LUDBREG - svetište Presvete Krvi Kristove - Euharistijsko čudo

Kristova, spasi nas!

Pobožnost prema Krvi Kristovoj jedna je od mnogih katoličkih pobožnosti. Mjesta njezina štovanja često su povezana s relikvijama Krvi Kristove i euharistijskim čudima koje je Božja milost providjela u mnogim mjestima na svijetu. Ta su čuda dokaz stvarnog Božjeg postojanja i prisutnosti. Medu nekoliko stotina takvih odabranih i posebnih mjesta na kojima su se „darovi kruha i vina" - na ljudskom oku vidljiv način pretvorili u Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista i hrvatski je Ludbreg.

Kratka povijest svetišta

Župna crkva Presvetog Trojstva središnje je mjesto čašćenja Predragocjene Krvi Kristove, ne samo u Ludbregu i Varaždinskoj biskupiji kojoj pripada, već i u cijelom hrvatskom narodu. Ova crkva prvi se put spominje 1334. kao sastavni dio Zagrebačke biskupije, a prvotno je bila posvećena Presvetom Trojstvu. Početkom 15. stoljeća, točnije 1410, osnovana je nova župa, a i pripadajuća crkva posvećena je Krvi Gospodina našega Isusa Krista. Bio je to rijedak titular u to vrijeme, ali kao da je tim imenom naviješteno ono što će se ondje uskoro dogoditi.

Naime, euharistijsko čudo koje se zbilo 1411. zauvijek je promijenilo povijest ovog kraja, ali i hrvatskog naroda. Predaja o tome kaže da se za vrijeme Svete Mise, svećeniku koji je sumnjao u istinitost riječi Pretvorbe: „Ovo je tijelo moje" i „Ovo je moja krv", nakon lomljenja hostije na tri dijela, u kaležu pojavila prava Kristova krv. Zaprepašten i preplašen, svećenik je brzo završio obred, a krv iz kaleža pospremio u staklenu posudu i sakrio šuteći o tome do kraja života. Tek je na samrti javno priznao što se dogodilo te da je ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi. Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem su željeli vidjeti taj opipljiv i svima vidljiv znak Božje prisutnosti. Od tada su se u Ludbregu počela događati i čudesna ozdravljenja po zagovoru Predragocjene Krvi Kristove. O tome se pročulo i do Rima pa je stotinjak godina kasnije papa Julije II. pokrenuo postupak potvrđivanja vjerodostojnosti Ludbreškoga čuda.

Prvo je na poziv ludbreškoga gospodara Bernarda Turocija naredio provođenje istrage o tom čudesnom događaju, povjerivši taj zadatak opatima Akvilejske biskupije na sjeveru današnje Italije. U tome su sudjelovali ludbreški župnik Stjepan Popov te župnici i plemstvo iz okolnih mjesta, kao i ugledni laici. O cijelom slučaju ispitali su mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja koji su dolazili Hrvatskog Zagorja, Prigorja, ali i iz udaljenijih zemalja: Štajerske, Ugarske, Srijema. Priznanju Ludbrega posebno su doprinijela izvješća četrnaest čudesnih ozdravljenja koja su se dogodila tijekom molitve u svetištu. Ozdravljeni su tvrdili da su, kada su zatajile sve ljudske mogućnosti i više nije bilo nade, učini zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu te im se nakon toga zdravlje vratilo.

Na temelju tih saznanja papa je donio odluku o priznanju ludbreških čuda: 12. ožujka1513. spomenute je događaje proglasio autentičnim te je odlučeno da se na svete dane Tijelova, Rođenja Marijinog i sv. Tome apostola hodočasnicima mogu udijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni za grijehe.

No tri mjeseca kasnije, papa Julije II. je umro, a dovršetak službenog priznanja pripao je njegovu nasljedniku papi Lavu X. On je izdao bulu kojom se navodi da se relikvija Krvi Kristove za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Rođenja Marijinog izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Time je ludbreško svetište i službeno uteme ljeno. Od tada počinju i hodočašća iz raznih krajeva tadašnje Habsburške Monarhije

