Kristova, spasi nas!
Pobožnost prema Krvi Kristovoj jedna je od mnogih katoličkih pobožnosti. Mjesta njezina štovanja često su povezana s relikvijama Krvi Kristove i euharistijskim čudima koje je Božja milost providjela u mnogim mjestima na svijetu. Ta su čuda dokaz stvarnog Božjeg postojanja i prisutnosti. Medu nekoliko stotina takvih odabranih i posebnih mjesta na kojima su se „darovi kruha i vina" - na ljudskom oku vidljiv način pretvorili u Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista i hrvatski je Ludbreg.
Kratka povijest svetišta
Župna crkva Presvetog Trojstva središnje je mjesto čašćenja Predragocjene Krvi Kristove, ne samo u Ludbregu i Varaždinskoj biskupiji kojoj pripada, već i u cijelom hrvatskom narodu. Ova crkva prvi se put spominje 1334. kao sastavni dio Zagrebačke biskupije, a prvotno je bila posvećena Presvetom Trojstvu. Početkom 15. stoljeća, točnije 1410, osnovana je nova župa, a i pripadajuća crkva posvećena je Krvi Gospodina našega Isusa Krista. Bio je to rijedak titular u to vrijeme, ali kao da je tim imenom naviješteno ono što će se ondje uskoro dogoditi.
Prvo je na poziv ludbreškoga gospodara Bernarda Turocija naredio provođenje istrage o tom čudesnom događaju, povjerivši taj zadatak opatima Akvilejske biskupije na sjeveru današnje Italije. U tome su sudjelovali ludbreški župnik Stjepan Popov te župnici i plemstvo iz okolnih mjesta, kao i ugledni laici. O cijelom slučaju ispitali su mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja koji su dolazili Hrvatskog Zagorja, Prigorja, ali i iz udaljenijih zemalja: Štajerske, Ugarske, Srijema. Priznanju Ludbrega posebno su doprinijela izvješća četrnaest čudesnih ozdravljenja koja su se dogodila tijekom molitve u svetištu. Ozdravljeni su tvrdili da su, kada su zatajile sve ljudske mogućnosti i više nije bilo nade, učini zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu te im se nakon toga zdravlje vratilo.
Na temelju tih saznanja papa je donio odluku o priznanju ludbreških čuda: 12. ožujka1513. spomenute je događaje proglasio autentičnim te je odlučeno da se na svete dane Tijelova, Rođenja Marijinog i sv. Tome apostola hodočasnicima mogu udijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni za grijehe.
No tri mjeseca kasnije, papa Julije II. je umro, a dovršetak službenog priznanja pripao je njegovu nasljedniku papi Lavu X. On je izdao bulu kojom se navodi da se relikvija Krvi Kristove za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Rođenja Marijinog izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Time je ludbreško svetište i službeno uteme ljeno. Od tada počinju i hodočašća iz raznih krajeva tadašnje Habsburške Monarhije
"Da odvratimo pošast i zlo, što preotima mah u jednom dijelu Moslavine, valja da se pored tjelesnih lijekova, što ih ljudi mogu izmisliti i upotrijebiti, uteknemo osobito i duhovnim djelima. Valja da zazovemo i milostivoga Boga, valja da neprestanim djelima pobožnosti ublažimo srdžbu svemogućega Boga, koji pravedno pruža ruku svoju na grijehe naroda svoga. Gospoda, staleži i redovi vide da se kužna pošast i zlo još uvijek širi po nekim stranama moslavačkog okružja, pa se dobri Bog milostivo dostoji osloboditi i malo prije spomenuto okružje i ostale dijelove kraljevine od ovoga zla i od svih drugih zala što se mogu ovoj kraljevini dogoditi, zato su oni odlučili: da se imade sagraditi kapela u čast i za veći porast slave Presvetoj Krvi Isusovoj koja se čudom jedva kad čuvenim ili sasma rijetkim pretvorila u vidljivu krv te koja se dosad čuvala u Ludbregu, mjestu najvećeg blaga cijele kraljevine, a za veći poticaj na poštovanje i pobožnost prema istoj Presvetoj Krvi."
