.png)
Korizma
pano: Brigita G. 6r
Često kažemo da nemamo ni pola sata za tišinu i molitvu, a ipak pronađemo vrijeme za mobitel, televiziju i duuugo skrolanje po internetu.
Korizma je pravo vrijeme da se vratimo na pravi put. Da se vratimo Onom koji je za nas dao svoj život na križu.
Korizma je pravo vrijeme da se vratimo na pravi put. Da se vratimo Onom koji je za nas dao svoj život na križu.
Što je korizma? To je vrijeme od 40 dana prije Uskrsa, kad razmišljamo o svom odnosu s Bogom i nastojimo biti mu bliži. Korizma je vrijeme pokore, odricanja, obraćenja i traženja Boga kroz tišinu, molitvu, post i dobra djela.
2. Korizma traje do večeri Velikog četvrtka, kada započinje Sveto vazmeno trodnevlje – najvažniji liturgijski dani za nas kršćane. Sveto trodnevlje je liturgijsko razdoblje koje obuhvaća večernju Misnu slavlja Velikog četvrtka, Velikog petka i uskrsnog bdijenja na Veliku subotu, kroz koja Crkva slavi Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. (KKC 1168-1171)
3. Korizma traje 40 dana. Ako brojimo od Pepelnice do Velikog četvrtka ima ih više, ali nedjelje se ne ubrajaju jer je svaka nedjelja spomen na Isusovo uskrsnuće.
4. Glavni cilj korizme je obraćenje srca tj. da postanemo bliži Bogu, udaljiti se od grijeha i rasti u ljubavi.
5. Čega se sjećamo petkom, a čega nedjeljom? Svakoga petka prisjećamo se muke i smrti Isusa Krista. Zato je svaki petak dan pokore i to ne samo u korizmi. Petak stoga nije dan slavlja, osim ako na taj dan padne neki blagdan.
6. Crkva nas petkom poziva na nemrs, tj. odricanje od mesa, u znak zahvalnosti za Isusovu žrtvu na križu, no u novije vrijeme se ostavlja mogućnost da se iz opravdanog razloga nemrs može zamijeniti sa drugim oblikom pokore. (Nekome je veća pokora odreći se nekoliko sati interneta).
7. Svaka nedjelja je spomen na Kristovo uskrsnuće. Svaka nedjelja je stoga dan radosti, pa ako smo se odlučili u korizmi odreći neke vrste hrane ili pića u nedjelju možemo malo predahnuti, no neki se odluče ustrajati i nedjeljom, što je pohvalno. Također, ako netko ne uspije u svojoj 'korizmenoj odluci' ('bez gaziranog pića', 'bez slatkiša' i sl.) nije počinio nikakav grijeh. Svaka žrtva koja se prikazuje Bogu ima svoju vrijednost. Svaki dan je dan za novi početak.
8. Djeca, koju post ne obavezuje, ipak se mogu uključiti u pokoru tako da se odreknu nečega što vole – manje vremena na mobitelu, odreći se (barem nekih) slatkiša, grickalica, kečapa, majoneze... Osim što će pomoći svom tijelu da bude zdravije pomoći će i svojoj duši tako da se vježbaju u samodisciplini. Također mogu se vježbati u većoj poslušnosti roditeljima, u većem pomaganju drugima itd.
9. Na kraju korizme ulazimo u Sveto trodnevlje koje čine Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. 10. Ti su dani posebno sveti jer tada slavimo središnje otajstvo naše vjere – Kristovu muku, smrt i prelazak iz smrti u život: uskrsnuće.
11. Na Veliki četvrtak sjećamo se Posljednje večere. Na Veliki petak Kristove smrti na križu. Na Veliku subotu tišine groba i iščekivanja uskrsnuća.
12. Na Uskrs slavimo pobjedu života nad smrću – Isus je uskrsnuo, pobijedio smrt i nama otvorio put u novi život.
13. Crkva nije slučajno odredila 40 dana pokore. U vrijeme Noe kiša je padala 40 dana i 40 noći kako bi potopila sve što je bilo loše i kako bi započelo novo čovječanstvo.