"Da odvratimo pošast i zlo, što preotima mah u jednom dijelu Moslavine, valja da se pored tjelesnih lijekova, što ih ljudi mogu izmisliti i upotrijebiti, uteknemo osobito i duhovnim djelima. Valja da zazovemo i milostivoga Boga, valja da neprestanim djelima pobožnosti ublažimo srdžbu svemogućega Boga, koji pravedno pruža ruku svoju na grijehe naroda svoga. Gospoda, staleži i redovi vide da se kužna pošast i zlo još uvijek širi po nekim stranama moslavačkog okružja, pa se dobri Bog milostivo dostoji osloboditi i malo prije spomenuto okružje i ostale dijelove kraljevine od ovoga zla i od svih drugih zala što se mogu ovoj kraljevini dogoditi, zato su oni odlučili: da se imade sagraditi kapela u čast i za veći porast slave Presvetoj Krvi Isusovoj koja se čudom jedva kad čuvenim ili sasma rijetkim pretvorila u vidljivu krv te koja se dosad čuvala u Ludbregu, mjestu najvećeg blaga cijele kraljevine, a za veći poticaj na poštovanje i pobožnost prema istoj Presvetoj Krvi." 

Zaključci Hrvatskog sabora, 1739.

Postoji i predaja da je Kristova Krv iz Ludbrega odnesena papi Juliju II. u Rim i da je njegov nasljednik Lav X. vodio procesiju, noseći je po rimskim ulicama, nakon čega je bila vraćena natrag u Ludbreg. Navedeni slučaj za sada nije povijesno potvrđen, no ono što jest, mjesto je boravka svete relikvije za vrijeme turske invazije na hrvatske zemlje. S obzirom na to da je podravsko područje bilo ugroženije od istočnijih krajeva, relikvija je na neko vrijeme premještena u dvorac kraj grada Gotalovca u Hrvatskom zagorju, a u Ludbreg se vratila kada su Turci protjerani iz Kaniže (Ugarska) krajem 17. stoljeća.

Zavjet Hrvatskog sabora

Vjerojatno najznamenitiji zavjet učinjen Krvi Kristovoj u Ludbregu učinio je Hrvatski sabor. Na zasjedanju u tadašnjem saborskom gradu Varaždinu 1739. hrvatski su staleži (plemstvo, svećenstvo, seljaštvo) obećali Bogu, ako odvrati kugu koja je harala u Moslavini i kroz sedam mjeseci odnijela oko četiri i pol tisuće života, u zahvalu podići kapelu u čast Krvi Kristove kao ,,najvećeg blaga cijele kraljevine". Inicijator zavjeta bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Josip Esterházy. Iduće dvije godine za taj se pothvat moralo novčano izdvajati. Prikupljena sredstva nisu se, nažalost, uspjela iskoristiti u željenu svrhu.

Svetoj relikviji u Ludbregu poklonili su se i carevi Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko-ugarski kraljevi: Josip II. (1787.) i Franjo II. (1817.).

Ludbreg i Stepinac

Uzrok nedaća hrvatskog naroda nadbiskup Stepinac vidio je, između ostalog, i u neizvršavanju zavjeta iz 1739. zbog čega je želio da se on ispuni o njegovoj 200. obljetnici. Postulator kauze za Stepinčevu kanonizaciju mons. dr. Juraj Batelja govorio je o Stepinčevoj povezanosti i štovanju Presvete Krvi u Ludbregu, naglasivši da je sve ono što je Stepinac učinio za promaknuće svetišta u Ludbregu izviralo iz njegove duboke vjere, osobito u sakrament euharistije. Također, to je svetište, uz ono u Mariji Bistrici, smatrao mjestom moralne obnove hrvatskog naroda.

Da se ispunjenju tog zavjeta pristupilo ozbiljno svjedoči i podatak da je za podizanje kapele Krvi Kristove već iste 1939. izrađen i nacrt, po uzoru na crkvu Kristova groba koju je u Jeruzalemu u 16. stoljeću obnovio dubrovački franjevac i kustos (čuvar) Svete zemlje Bonifacije Drkolić. U proljeće 1940. nadbiskup Stepinac objavio je poziv hrvatskom narodu da se zavjet Hrvatskog sabora izvrši tijekom Svete godine poslavši okružnicu koja se čitala u svim crkvama i objavila cijelom hrvatskom narodu. U Ludbregu je tu plemenitu akciju vodio mjesni župnik Matija Crnković, no vlasti su otezale s ostvarenjem projekta. Novac koji je prikupio za gradnju kapele, na kraju je prenamijenio za gradnju kuće za časne sestre i mlade, tik do župnog dvora.