Zaključci Hrvatskog sabora, 1739.
Postoji i predaja da je Kristova Krv iz Ludbrega odnesena papi Juliju II. u Rim i da je njegov nasljednik Lav X. vodio procesiju, noseći je po rimskim ulicama, nakon čega je bila vraćena natrag u Ludbreg. Navedeni slučaj za sada nije povijesno potvrđen, no ono što jest, mjesto je boravka svete relikvije za vrijeme turske invazije na hrvatske zemlje. S obzirom na to da je podravsko područje bilo ugroženije od istočnijih krajeva, relikvija je na neko vrijeme premještena u dvorac kraj grada Gotalovca u Hrvatskom zagorju, a u Ludbreg se vratila kada su Turci protjerani iz Kaniže (Ugarska) krajem 17. stoljeća.
Zavjet Hrvatskog sabora
Vjerojatno najznamenitiji zavjet učinjen Krvi Kristovoj u Ludbregu učinio je Hrvatski sabor. Na zasjedanju u tadašnjem saborskom gradu Varaždinu 1739. hrvatski su staleži (plemstvo, svećenstvo, seljaštvo) obećali Bogu, ako odvrati kugu koja je harala u Moslavini i kroz sedam mjeseci odnijela oko četiri i pol tisuće života, u zahvalu podići kapelu u čast Krvi Kristove kao ,,najvećeg blaga cijele kraljevine". Inicijator zavjeta bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Josip Esterházy. Iduće dvije godine za taj se pothvat moralo novčano izdvajati. Prikupljena sredstva nisu se, nažalost, uspjela iskoristiti u željenu svrhu.
Svetoj relikviji u Ludbregu poklonili su se i carevi Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko-ugarski kraljevi: Josip II. (1787.) i Franjo II. (1817.).
Ludbreg i Stepinac
Uzrok nedaća hrvatskog naroda nadbiskup Stepinac vidio je, između ostalog, i u neizvršavanju zavjeta iz 1739. zbog čega je želio da se on ispuni o njegovoj 200. obljetnici. Postulator kauze za Stepinčevu kanonizaciju mons. dr. Juraj Batelja govorio je o Stepinčevoj povezanosti i štovanju Presvete Krvi u Ludbregu, naglasivši da je sve ono što je Stepinac učinio za promaknuće svetišta u Ludbregu izviralo iz njegove duboke vjere, osobito u sakrament euharistije. Također, to je svetište, uz ono u Mariji Bistrici, smatrao mjestom moralne obnove hrvatskog naroda.
Da se ispunjenju tog zavjeta pristupilo ozbiljno svjedoči i podatak da je za podizanje kapele Krvi Kristove već iste 1939. izrađen i nacrt, po uzoru na crkvu Kristova groba koju je u Jeruzalemu u 16. stoljeću obnovio dubrovački franjevac i kustos (čuvar) Svete zemlje Bonifacije Drkolić. U proljeće 1940. nadbiskup Stepinac objavio je poziv hrvatskom narodu da se zavjet Hrvatskog sabora izvrši tijekom Svete godine poslavši okružnicu koja se čitala u svim crkvama i objavila cijelom hrvatskom narodu. U Ludbregu je tu plemenitu akciju vodio mjesni župnik Matija Crnković, no vlasti su otezale s ostvarenjem projekta. Novac koji je prikupio za gradnju kapele, na kraju je prenamijenio za gradnju kuće za časne sestre i mlade, tik do župnog dvora.