14. Mojsije je u postu i molitvi proveo 40 dana na brdu Sinaju kad je primio Božje zapovijedi.
15. Prorok Ilija je 40 dana u postu i molitvi hodao i oslanjao se na Božju providnost.
16. Kad je prorok Jona Ninivljanima navijestio kaznu Božju ako se kroz 40 dana ne obrate, oni su se pokajali i obratili.
17. Isus Krist je 40 dana postio u pustinji prije početka svoga javnog djelovanja.
18. Značenje riječi 'post' i 'nemrs' su se kroz prošlost mijenjali. Ono što se danas zove postom i nije tako zahtjevno. Crkva je ublažila obavezan post na praksu da se u dan posta može uzeti jedan puni obrok u danu (do sitosti) i eventualno dva manja obroka.
19. Nemrs znači ne jesti meso (Tu se misli na meso toplokrvnih životinja, a ne na ribu)
20. Neki običavaju govoriti da se ne treba odricati od hrane nego samo od loših navika, ogovaranja i slično... Može i to biti dobra duhovna vježba kroz korizmu da se nastojimo osloboditi neke svoje mane, ali ne možemo reći da je post od hrane ne bitan - budući da nas i Crkva poziva na post od hrane.
Od loših stvari moramo se suzdržavati uvijek, ali u korizmi je dobra duhovna vježba odricati se od neke hrane koju volimo ili čega drugoga što nam je ugodno, a po sebi nije grijeh, kako bi krotili svoje tijelo i kako bi duša bila gospodar nad tijelom, razum nad osjećajima.
21. Post nam pomaže jačati volju jer učimo reći sebi „ne“ u malim stvarima kako bismo mogli Zlu reći ne, kad dođe vrijeme neke veće kušnje. Osoba koja ne može kontrolirati svoje apetite za hranom, općenito ima više problema sa šestom Božjom zapovijedi, tj sa bludnošću.
22. Ako ne učimo upravljati svojim željama, lako možemo postajemo robovi loših navika i grijeha.
23. Kad se odričemo mesa, smijemo jesti ribu, a riba je također i simbol za Isusa. Simbol ribe je bio i simbol za kršćane u prvim stoljećima.
24. Post i nemrs su obvezni na Pepelnicu i Veliki petak. To znači da se može jesti jedan obrok do sitosti ali bez mesa. Tradicionalno post i nemrs uključivali su i odricanje od mliječnih proizvoda i jaja, pa se mnogi drže te dobre tradicije, ali se zato na meniju nađu jela kao pečene lignje i krompiri pa se opet postavlja pitanje smisla takvog posta, jer ako jedemo bogato i jako ukusno jelo opet smo promašili duh posta, bez skromnosti i jednostavnosti.
25. Post obvezuje vjernike od 18. do 60. godine, osim ako postoje zdravstvene zapreke. Nemrs je obavezan na dva spomenuta dana u godini za sve iznad 14 godina (osim ako imaju opravdan razlog...) To što ostalima nije zapovijeđeno ne znači da ne mogu slobodno izabrati post i nemrs.
26. Post bez molitve može postati samo dijeta.
27. Važno je da post bude povezan s molitvom i dobrim djelima, jer nas tada post može mijenjati, učiniti poniznijima, svjesnijima svoje slabosti i krhkosti.
28. U korizmi naše srce treba biti usmjereno prema Bogu.
29. Djeca nisu obvezna postiti kao odrasli.
30. Djeca se mogu učiti odricanju tako da budu poslušnija, pomažu roditeljima i ograniče vrijeme na ekranima. Roditelji čine dobro kada uče djecu postu, nemrsu, umjerenosti u skladu s njihovim mogućnostima.
31. Samodisciplina je važna jer bez nje nema snažne duhovne osobe koja vlada sobom.
32. Prije početka korizme u narodu je nastao običaj poklada ili maškara. Riječ 'poklade' dolazi od starohrvatske riječi koja znači: prerušavati se. Prema tome bi onda poklade bile isto što i maškare. A maškare su zapravo poganski (ne kršćanski) običaj u kojem se ljudi žele proveseliti prije vremena pokore i posta. No, u tome mnogi izgube mjeru pa nastanu pretjerana ludovanja, opijanja, oblačenja u zle likove koji onda žele publici učiniti simpatičnima. I sami vragovi se nastoje učiniti smiješnima ili nestvarnim bićima koja postoje samo u legendama. Vrag, na žalost, nije nikakva legenda ni mit, a sam Isus nas više puta upozorava da se njega treba čuvati. Kršćanin je pozvan biti 'svjetlo u svijetu' a ne dio svijeta tame ili 'kulture smrti'. Tu roditelji imaju veliku ulogu da svojoj djeci daju dobre likove za uzore, a ne im pustiti na volju da budu 'što god se njima sviđa'. Sve je to dio odgoja: za dobro ili za zlo.