No ni tijekom najvećeg rata u ljudskoj povijesti, nadbiskup Stepinac nije odustajao od ostvarenja zavjeta. Tako je 29. listopada 1944. na svetkovinu Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali, nakon propovijedi, javno izrekao zavjet da će se poraditi na ispunjenju zavjeta iz 1739. godine:

Svemogući vječni Bože, oprosti nam po zagovoru svetoga i bezgrješnoga Srca Majke Božje naše grijehe i kazne, koje za njih zaslužujemo, iskaži nam svoje milosrđe i odvrati od nas nevolje, koje nas biju. Sačuvaj nas i naš narod od teških nevolja i propasti, a mi Ti se zato obvezujemo i zavjetujemo:

1. da ćemo svom dušom i svim sredstvima poraditi oko toga, da se ostvari neostvareni do sada zaključak Hrvatskog sabora, u Varaždinu godine 1739., da će sagraditi kapelicu predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu na spomen i promicanje štovanja predragocjene Krvi Kristove prolivene na križu za naše spasenje, a za koji je zaključak Hrvatskom saboru dao poticaje čudesni događaj, koji se - kako se pobožno drži zbio poslije podizanja u Svetoj Misi u Ludbregu godine 1411; 

2. obvezujemo se i zavjetujemo, da ćemo se kroz pet godina svake prve nedjelje u mjesecu rujnu, kad se u Ludbregu drže proštenja i svečanosti u čast Presvete Krvi, po cijeloj Nadbiskupiji zagrebačkoj u pojedinim župnim, redovničkim i inim crkvama, gdje se vrši nedjeljno bogoslužje, održati bogoslužje, svečanosti i govore u čast presvete Krvi i pozvati vjernike, da im u što većem broju prisustvuju; 

3. obvezujemo se i zavjetujemo, da će se po cijeloj našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji kroz pet godina jedanput u godini u ljetnim mjesecima održati svečane procesije, govore, Mise u čast Bl. Dj. Marije, i to u svakom crkvenom kotaru ili kraju u jednoj crkvi ili kapelici posvećenoj Bl. Dj. Mariji ili gdje se nalazi Njezin kip ili slika, kako se to dogovore dušobrižnici onoga crkvenoga kotara ili kraja.

O milosrdni Bože, ovo svoje obećanje i zavjet smjerno podastiremo pred Tvoje Veličanstvo, čvrsto se uzdajući, da ćeš uslišati naše molitve, po zagovoru svetoga i bezgrješnog Srca Marijina prema riječima našega Spasitelja: 'Molite i dat će Vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će Vam se. Jer svaki koji moli prima, i koji traži nalazi, i koji kuca otvara mu se.' (Lk 5,9-10). Amen.

Teške godine

Po završetku rata i uspostavi nove komunističke vlasti svaka pomisao na gradnju zavjetne kapele bila je uzaludna. Opasnost za ludbrešku relikviju još za vrijeme rata uočio je mladi bogoslov Faustin Čubranić s otoka Krka koji je tada boravio na župi. Doznavši što neki namjeravaju učiniti, relikviju je 1941. zazidao u predvorju crkve s lijeve strane, zajedno s misalom i kaležom, a tek po završetku rata svetinja je vraćena u sakristiju crkve. Ludbreški župnik Matija Crnković osuđen je na smrt i strijeljan, a kapela u dvorcu Batthyany (Bačani) zatvorena je za javnost, devastirana i pretvorena u vojno skladište, zidovi su prebojani, namještaj i oltari spaljeni, a svete skulpture iz kapele slomljene i bačene u obližnju rijeku Bednju. Sva su hodočašća zabranjena, a s glavnog gradskog trga uklonjen je i kameni stup (pil) Presvetog Trojstva, zaštitnika crkve. Kapela je ponovno otvorena tek 1989. prilikom posjeta papinskog nuncija mons. Gabrijela Montalva, a od 1990. na novom oltaru, posvećenom sv. Ivanu Krstitelju, počele su se služiti Svete Mise. Freske su, također, obnovljene.

Tek od obnove diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana (1966.) i, posljedično, manjeg pritiska na Katoličku Crkvu, vjernici su sedamdesetih godina mogli početi dolaziti u Ludbreg Tome su doprinijeli i ludbreški župnici promičući duhovne sadržaje u čast Presvete Krvi. Posebice je to bilo vidljivo nakon što je 1982. župnik Ivan Jurak izradio vodič za ludbreško svetište i odaslao ga na sve župe pa su vjernici počeli hodočastiti u većem broju.