No ni tijekom najvećeg rata u ljudskoj povijesti, nadbiskup Stepinac nije odustajao od ostvarenja zavjeta. Tako je 29. listopada 1944. na svetkovinu Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali, nakon propovijedi, javno izrekao zavjet da će se poraditi na ispunjenju zavjeta iz 1739. godine:
Svemogući vječni Bože, oprosti nam po zagovoru svetoga i bezgrješnoga Srca Majke Božje naše grijehe i kazne, koje za njih zaslužujemo, iskaži nam svoje milosrđe i odvrati od nas nevolje, koje nas biju. Sačuvaj nas i naš narod od teških nevolja i propasti, a mi Ti se zato obvezujemo i zavjetujemo:
1. da ćemo svom dušom i svim sredstvima poraditi oko toga, da se ostvari neostvareni do sada zaključak Hrvatskog sabora, u Varaždinu godine 1739., da će sagraditi kapelicu predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu na spomen i promicanje štovanja predragocjene Krvi Kristove prolivene na križu za naše spasenje, a za koji je zaključak Hrvatskom saboru dao poticaje čudesni događaj, koji se - kako se pobožno drži zbio poslije podizanja u Svetoj Misi u Ludbregu godine 1411;
2. obvezujemo se i zavjetujemo, da ćemo se kroz pet godina svake prve nedjelje u mjesecu rujnu, kad se u Ludbregu drže proštenja i svečanosti u čast Presvete Krvi, po cijeloj Nadbiskupiji zagrebačkoj u pojedinim župnim, redovničkim i inim crkvama, gdje se vrši nedjeljno bogoslužje, održati bogoslužje, svečanosti i govore u čast presvete Krvi i pozvati vjernike, da im u što većem broju prisustvuju;
3. obvezujemo se i zavjetujemo, da će se po cijeloj našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji kroz pet godina jedanput u godini u ljetnim mjesecima održati svečane procesije, govore, Mise u čast Bl. Dj. Marije, i to u svakom crkvenom kotaru ili kraju u jednoj crkvi ili kapelici posvećenoj Bl. Dj. Mariji ili gdje se nalazi Njezin kip ili slika, kako se to dogovore dušobrižnici onoga crkvenoga kotara ili kraja.
O milosrdni Bože, ovo svoje obećanje i zavjet smjerno podastiremo pred Tvoje Veličanstvo, čvrsto se uzdajući, da ćeš uslišati naše molitve, po zagovoru svetoga i bezgrješnog Srca Marijina prema riječima našega Spasitelja: 'Molite i dat će Vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će Vam se. Jer svaki koji moli prima, i koji traži nalazi, i koji kuca otvara mu se.' (Lk 5,9-10). Amen.
Teške godine
Po završetku rata i uspostavi nove komunističke vlasti svaka pomisao na gradnju zavjetne kapele bila je uzaludna. Opasnost za ludbrešku relikviju još za vrijeme rata uočio je mladi bogoslov Faustin Čubranić s otoka Krka koji je tada boravio na župi. Doznavši što neki namjeravaju učiniti, relikviju je 1941. zazidao u predvorju crkve s lijeve strane, zajedno s misalom i kaležom, a tek po završetku rata svetinja je vraćena u sakristiju crkve. Ludbreški župnik Matija Crnković osuđen je na smrt i strijeljan, a kapela u dvorcu Batthyany (Bačani) zatvorena je za javnost, devastirana i pretvorena u vojno skladište, zidovi su prebojani, namještaj i oltari spaljeni, a svete skulpture iz kapele slomljene i bačene u obližnju rijeku Bednju. Sva su hodočašća zabranjena, a s glavnog gradskog trga uklonjen je i kameni stup (pil) Presvetog Trojstva, zaštitnika crkve. Kapela je ponovno otvorena tek 1989. prilikom posjeta papinskog nuncija mons. Gabrijela Montalva, a od 1990. na novom oltaru, posvećenom sv. Ivanu Krstitelju, počele su se služiti Svete Mise. Freske su, također, obnovljene.
Tek od obnove diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana (1966.) i, posljedično, manjeg pritiska na Katoličku Crkvu, vjernici su sedamdesetih godina mogli početi dolaziti u Ludbreg Tome su doprinijeli i ludbreški župnici promičući duhovne sadržaje u čast Presvete Krvi. Posebice je to bilo vidljivo nakon što je 1982. župnik Ivan Jurak izradio vodič za ludbreško svetište i odaslao ga na sve župe pa su vjernici počeli hodočastiti u većem broju.