33. U vrijeme poklada nastao je i običaj da se peku krafne, palaćinke, uštipci i slično. A zašto? Prema nekim izvorima - to je zato jer se u stara vremena u korizmi ljudi odricali ne samo mesa, nego i mlijeka i jaja pa su trošili te namirnice prije vremena odricanja od svega toga, sve do Uskrsa. (Postojala je i izreka: "Nema mrsa do Uskrsa"). A onda bi se za Uskrs nakupilo jaja koja su se onda nosila na blagoslov, a zbog svog oblika postala su i simbol Isusova groba koji se otvorio i iz njega je izišao Život.
Svaka dobra odluka u korizmi je bolja od nikakve odluke.
Možemo također napraviti svaki tjedan drugu odluku po pitanju odricanja, ako nam se čini predugo 40 dana.
Ako znamo iz iskustva da neku korizmu nismo uspjeli ustrajati do samog Uskrsa - ne znači da je sav trud bio uzalud.
Svaka žrtva je vrijedna i sve Bog vidi sve.
Uskrs slavimo radosnije ako smo se kroz korizmu trudili, odricali se i približavali Bogu.
I za kraj - jedna misao svetog Franje Saleškog "kad padneš, uzdigni svoje srce u tišini, duboko se ponizivši pred Bogom zbog svoje krhkosti, ne čudeći se svom padu; - nema razloga za čuđenje... počni iznova oko onoga što ti nedostaje, s vrlo dubokim povjerenjem u Njegovo Milosrđe i sa hrabrim srcem."
<
............
KORIZMA
1. Na koji dan počinje korizma i kako se taj dan još zove?
2. Do kojeg dana traje korizma?
3. Koliko ukupno traje korizma i računaju li se nedjelje u te dane?
4. Koji je glavni cilj korizme?
PETAK I NEDJELJA
5. Čega se prisjećamo svakoga petka (zašto je svaki petak dan pokore)?
6. Na što nas Crkva poziva petkom?
7. Svaka nedjelja je spomen na - što?
8. Kako se djeca mogu uključiti u pokoru?
SVETO TRODNEVLJE
9. Koja tri dana čine Sveto Vazmeno trodnevlje?
10. Zašto su ti dani posebno sveti?
11. Što se sjećamo kojeg dana u trodnevlju?
12. Što slavimo na Uskrs?
BROJ 40 U BIBLIJI
13. Koliko je dana padala kiša u vrijeme Noe?
14. Tko je 40 dana bio na brdu Sinaju?
15. I jedan prorok je postio 40 dana. Koji? (O njemu čitamo u knjizi o Kraljevima)
16. Stanovnici Ninive dobili su rok od 40 dana da se obrate. Poruku im je prenio prorok Jona. Što su učinili Ninivljani?
17. Tko je 40 dana postio u pustinji prije početka svoga djelovanja?
POST I NEMRS
18. Što znači post?
19. Što znači nemrs?
20. Je li dovoljno postiti samo od loših stvari ili i od hrane?
21. Kako nam post pomaže jačati volju?
22. Što se može dogoditi ako ne učimo upravljati svojim željama?
23. Kad se odričemo mesa, smije li se jesti riba?
24. Na koja dva dana u godini su post i nemrs obvezni?
25. Za koju dob vrijedi obveza posta?
POST ILI DJETA
26. Može li post bez molitve postati samo dijeta?
27. Je li pokora ako se odrečemo mesa ali se najedemo pečenih liganja i krompira?
28. Kome treba biti usmjereno naše srce u korizmi?
DJECA I POKORA
29. Jesu li djeca obvezna postiti?
30. Na koje se načine djeca mogu učiti odricanju? Čine li dobro roditelji koji kažu djeci da poste?
31. Zašto je samodisciplina važna u životu vjernika?
POKLADE I MAŠKARE
32. Što su poklade i zašto su prije korizme?