Ispunjenje zavjeta

Na proštenju 1990. u gradskom parku dvorca Batthyany okupilo se pedesetak tisuća vjernika. Bio je to znak da su s demokratskim promjenama došle i povoljnije prilike za ostvarenje zavjeta. Tako je 1992. izrađen nacrt poluotvorene kapele, osnovan je odbor za gradnju, Grad Ludbreg dao je zemljište, odabrano je idejno rješenje pa su radovi mogli početi. Kamen-temeljac zavjetne kapele blagoslovio je 4. rujna 1993. pomoćni zagrebački biskup mons. Juraj Jezerinac uz nazočnost više desetaka svećenika i velikog broja hodočasnika.

Već nakon godinu dana 4. rujna 1994., pred gotovo 100 000 hodočasnika, novu kapelu posvetio je zagrebački kardinal Sluga Božji Franjo Kuharić uz prisutnost tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora dr. Nedjeljka Mihanovića. Dogodilo se to točno pedeset godina od zavjeta što ga je 29, listopada 1944, izrekao nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Postaje križnog puta podignute su godinu kasnije, a mozaik Uskrslog Isusa na zabatu kapele dovršen je 1996. godine. Time je hrvatski narod u potpunosti izvršio svoj zavjet dan Bogu, a na čast Predragocjene Krvi Kristove.

Čudo se dogodilo u crkvi

Nesumnjivo je da se euharistijsko čudo u Ludbregu dogodilo, no do današnjih dana ostao je glas o tome da se čudo dogodilo dvorskom kapelanu u kapeli dvorca plemićke obitelji Batthyany koja je posjed Ludbreg kupila 1695. godine. Tvrdnje o tome javljaju se tek u 18. stoljeću. Opovrgavaju je činjenice koje govore da kapela Svetoga Križa nije postojala u vrijeme kada se čudo dogodilo, već je na tom mjestu bila kula utvrde. S obzirom na to, nije postojao ni dvorski kapelan. Uz to, zemaljskim plemićima zasigurno je bilo u interesu da se ova svetinja čuva u dvorcu kako bi mogli upravljati hodočašćima, a time imati od toga i određenu materijalnu korist.

S vremenom se u dvorskoj kapeli uistinu skupilo mnogo zavjetnih darova. Prema popisu iz 1786., uz raskošan namještaj i oltare, pobrojena su tristo osamdeset i dva predmeta, od crkvenog posuda, misnog ruha, novca i dr. No zbog sukoba s ludbreškim župnikom, obitelj Batthyany većinu je inventara razdijelila po svojim imanjima. Naime, nakon što je car i hrvatsko-ugarski kralj Josip II. naložio da se ludbreška relikvija pohrani u crkvi kao prikladnijem mjestu od dvorske kapele, župnik Filip Sever učinio je to u prigodnoj procesiji na proštenju 1787. godine. Nakon careve smrti, mjesni knez Ludovik 1790, opet je zahtijevao da se relikvija vrati u dvorac, ali je i novi župnik Stjepan Jambreković to odbio učiniti pa je cijeli slučaj završio na sudovima, što svjetovne, što crkvene ingerencije. Naposljetku, slučaj je presuđen u korist župe. Kaločki nadbiskup i zagrebački biskup izjavili su„ da je za takvu relikviju župna crkva, kamo dolazi mnogo naroda, mnogo prikladnija od gradske kapele.

Danas se u dvorcu Batthyany nalazi odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda, a u kapeli Sv. Križa izložena je sakralna zbirka i arhivsko gradivo koje čuva predmete poput „Liber miraculorum" („Knjige čuda"), Bule pape Lava X., zaključaka Hrvatskog sabora, itd.

Sveta nedjelja

Tijekom cijele godine Ludbreg je mjesto održavanja hodočašća, pobožnosti, duhovnih obnova i drugih susreta. Glavno ludbreško proštenje poznato je pod nazivom „Sveta nedjelja" i slavi se prve nedjelje u mjesecu rujnu. Ova proslava počinje u četvrtak Svetom Misom u kapeli dvorca gdje se jedno vrijeme tijekom povijesti nalazila i čuvala relikvija, a potom se u procesiji prenosi u župnu crkvu Presvetog Trojstva gdje se tijekom trodnevnice izlaže hodočasnicima na štovanje.