Ispunjenje zavjeta
Na proštenju 1990. u gradskom parku dvorca Batthyany okupilo se pedesetak tisuća vjernika. Bio je to znak da su s demokratskim promjenama došle i povoljnije prilike za ostvarenje zavjeta. Tako je 1992. izrađen nacrt poluotvorene kapele, osnovan je odbor za gradnju, Grad Ludbreg dao je zemljište, odabrano je idejno rješenje pa su radovi mogli početi. Kamen-temeljac zavjetne kapele blagoslovio je 4. rujna 1993. pomoćni zagrebački biskup mons. Juraj Jezerinac uz nazočnost više desetaka svećenika i velikog broja hodočasnika.
Već nakon godinu dana 4. rujna 1994., pred gotovo 100 000 hodočasnika, novu kapelu posvetio je zagrebački kardinal Sluga Božji Franjo Kuharić uz prisutnost tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora dr. Nedjeljka Mihanovića. Dogodilo se to točno pedeset godina od zavjeta što ga je 29, listopada 1944, izrekao nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Postaje križnog puta podignute su godinu kasnije, a mozaik Uskrslog Isusa na zabatu kapele dovršen je 1996. godine. Time je hrvatski narod u potpunosti izvršio svoj zavjet dan Bogu, a na čast Predragocjene Krvi Kristove.
Čudo se dogodilo u crkvi
Nesumnjivo je da se euharistijsko čudo u Ludbregu dogodilo, no do današnjih dana ostao je glas o tome da se čudo dogodilo dvorskom kapelanu u kapeli dvorca plemićke obitelji Batthyany koja je posjed Ludbreg kupila 1695. godine. Tvrdnje o tome javljaju se tek u 18. stoljeću. Opovrgavaju je činjenice koje govore da kapela Svetoga Križa nije postojala u vrijeme kada se čudo dogodilo, već je na tom mjestu bila kula utvrde. S obzirom na to, nije postojao ni dvorski kapelan. Uz to, zemaljskim plemićima zasigurno je bilo u interesu da se ova svetinja čuva u dvorcu kako bi mogli upravljati hodočašćima, a time imati od toga i određenu materijalnu korist.
S vremenom se u dvorskoj kapeli uistinu skupilo mnogo zavjetnih darova. Prema popisu iz 1786., uz raskošan namještaj i oltare, pobrojena su tristo osamdeset i dva predmeta, od crkvenog posuda, misnog ruha, novca i dr. No zbog sukoba s ludbreškim župnikom, obitelj Batthyany većinu je inventara razdijelila po svojim imanjima. Naime, nakon što je car i hrvatsko-ugarski kralj Josip II. naložio da se ludbreška relikvija pohrani u crkvi kao prikladnijem mjestu od dvorske kapele, župnik Filip Sever učinio je to u prigodnoj procesiji na proštenju 1787. godine. Nakon careve smrti, mjesni knez Ludovik 1790, opet je zahtijevao da se relikvija vrati u dvorac, ali je i novi župnik Stjepan Jambreković to odbio učiniti pa je cijeli slučaj završio na sudovima, što svjetovne, što crkvene ingerencije. Naposljetku, slučaj je presuđen u korist župe. Kaločki nadbiskup i zagrebački biskup izjavili su„ da je za takvu relikviju župna crkva, kamo dolazi mnogo naroda, mnogo prikladnija od gradske kapele.
Danas se u dvorcu Batthyany nalazi odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda, a u kapeli Sv. Križa izložena je sakralna zbirka i arhivsko gradivo koje čuva predmete poput „Liber miraculorum" („Knjige čuda"), Bule pape Lava X., zaključaka Hrvatskog sabora, itd.
Sveta nedjelja
Tijekom cijele godine Ludbreg je mjesto održavanja hodočašća, pobožnosti, duhovnih obnova i drugih susreta. Glavno ludbreško proštenje poznato je pod nazivom „Sveta nedjelja" i slavi se prve nedjelje u mjesecu rujnu. Ova proslava počinje u četvrtak Svetom Misom u kapeli dvorca gdje se jedno vrijeme tijekom povijesti nalazila i čuvala relikvija, a potom se u procesiji prenosi u župnu crkvu Presvetog Trojstva gdje se tijekom trodnevnice izlaže hodočasnicima na štovanje.