33. Zašto su ljudi prije korizme jeli krafne, palaćinke, uštipke i sl?
34. Je li danas obvezan tako strogi post kao nekada?
35. Kakve veze imaju poklade i maškare?
36. Jesu li maškare poganski običaj ili su dio kršćanske tradicije?
37. Zašto trebamo paziti na ta maskiranja? (maskiranje u loše likove, vragove i sl.)
38. Koje se loše stvari ponekad promiču kroz maškare (prejedanje, opijanje, psovka, kultura smrti, lomača)?
NA KRAJU KORIZME
39. Vrijedi li što naša žrtva, odricanje, pokora ako ne uspijemo održati odluku do kraja korizme?
40. Je li istina da bolje slavimo Uskrs ako smo se kroz Korizmu odricali?
................................
PROTESTANTI
Isus je želio JEDNU CRKVU, a ne tisuće crkava s različitim učenjima. Do danas su se protestanti razgranali na oko 40 000 različitih zajednica, koje se teško mogu nazvati Crkvom.
ŠTO NAM JE ZAJEDNIČKO
Teško je generalizirati pa reći točno u što oni vjeruju ili ne vjeruju, jer ih ima mnoštvo, no unatoč velikim razlikama, mogu se izdvojiti neka temeljna vjerovanja.
Vjeruju, kao i mi, u Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjeruju u Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Vjeruju u Duha Svetoga.
Ipak,... postavlja se pitanje - kako Duh Sveti može nadahnuti postojanje desetaka tisuća protestantskih zajednica koje se međusobno razlikuju u nauku.
Osim vjere u Presveto Trojstvo, vjeruju, kao i mi, da je Biblija riječ Božja.
Protestanti velik naglasak stavljaju upravo na Bibliju.
Biblija je skup svetih knjiga o čijem je kanonu tu sadržaju odlučeno u Katoličkoj Crkvi. Biblija je dakle izvorno katolička. U 4. stoljeću papa Damaz zatražio je od svetog Jeronima prijevod svih biblijskih knjiga na latinski jezik.
Biblija je u početku služila prvenstveno za svetu misu, a ne za osobnu upotrebu. Izumom tiska Biblija je postala dostupna i vjernicima. Međutim, dostupnost Biblije ne daje pojedincima pravo na subjektivno tumačenje, po vlastitoj volji.
Pohvalno je što protestanti često dobro poznaju sadržaj Biblije i znaju citirati biblijske retke. Ipak, treba znati i to da oni nemaju kao mi 73 knjige u Bibliji nego su neke izbacili pa imaju 66. Također, ne vjerujemo isto (o Gospi npr.), što se onda odražava i na različite prijevode Biblije. (Usput rečeno, čudno je da adventisti (adventisti.hr) hvale novi hrvatski prijevod Biblije, kojeg nazivaju i ekumenski prijevod jer su na tom projektu radili i dvojica protestanata. Adventisti npr. vjeruju da je Gospa imala i druge djece osim Isusa)
Biblija jest važna i za nas. Ali je također važan i Katekizam Katoličke Crkve koji nam daje tumačenje Biblije.
ŠTO NAM JE RAZLIČITO
Tri glavna načela protestantizma
Samo Biblija – što znači da nam ne treba Učiteljstvo Crkve (niti katekizam)
Samo Milost – spasenje je dar Božji, ne zaslužuje se djelima ili sakramentima
Samo Vjera – djela nisu potrebna za spasenje
Ne priznaje se papin autoritet
Ne priznaje se papin autoritet; to proizlazi iz Reformacije i isključenja Martina Luthera iz Crkve, nakon čega se prihvaća stav da svatko može tumačiti Bibliju prema vlastitom shvaćanju.
Nema valjanih sakramenata, osim krštenja
Ono što se može priznati kao sakrament jest krštenje.
Osoba koja je jednom valjano krštena kao protestant ne treba se ponovno krstiti kada postane katolik.