Na sam dan proštenja relikvija se u svečanoj procesiji prenosi iz župne crkve u zavjetnu kapelu gdje se u prisustvu više biskupa i u jedinstvu s mnogim hodočasnici ma služi Sveta Misa. Hodočasnici taj dan dolaze iz Slavonije, Moslavine, Podravine, Zagorja, Međimurja, Prigorja i drugih krajeva. Okupe se desetci tisuća vjernika koji pohode ovo mjesto, bilo osobnim aranžmanom, organiziranim prijevozom ili pješice, a svi oni mole za neke svoje osobne nakane, izvršavaju zavjete, obilaze oltar, ispovijedaju se, pričešćuju i u molitvi se utječu izloženoj Kristovoj Krvi. U svetište danas slobodno i organizirano među mnogim hodočasnicima dolaze i posebne skupine (policija, vojska, vatrogasci, branitelji, nastavnici s učenicima), posebno bolesnici.

U ovoj 2025. godini kada Crkva slavi svoj Veliki jubilej, svetište u Ludbregu jedno je od onih odabranih mjesta u Varaždinskoj biskupiji u kojima vjernici mogu dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni.

Čudesna uslišanja po zagovoru Krvi Kristove

U prvim istragama o čudesnim uslišanjima i ozdravljenjima po zagovoru Krvi Kristove u Ludbregu koje je pokrenuo papa Julije II. početkom 16. stoljeća, ispitano je četrnaest slučajeva: tri slučaja oživljenja ljudi koji su smatrani mrtvima, dva ozdravljenja od sljepoće, dva sretna poroda poslije trudova koji su trajali tri i petnaest dana, jedno ozdravljenje od krvarenja, kuge, padavice i prosutih crijeva kao posljedice teškog pada. Jedna se žena koja je bila osuđena na smrt spaljivanjem, spasila sa zapaljene lomače neozlijeđena.

Nije poznato da je sustavno bilježenje i praćenje čudesnih uslišanja u Ludbregu postojalo prije 18. stoljeća. S tim je započeo 1764. prvi dvorski kapelan grofova Bathyanny vlč. Juraj Kušić, koji je u dvorskoj kapeli Svetog Križa skrbio o relikviji i pobožnosti prema Presvetoj Krvi koja se jedno kraće vrijeme nalazila u dvorcu. On je te, do tada poznate slučajeve, dao za bilježiti u posebnu knjigu, prepisavši prvo slučajeve iz 1512., a potom i ostale. Tako je nastala knjiga "Liber prius continens gratias et miracula" ili skraćeno "Liber miraculorum"

Noviji slučajevi iz tog izvora datiraju iz 1762. godine. Riječ je o šest svjedočanstava koja su pod prisegom ispripovijedili hodočasnici. U devet godina, točnije do

1771. taj je kapelan zabilježio ukupno trideset i šest čudesnih svjedočanstava koja služili na župi, prikupivši ih još osam pa se u knjizi nalaze ukupno četrdeset i četiri svjedočanstva. Njih osamnaest, odnose se na teške oblike krvarenja.

Vjernici i hodočasnici utjecali su se Presvetoj Krvi Kristovoj zbog različitih zdravstvenih teškoća i oboljenja. Tako su tijekom vremena zabilježena teška i nezaustavljiva krvarenja, padavice, fras, utapanja, rane na nogama, neizdrživa bol po tijelu, ozljede od teškog poroda, sušica, bol i crvenilo u očima, gluhoća, sljepoća, gubitak govora, glavobolja, groznica, bolovi u ušima, neke vrste opsjednuća.

Tijekom 19. stoljeća svjedočanstva se nisu revno bilježila, no ona su se zasigurno događala. Iz prve polovice 20. stoljeća zna se za slučaj obitelji Kerstner koja se zavjetovala da će crkvi nabaviti zvono ako im se sinovi sretno vrate iz Prvog svjetskog rata.

Za vrijeme komunizma bilo je nezamislivo da se svjedočanstva iznose stoga se tek u novije vrijeme saznalo za slučaj iz 1950. kada je Marija Zdelar iz Dubovice zavapila Krvi Kristovoj zbog teško bolesnog novorođenog sina. Pri tome se zavjetovala da će, ako joj sin ozdravi, do kraja života častiti i hodočastiti Krvi Kristovoj. Tada devetomjesečno dijete dobilo je upalu pluća i visoku temperaturu uslijed krvnog proljeva. Iako se s liječenjem započelo, oporavka nije bilo pa je dijete pušteno kući. Za vrijeme dok je s djetetom u naručju brala kruške, ono je pokazalo da ih želi pa mu ih je iz očaja dala, premda je još uvijek samo dojilo. Usitnjene kruške i njezin sok dijete je pojelo i popilo pa zaspalo, a s njim i njegova majka. Kada se tijekom noći probudila i vidjela da je dijete mirno, pomislila je da je umrlo, no ono je zapravo samo spavalo, srce je kucalo, a povišene temperature više nije bilo. To je za majku značilo samo jedno: da joj je molitva uslišana.

