Isus je želio JEDNU CRKVU, a ne tisuće crkava s različitim učenjima. Do danas su se protestanti razgranali na oko 40 000 različitih zajednica, koje se teško mogu nazvati Crkvom.
ŠTO NAM JE ZAJEDNIČKO
Teško je generalizirati pa reći točno u što oni vjeruju ili ne vjeruju, jer ih ima mnoštvo, no unatoč velikim razlikama, mogu se izdvojiti neka temeljna vjerovanja.
Vjeruju, kao i mi, u Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjeruju u Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Vjeruju u Duha Svetoga.
Ipak,... postavlja se pitanje - kako Duh Sveti može nadahnuti postojanje desetaka tisuća protestantskih zajednica koje se međusobno razlikuju u nauku.
Osim vjere u Presveto Trojstvo, vjeruju, kao i mi, da je Biblija riječ Božja.
Protestanti velik naglasak stavljaju upravo na Bibliju.
Biblija je skup svetih knjiga o čijem je kanonu tu sadržaju odlučeno u Katoličkoj Crkvi. Biblija je dakle izvorno katolička. U 4. stoljeću papa Damaz zatražio je od svetog Jeronima prijevod svih biblijskih knjiga na latinski jezik.
Biblija je u početku služila prvenstveno za svetu misu, a ne za osobnu upotrebu. Izumom tiska Biblija je postala dostupna i vjernicima. Međutim, dostupnost Biblije ne daje pojedincima pravo na subjektivno tumačenje, po vlastitoj volji.
Pohvalno je što protestanti često dobro poznaju sadržaj Biblije i znaju citirati biblijske retke. Ipak, treba znati i to da oni nemaju kao mi 73 knjige u Bibliji nego su neke izbacili pa imaju 66. Također, ne vjerujemo isto (o Gospi npr.), što se onda odražava i na različite prijevode Biblije. (Usput rečeno, čudno je da adventisti (adventisti.hr) hvale novi hrvatski prijevod Biblije, kojeg nazivaju i ekumenski prijevod jer su na tom projektu radili i dvojica protestanata. Adventisti npr. vjeruju da je Gospa imala i druge djece osim Isusa)
Biblija jest važna i za nas. Ali je također važan i Katekizam Katoličke Crkve koji nam daje tumačenje Biblije.
ŠTO NAM JE RAZLIČITO
Tri glavna načela protestantizma
Samo Biblija – što znači da nam ne treba Učiteljstvo Crkve (niti katekizam)
Samo Milost – spasenje je dar Božji, ne zaslužuje se djelima ili sakramentima
Samo Vjera – djela nisu potrebna za spasenje
Ne priznaje se papin autoritet
Ne priznaje se papin autoritet; to proizlazi iz Reformacije i isključenja Martina Luthera iz Crkve, nakon čega se prihvaća stav da svatko može tumačiti Bibliju prema vlastitom shvaćanju.
Nema valjanih sakramenata, osim krštenja
Ono što se može priznati kao sakrament jest krštenje.
Osoba koja je jednom valjano krštena kao protestant ne treba se ponovno krstiti kada postane katolik.
Što je najvažnije protestanti ne vjeruju u stvarnu pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu na svetoj misi.
Euharistiju ne razumiju kao stvarnu Kristovu žrtvu. Misu nazivaju Gospa ili Večra Gospodnja, oltar zovu stol, i sve je to za njih samo uspomena na Posljednju večeru više nego spomen-žrtva. Ta su okupljanja često usmjerena na subjektivne osjećaje i doživljaj, a također se zna težiti tomu da bude zabavno, pa i plešu. U vezi s tim dobro je rekla Majka Angelika: U podnožju Kalvarije se ne pleše.
Pod utjecajem protestantizma i katolici ponekad gube osjećaj za nadnaravno te u središte stavljaju ljude, umjesto Kristove stvarne prisutnosti i vjere da se na oltaru uprisutnjuje žrtva na Kalvariji.
Što se tiče npr. sakramenta braka, rastava je dopuštena kod većine protestanata, kao i u Pravoslavnoj Crkvi.
