliko drugih prostora gdje se može držati govore, predstave, pljeskati i slično.
Pljeskanje često povezujemo s nastupima, koncertima ili događanjima u kojima je ljudska pažnja usmjerena prema izvedbi ili izvođaču. U kontekstu liturgije, pljeskanje u crkvi pomiče fokus s Božje prisutnosti na ljudsku izvedbu, čime se narušava svetost trenutka.
Kardinal Robert Sarah u svojoj knjizi "Snaga tišine" ističe kako bi crkva trebala biti mjesto šutnje, molitve i svetosti, jer je to jedini način da se potpuno usmjerimo na Boga. Čin pljeskanja, koji se često koristi u kontekstu zabave i priznanja ljudskih zasluga, može dovesti do gubitka toga svetog usmjerenja. Na misi se klanjamo samo Kristu, a liturgija je molitva i žrtva Isusova na Kalvariji, a ne pozornica.
Neka nam bude ono što i treba biti: Dom Gospodnji, dom molitve, dom susreta s Bogom. Prisjetimo se kako je ono Isus jednom bio ljut, tako da je bičem istjerao trgovce iz hrama uz riječi: "Pisano je: Dom Oca mojega bit će mjesto molitve, a vi ste od njega načinili pećinu razbojničku!"
Neka svako od nas ima više ljubavi - za Dom Gospodnji - jer to je sveto tlo.