Zna se i za slučaj ozdravljenja od padavice sina jedne obitelji. Bolest koja je dolazila svaki mjesec, od dolaska u Ludbreg 2. rujna 1979. i molitve Krvi Kristovoj, od tada se više nikada nije javila.

Početkom osamdesetih godina zabilježeno je dvadesetak posebnih uslišanja u čast Presvete Krvi Kristove, a uslišenici su bili uvjereni da su milost ozdravljenja primili po molitvi i zagovoru Krvi Kristove.

Iz suvremenog vremena datira i slučaj mladića iz Brezničkog Huma koji je bolovao od teške bolesti i zbog velikog rizika nije se odlučivao na operaciju. U tom beznađu odlučio je posjetiti ludbrešku crkvu gdje se pred relikvijom Krvi Kristove molio Bogu za zdravlje nakon čega je odlučio operirati se te je cijeli oporavak prošao uspješno.

Godine 2024. javno je objavljeno svjedočanstvo supružnika Antuna i Monike Pečenec iz, Ludbregu susjednog, Velikog Bukovca u Varaždinskoj biskupiji koji su posvjedočili o ozdravljenju njihovog najstarijeg djeteta, od ukupno petero djece, kćeri Eve. Ona se razboljela nakon povratka s godišnjeg odmora 2022. godine. Početna povišena temperatura potrajala je danima te se ispostavilo da je bila riječ o mononukleozi. No, nakon dva dana, stanje se naglo pogoršalo te je prevezena u Zagreb gdje je ustanovljeno da ima upalu mozga i da je stanje dosta ozbiljno. U bolnici je morala biti u umjetnoj komi, a disala je preko respiratora.

Za njezine roditelje to je bio ogroman šok. Najprije su otišli u ludbreško svetište, ondje se pomolili i zamolili da se za njihovu kćer služi Sveta Misa. Predali su je Predragocjenoj Krvi Kristovoj, a otac se zavjetovao da će, ako njihova kćer ozdravi, u zahvalu ići svaki dan na Svetu Misu. Majka Monika cijelo je vrijeme vjerovala da će uz Božju pomoć sve biti dobro. Tako je na kraju i bilo: Eva se probudila nakon jedanaest dana umjetne kome, a danas je dobro uz redovite preglede i terapije. Otac ove obitelji održao je svoje obećanje i zavjet Bogu te svaku večer sudjeluje na Svetoj Misi u Ludbregu.

U ovoj je knjižici naveden tek manji broj svjedočanstva koja su se dogodila po za-govoru Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, a mnogo je više čudesnih uslišanja koja su ostala nezabilježena. Na današnjim naraštajima je da nastave ovu pobožnost prema najdragocjenijoj svetinji u hrvatskom narodu i da svjedoče svijetu Božju ve-ličinu i blizinu prema svima, posebice prema onima koji mu se ponizno i skrušena srca obrate.

„Pitaš kako kruh postaje Tijelom Kristovim i vino (...) Krvlju Kristovom. Reći ću ti: Duh Sveti silazi i izvršava to što nadilazi svaku riječ i svaku misao. (...) Neka ti bude dosta znati da se to zbiva djelom Duha Svetoga, isto kao što je od Svete Djevice i po Duhu Svetom Gospodin, po sebi i u sebi, uzeo tijelo."

Katekizam Katoličke Crkve, 1106

Izvor: brošura - Predragocjena Krv Kristova 

Bio sam na hipodromu – “Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima” (A.F.)

 Peti srpnja 2025. je dan kojeg će se promišljati, dan o kojem će se pisati studije i snimati dokumentarci. Taj dan se dogodio prijelomni trenutak koji će ostati zabilježen u kolektivnoj memoriji Hrvatskog naroda. Više od 500 tisuća Hrvata taj se dan okupilo da bi zajednički slavilo svoju vjeru, Domovinu i obitelj.

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

 

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

 Print