Na sam dan proštenja relikvija se u svečanoj procesiji prenosi iz župne crkve u zavjetnu kapelu gdje se u prisustvu više biskupa i u jedinstvu s mnogim hodočasnici ma služi Sveta Misa. Hodočasnici taj dan dolaze iz Slavonije, Moslavine, Podravine, Zagorja, Međimurja, Prigorja i drugih krajeva. Okupe se desetci tisuća vjernika koji pohode ovo mjesto, bilo osobnim aranžmanom, organiziranim prijevozom ili pješice, a svi oni mole za neke svoje osobne nakane, izvršavaju zavjete, obilaze oltar, ispovijedaju se, pričešćuju i u molitvi se utječu izloženoj Kristovoj Krvi. U svetište danas slobodno i organizirano među mnogim hodočasnicima dolaze i posebne skupine (policija, vojska, vatrogasci, branitelji, nastavnici s učenicima), posebno bolesnici.
U ovoj 2025. godini kada Crkva slavi svoj Veliki jubilej, svetište u Ludbregu jedno je od onih odabranih mjesta u Varaždinskoj biskupiji u kojima vjernici mogu dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni.
Čudesna uslišanja po zagovoru Krvi Kristove
U prvim istragama o čudesnim uslišanjima i ozdravljenjima po zagovoru Krvi Kristove u Ludbregu koje je pokrenuo papa Julije II. početkom 16. stoljeća, ispitano je četrnaest slučajeva: tri slučaja oživljenja ljudi koji su smatrani mrtvima, dva ozdravljenja od sljepoće, dva sretna poroda poslije trudova koji su trajali tri i petnaest dana, jedno ozdravljenje od krvarenja, kuge, padavice i prosutih crijeva kao posljedice teškog pada. Jedna se žena koja je bila osuđena na smrt spaljivanjem, spasila sa zapaljene lomače neozlijeđena.
Nije poznato da je sustavno bilježenje i praćenje čudesnih uslišanja u Ludbregu postojalo prije 18. stoljeća. S tim je započeo 1764. prvi dvorski kapelan grofova Bathyanny vlč. Juraj Kušić, koji je u dvorskoj kapeli Svetog Križa skrbio o relikviji i pobožnosti prema Presvetoj Krvi koja se jedno kraće vrijeme nalazila u dvorcu. On je te, do tada poznate slučajeve, dao za bilježiti u posebnu knjigu, prepisavši prvo slučajeve iz 1512., a potom i ostale. Tako je nastala knjiga "Liber prius continens gratias et miracula" ili skraćeno "Liber miraculorum"
Noviji slučajevi iz tog izvora datiraju iz 1762. godine. Riječ je o šest svjedočanstava koja su pod prisegom ispripovijedili hodočasnici. U devet godina, točnije do
1771. taj je kapelan zabilježio ukupno trideset i šest čudesnih svjedočanstava koja služili na župi, prikupivši ih još osam pa se u knjizi nalaze ukupno četrdeset i četiri svjedočanstva. Njih osamnaest, odnose se na teške oblike krvarenja.
Vjernici i hodočasnici utjecali su se Presvetoj Krvi Kristovoj zbog različitih zdravstvenih teškoća i oboljenja. Tako su tijekom vremena zabilježena teška i nezaustavljiva krvarenja, padavice, fras, utapanja, rane na nogama, neizdrživa bol po tijelu, ozljede od teškog poroda, sušica, bol i crvenilo u očima, gluhoća, sljepoća, gubitak govora, glavobolja, groznica, bolovi u ušima, neke vrste opsjednuća.
Tijekom 19. stoljeća svjedočanstva se nisu revno bilježila, no ona su se zasigurno događala. Iz prve polovice 20. stoljeća zna se za slučaj obitelji Kerstner koja se zavjetovala da će crkvi nabaviti zvono ako im se sinovi sretno vrate iz Prvog svjetskog rata.