Što je najvažnije protestanti ne vjeruju u stvarnu pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu na svetoj misi.
Euharistiju ne razumiju kao stvarnu Kristovu žrtvu. Misu nazivaju Gospa ili Večra Gospodnja, oltar zovu stol, i sve je to za njih samo uspomena na Posljednju večeru više nego spomen-žrtva. Ta su okupljanja često usmjerena na subjektivne osjećaje i doživljaj, a također se zna težiti tomu da bude zabavno, pa i plešu. U vezi s tim dobro je rekla Majka Angelika: U podnožju Kalvarije se ne pleše.
Pod utjecajem protestantizma i katolici ponekad gube osjećaj za nadnaravno te u središte stavljaju ljude, umjesto Kristove stvarne prisutnosti i vjere da se na oltaru uprisutnjuje žrtva na Kalvariji.
Što se tiče npr. sakramenta braka, rastava je dopuštena kod većine protestanata, kao i u Pravoslavnoj Crkvi.
Katolički nauk o nerazrješivosti braka ostao je nepromijenjen od početaka. Brak se ne može rastaviti, jer „što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. Ipak, u iznimnim slučajevima može postojati poništenje braka, što znači da sakramentalni brak nikada nije valjano postojao, primjerice ako je netko nešto bitno zatajio ili nije imao namjeru imati djecu itd.
Nema posebnog štovanja Gospe ni molitve svecima
Protestanti ne mole Gospu ni svece. Odbacuju njihovo štovanje i uglavnom nemaju slike svetaca u molitvenim prostorima. Ti prostori često su hladni i nalik običnim dvoranama. Pod utjecajem protestantizma i katolička arhitektura ponekad gubi svoju usmjerenost na sveto.
Protestanti odbacuju kipove i slike, nazivajući ih idolima.
Ipak, treba reći da neki protestanti pokazuju veće poštovanje prema Gospi nego drugi.
Nema celibata i svećenstva
Ne postoji valjano svećeništvo jer ne postoji kontinuitet od vremena apostola, nego je došlo do prekida.
Iako se pastori često nazivaju svećenicima, postoje i svećenice, a u nekim zajednicama i biskupi i biskupice. Na čelu Anglikanske crkve danas je žena biskupica.
Iako se pastori često nazivaju svećenicima, postoje i svećenice, a u nekim zajednicama i biskupi i biskupice. Na čelu Anglikanske crkve danas je žena biskupica.
Odbacuju zavjetovano djevičanstvo.
Nema celibata kod službenika oltara. Nema redovnika, zavjetovanih djevica niti pustinjaka.
Nema čistilišta
Takvo shvaćanje, suprotno stalnom nauku Crkve, prodrlo je i u redove naših svećenika, pa se na sprovodima teško može čuti kako je potrebno moliti za pokojne nego više zavaravajuće riječi kako je pokojnik već u Kraljevstvu Božjem i slično.
Tumačenje Božjih zapovijedi
Pitanje što je dobro, a što zlo, tumači se različito među zajednicama. Dokle može ići privatno, subjektivno tumačenje Biblije bez autoriteta i jasnog nauka, kakav pruža Katekizam Katoličke Crkve, pokazuje i primjer protestantske pastorice iz ogranka prezbiterijanaca koja odobrava pobačaj i govori: „Blaženi oni koji su prekinuli trudnoću“.
(Može se pronaći na internetu i video)
S druge strane ima protestanata od kojih katolici imaju što naučiti. Primjerice Charlie Kirk, koji se otvoreno i hrabro protivio pobačaju i LGBT ideologiji, a koji je ubijen dok je držao jedan govor u studentskom kampusu. Na žalost, mnogi protestanti promoviraju ono što je zlo.
Bog nam je dao slobodu, ali slobodu da biramo dobro. Nemamo mi od Boga darovano pravo birati zlo: ubiti čovjeka npr. i vjerovati da djela nisu toliko važna, da nas samo vjera u Isusa spašava, da je on umro za naše grijehe i to je dovoljno.
Kad bi svako zlo imalo jednako pravo kao i dobro (tj istinita i lažna religija jednako) onda bi i sotonisti imali jednako pravo osnivanja svojih tzv. crkava gdje bi se klanjali sotoni i činili što god ih je volja.