Za vrijeme komunizma bilo je nezamislivo da se svjedočanstva iznose stoga se tek u novije vrijeme saznalo za slučaj iz 1950. kada je Marija Zdelar iz Dubovice zavapila Krvi Kristovoj zbog teško bolesnog novorođenog sina. Pri tome se zavjetovala da će, ako joj sin ozdravi, do kraja života častiti i hodočastiti Krvi Kristovoj. Tada devetomjesečno dijete dobilo je upalu pluća i visoku temperaturu uslijed krvnog proljeva. Iako se s liječenjem započelo, oporavka nije bilo pa je dijete pušteno kući. Za vrijeme dok je s djetetom u naručju brala kruške, ono je pokazalo da ih želi pa mu ih je iz očaja dala, premda je još uvijek samo dojilo. Usitnjene kruške i njezin sok dijete je pojelo i popilo pa zaspalo, a s njim i njegova majka. Kada se tijekom noći probudila i vidjela da je dijete mirno, pomislila je da je umrlo, no ono je zapravo samo spavalo, srce je kucalo, a povišene temperature više nije bilo. To je za majku značilo samo jedno: da joj je molitva uslišana.
Zna se i za slučaj ozdravljenja od padavice sina jedne obitelji. Bolest koja je dolazila svaki mjesec, od dolaska u Ludbreg 2. rujna 1979. i molitve Krvi Kristovoj, od tada se više nikada nije javila.
Početkom osamdesetih godina zabilježeno je dvadesetak posebnih uslišanja u čast Presvete Krvi Kristove, a uslišenici su bili uvjereni da su milost ozdravljenja primili po molitvi i zagovoru Krvi Kristove.
Iz suvremenog vremena datira i slučaj mladića iz Brezničkog Huma koji je bolovao od teške bolesti i zbog velikog rizika nije se odlučivao na operaciju. U tom beznađu odlučio je posjetiti ludbrešku crkvu gdje se pred relikvijom Krvi Kristove molio Bogu za zdravlje nakon čega je odlučio operirati se te je cijeli oporavak prošao uspješno.
Godine 2024. javno je objavljeno svjedočanstvo supružnika Antuna i Monike Pečenec iz, Ludbregu susjednog, Velikog Bukovca u Varaždinskoj biskupiji koji su posvjedočili o ozdravljenju njihovog najstarijeg djeteta, od ukupno petero djece, kćeri Eve. Ona se razboljela nakon povratka s godišnjeg odmora 2022. godine. Početna povišena temperatura potrajala je danima te se ispostavilo da je bila riječ o mononukleozi. No, nakon dva dana, stanje se naglo pogoršalo te je prevezena u Zagreb gdje je ustanovljeno da ima upalu mozga i da je stanje dosta ozbiljno. U bolnici je morala biti u umjetnoj komi, a disala je preko respiratora.
Za njezine roditelje to je bio ogroman šok. Najprije su otišli u ludbreško svetište, ondje se pomolili i zamolili da se za njihovu kćer služi Sveta Misa. Predali su je Predragocjenoj Krvi Kristovoj, a otac se zavjetovao da će, ako njihova kćer ozdravi, u zahvalu ići svaki dan na Svetu Misu. Majka Monika cijelo je vrijeme vjerovala da će uz Božju pomoć sve biti dobro. Tako je na kraju i bilo: Eva se probudila nakon jedanaest dana umjetne kome, a danas je dobro uz redovite preglede i terapije. Otac ove obitelji održao je svoje obećanje i zavjet Bogu te svaku večer sudjeluje na Svetoj Misi u Ludbregu.
U ovoj je knjižici naveden tek manji broj svjedočanstva koja su se dogodila po za-govoru Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, a mnogo je više čudesnih uslišanja koja su ostala nezabilježena. Na današnjim naraštajima je da nastave ovu pobožnost prema najdragocjenijoj svetinji u hrvatskom narodu i da svjedoče svijetu Božju ve-ličinu i blizinu prema svima, posebice prema onima koji mu se ponizno i skrušena srca obrate.
„Pitaš kako kruh postaje Tijelom Kristovim i vino (...) Krvlju Kristovom. Reći ću ti: Duh Sveti silazi i izvršava to što nadilazi svaku riječ i svaku misao. (...) Neka ti bude dosta znati da se to zbiva djelom Duha Svetoga, isto kao što je od Svete Djevice i po Duhu Svetom Gospodin, po sebi i u sebi, uzeo tijelo."
Katekizam Katoličke Crkve, 1106
Izvor: brošura - Predragocjena Krv Kristova