Izbor lažne religije nije ono što Bog želi. Potrebno je gledati što je bilo od početaka, od Isusova vremena. A od početaka je bila jedna vjera kršćanska, koja se temeljila ne samo na svetom Pismu (koje je sastavljeno u jednu knjigu tek u 4. st.) nego i na vjeri apostola tj. tradiciji Crkve.
KAKO JE NASTAO RASKOL i tko je MARTIN LUTHER (16. ST.)
Raskol započinje u 16. stoljeću, u Njemačkoj, sa Martinom Lutherom. (Ono što je tada počelo uništavati katoličke korijene Europe nije prestalo ni do danas, osobito u Njemačkoj gdje imamo katoličke biskupe-barem po nazivu-a koji se odvajaju na neke svoje sinodalne puteve, promoviraju LGBT i sl.)
Luther je postao svećenik jer se zavjetovao u jednoj oluji ako preživi da će postati svećenik. No, kakav je svećenik postao Luther? Luther nije bio čovjek molitve. Izjavio da se nema vremena za molitvu jer ima previše posla. Imao i velike duhovne krize koje su bile povezane sa požudom i sa strahom oko spasenja. Jedna od njegovih izreka je: Sve što činim uvijek je grijeh! čime želi reći da je čovjekova narav/priroda totalno izopačena. Tako je Luther iz svoje osobne nemoći da se bori protiv grijeha izveo teološki zaključak da čovjek ne može surađivati s Božjom milošću. On je toliki naglašavao milost Božju da je umanjio važnost grijeha i vršenja Božjih zapovijedi. Čak je prijatelja u jednom pismu ohrabrivao riječima: "Griješi hrabro, znajući da je Krist pobjednik nad grijehom..." Luther se na kraju odrekao celibata, oženio se, nagovarao i druge redovnike da se ožene. Bilo je i katoličkih svećenika koji su podupirali te ideje jer nisu željeli više živjeti u celibatu.
Moglo bi se reći da su crkveni raskoli često bitno povezani s pitanjem celibata i šeste Božje zapovijedi.
Lutherov protestantski pokret se naziva reformacija, no pitanje je - je li to bila reformacija ili revolucija?! Reformacija je obnova Crkve, a to je ono što su činili sveci, npr. sv. Ignacije Loyolski i Franjo Saleški i drugi... a ovo što je napravio Luther je bio početak velikih podjela u Crkvi.
Prvi protestanti, sljedbenici Luthera nazvani su LUTERANI.
Luther je odbacio crkveno učiteljstvo na čelu s papom, uklonio neke knjige iz Biblije i uveo privatno tumačenje Svetog pisma. Imao je svojih devedeset i pet teza koje je onda pribio na vrata crkve u Wittenbergu, 31.10. 1517. i taj se dan uzima kao rođendan protestantizma.
Uoči svetkovine svih svetih. Nekim tezama je otvoreno napao nauk katoličke Crkve. Osobito je napadao nauk o oprostima i njihovu prodaju.
Tu treba spomenuti da Crkva ima pravo udjeljivati oproste za vremenite kazne, a to je kazna koja nam ostaje nakon ispovijedi (a to ima pravo po vlasti koju je Isus dao Petru riječima: Što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima) ... ali Crkva nema pravo prodavati oproste, pa se može reći da je prodaja oprosta bila disciplinska, a ne doktrinalna pogreška. Nije dakle bio kriv nauk o oprostima. Oprosti mogu biti djelomično i potpuni tj da se njima može zaslužiti djelomično ili potpuno brisanje vremenite kazne ukoliko se ispune određeni uvjeti. Malo je poznato da Crkva daje oprost do vremenitih kazni čak i za moljenje krunice, za pola sata razmatranja Biblije itd., a mi se tim blagom Crkve često ne koristimo iz nemara ili ne znanja, a nekad i iz lijenosti.
Komu je razumije vjerovati - Isusu i apostolima tj Crkvi katoličkoj koja je trajala 1500 godina prije Luthera ili povjerovati odjednom - Martinu Lutheru?
Je li Luther bolje razumio Isusa nego su to apostoli koji su s njim živjeli?
Zar nije sigurnije da su apostoli bolje razumjeli Isusa kojega su gledali i slušali tri godine nego M. Luther koji je došao u 16.om st?
Apostoli su, primjerice, shvaćali da je Isus ostao s njima pod prilikama kruha i vina te da je tu stvarno prisutan, a Martin Luther tvrdi da je Isus tu samo simbolično prisutan. On je izgubio vjeru u stvarnu prisutnost - a čini se da njegove ideje žive i u mnogim tzv katolicima.
Kad bi Luther bio u pravu onda bi sveta misa bila pogrešno shvaćena kroz cijelu povijest?
Sam naziv protestantizam pokazuje da je nastao iz protesta. Katolička vjera nije nastala iz protesta nego iz Isusove želje da ustanovi jednu Crkvu koja će ostati na zemlji (propovijedajući i nudeći nam sredstva spasenja tj sakramente) sve dok on ponovo ne dođe.
Mnogi ogranci protestantizma imaju svoj korijen u tri početna smjera: Luteranima, kalvinistima i anglikancima.
Tko su kalvini?
KALVIN I PREDESTINACIJA
John Calvin razvio je učenje o predestinaciji. Prema tom učenju Bog unaprijed odlučuje tko će biti spašen, a tko osuđen. Slobodna volja čovjeka ozbiljno je umanjena. Ovo učenje u suprotnosti je s katoličkom vjerom i donosi duhovni očaj. Sveti Franjo Saleški mnogo je patio zbog širenja tog učenja. On je kasnije sam krenuo u najveća središta protestantizma i obratio oko 70 000 protestanata na katoličku vjeru, kako navode neke njegove biografije.
KRALJ HENRIK VIII I ANGLIKANIZAM
Raskol u Engleskoj nastao je, moglo bi se reći, zbog jednog preljuba. Kralj Henrik VIII iz osobnih i moralnih razloga pobunio se protiv pape. Temelj raskola bila je njegova želja za novim brakom i muškim nasljednikom.
Jedini engleski biskup koji se usudio usprotiviti kralju bio je sveti John Fisher. Zbog toga je pogubljen, a Katolička Crkva dobila je mučenika u obrani sakramenta braka.
Na isti način završio je i laik, sveti Thomas More, kraljev savjetnik, koji je rekao da je bio vjeran kralju, ali prije svega vjeran Bogu.
ZAKLJUČAK
Isus je želio jednu Crkvu. On je došao na zemlju, objavio se ljudima a naša vjera je odgovor na tu Božju objavu. Vjera je po svojoj definiciji vezana i uz znanje, ne uz osjećaje.
Vjerom prihvaćamo objavljene istine, a kako ćemo ih prihvatiti ako ne znamo što je bog objavio? Vjera je nadnaravna krepost razuma po kojoj, uz pomoć Božje milosti, čovjek pristaje vjerovati u sve istine koje je Bog objavio, i to zato jer ih je Bog objavio, a prihvaća ih zbog autoriteta Boga koji ne može varati niti biti prevaren. I tu onda dolazi uloga crkvenog učiteljstva, koje ne predaje vjernicima svoje osobno razmišljanje nego ono što nam je predano od prve Crkve. Kad god posumnjamo da nam se i u katoličkoj Crkvi nudi neko osobno razmišljanje koje je nalik protestantskom (a događa se na žalost) možemo to i provjeriti - tako da provjerimo Katekizam tj da provjerimo što je Crkva oduvijek naučavala.
Tamo gdje je prevladao protestantizam stavlja se naglasak na osjećaje i na subjektivne doživljaje a ne na ono što je Bog objavio.
Uloga pape i svih biskupa jest čuvati polog vjere i činiti ono što bi apostol Petar činio da je na njegovu mjestu. Petar sigurno ne bi zagovarao neki lažni ekumenizam i lažno jedinstvo u kojem se tvrdi da među nama nema bitnih razlika ili da je svejedno u što tko vjeruje.
Ne može istodobno biti istina u međusobno suprotstavljenim vjerovanjima.
Ne može biti u isto vrijeme istina da je Isus stvarno prisutan u Euharistiji i da nije.
da postoji čistilište i da ne postoji
da je sveta misa uprisutnjena Kalvarija i da nije.
da je Gospa vazda Djevica i da nije.
da se možemo moliti svecima i da ne možemo itd.
Katolička vjera čuva ono što se vjerovalo od apostolskih vremena.
Jedinstvo nije moguće postići odricanjem od vjere koja se čuvala dvije tisuće godina kako bi se ugodilo onima koji su se odvojili.
Ekumenski pokret nastao je među protestantima radi njihova međusobnog ujedinjenja, a kasnije se proširio i na ostale.
Da među nama nema punog zajedništva vidi se i po tome što ne možemo zajedno slaviti svetu misu, čak ni s pravoslavcima koji su nam u vjeri mnogo bliži i koji vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji.
Pokret za jedinstvo kršćana posebno se proširio nakon Drugog vatikanskog sabora, naglašavajući dijalog, molitvu i suradnju.
Ipak, Crkva također uči da se punina istine nalazi samo u Katoličkoj Crkvi te da izvan Crkve nema spasenja. To je dogma koja se ne mijenja.
protestanti mogu se spasiti unatoč toga što su protestanti, a ne zato što su protestanti.
To vrijedi i za druge.
I među protestantima ima ljudi dobre volje otvorenih za Istinu.
Samo Bog na kraju pozna svačije srce i on zna koliko su tražili istinu i željeli živjeti po Njegovoj volji. Mi ne znamo načine na koje Bog i takve spašava, ali moramo znati da je On želio samo jednu Crkvu i da je preko te jedne Crkve želio ljudima dijeliti svoje milosti.
Na žalost i mi sami možemo biti zapreka onima druge vjere da postanu katolici pogotovu ako promoviramo nečije privatno mišljenje da je Bog želio više vjera, i da oni mogu slobodno ostati svojoj vjeri ili drugim riječima - u svojoj zabludi, te da se svejedno tako mogu spasiti tj. doći u raj.
Ako smo svjesni da nam je Bog dao sredstva spasenja po Crkvi kao što je ispovijedanje grijeha preko svećenika, da preko sakramenta euharistije imamo posebno zajedništvo s Bogom, da imamo Gospu za majku i zagovornicu pred svojim Sinom, da imamo i pomoć svetaca koji su bili grešnici kao i mi, ali su sad u društvu Božjem, ... itd... Ako smo svjesni da je Katolička Crkva ona koju je Isus osnovao, a ne neki običan čovjek - zar možemo reći da je svejedno je li netko u Crkvi ili izvan te Crkve?
Stoga, ostaje nam moliti i nadati se da će se odijeljeni vratiti u Katoličku Crkvu, u koju je Marthin Luther zabio čavao raskola.
Neka nam sveci, poput misionara u vrijeme protestantske pobune, budu uzori u vjernosti jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi.
A dva svjetionika: Euharistija i Gospa - putokaz u vremenima oluje.
DON BOSKOV SAN - SVAĐA I POMIRENJE - Isus i Gospa poučavaju malog Ivana da ne koristi nasilje
1. PRVI DON BOSKOV SAN
Već na prvim stranicama don Boskovih uspomena čitamo njegov prvi san koji je snivao u devetoj godini života. Svetac ovako pripovijeda:
"Otprilike u dobi od devet godina usnuh san koji mi se za cijeli život duboko usjekao u pamćenje.
U snu mi se pričini kako sam u blizini kuće, u jednom prostranom dvorištu gdje se sakupilo mnoštvo dječaka.
Neki su se smijali, neki igrali, a mnogi su govorili ružne riječi i psovali.
kad sam to čuo odmah sam pojuri prema njima i htio sam ih riječima i šakama ušutkati.
Uto se pojavio neki važan čovjek odjeven u poseban sjaj. Bijeli mu je plašt pokrivao tijelo, a njegovo lice je bilo tako sjajno da nisam u Njega mogao gledati. On me pozove po imenu, i kaže mi da stanem ispred dječaka, a onda mi reče:
"Ne udarcima, nego blagošću i ljubavlju morat ćeš svladati ove svoje prijatelje. Odmah ih počni podučavati o ružnoći grijeha i o dragocjenosti dobrote".
.png)
Pretplati se na:
Komentari (Atom)