Katolički nauk o nerazrješivosti braka ostao je nepromijenjen od početaka. Brak se ne može rastaviti, jer „što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. Ipak, u iznimnim slučajevima može postojati poništenje braka, što znači da sakramentalni brak nikada nije valjano postojao, primjerice ako je netko nešto bitno zatajio ili nije imao namjeru imati djecu itd.
Nema posebnog štovanja Gospe ni molitve svecima
Protestanti ne mole Gospu ni svece. Odbacuju njihovo štovanje i uglavnom nemaju slike svetaca u molitvenim prostorima. Ti prostori često su hladni i nalik običnim dvoranama. Pod utjecajem protestantizma i katolička arhitektura ponekad gubi svoju usmjerenost na sveto.
Protestanti odbacuju kipove i slike, nazivajući ih idolima.
Ipak, treba reći da neki protestanti pokazuju veće poštovanje prema Gospi nego drugi.
Nema celibata i svećenstva
Ne postoji valjano svećeništvo jer ne postoji kontinuitet od vremena apostola, nego je došlo do prekida.
Iako se pastori često nazivaju svećenicima, postoje i svećenice, a u nekim zajednicama i biskupi i biskupice. Na čelu Anglikanske crkve danas je žena biskupica.
Odbacuju zavjetovano djevičanstvo.
Nema celibata kod službenika oltara. Nema redovnika, zavjetovanih djevica niti pustinjaka.
Nema čistilišta
Takvo shvaćanje, suprotno stalnom nauku Crkve, prodrlo je i u redove naših svećenika, pa se na sprovodima teško može čuti kako je potrebno moliti za pokojne nego više zavaravajuće riječi kako je pokojnik već u Kraljevstvu Božjem i slično.
Tumačenje Božjih zapovijedi
Pitanje što je dobro, a što zlo, tumači se različito među zajednicama. Dokle može ići privatno, subjektivno tumačenje Biblije bez autoriteta i jasnog nauka, kakav pruža Katekizam Katoličke Crkve, pokazuje i primjer protestantske pastorice iz ogranka prezbiterijanaca koja odobrava pobačaj i govori: „Blaženi oni koji su prekinuli trudnoću“.
(Može se pronaći na internetu i video)
S druge strane ima protestanata od kojih katolici imaju što naučiti. Primjerice Charlie Kirk, koji se otvoreno i hrabro protivio pobačaju i LGBT ideologiji, a koji je ubijen dok je držao jedan govor u studentskom kampusu. Na žalost, mnogi protestanti promoviraju ono što je zlo.
Bog nam je dao slobodu, ali slobodu da biramo dobro. Nemamo mi od Boga darovano pravo birati zlo: ubiti čovjeka npr. i vjerovati da djela nisu toliko važna, da nas samo vjera u Isusa spašava, da je on umro za naše grijehe i to je dovoljno.
Kad bi svako zlo imalo jednako pravo kao i dobro (tj istinita i lažna religija jednako) onda bi i sotonisti imali jednako pravo osnivanja svojih tzv. crkava gdje bi se klanjali sotoni i činili što god ih je volja.
Izbor lažne religije nije ono što Bog želi. Potrebno je gledati što je bilo od početaka, od Isusova vremena. A od početaka je bila jedna vjera kršćanska, koja se temeljila ne samo na svetom Pismu (koje je sastavljeno u jednu knjigu tek u 4. st.) nego i na vjeri apostola tj. tradiciji Crkve.
KAKO JE NASTAO RASKOL i tko je MARTIN LUTHER (16. ST.)
Raskol započinje u 16. stoljeću, u Njemačkoj, sa Martinom Lutherom. (Ono što je tada počelo uništavati katoličke korijene Europe nije prestalo ni do danas, osobito u Njemačkoj gdje imamo katoličke biskupe-barem po nazivu-a koji se odvajaju na neke svoje sinodalne puteve, promoviraju LGBT i sl.)
Luther je postao svećenik jer se zavjetovao u jednoj oluji ako preživi da će postati svećenik. No, kakav je svećenik postao Luther? Luther nije bio čovjek molitve. Izjavio da se nema vremena za molitvu jer ima previše posla. Imao i velike duhovne krize koje su bile povezane sa požudom i sa strahom oko spasenja. Jedna od njegovih izreka je: Sve što činim uvijek je grijeh! čime želi reći da je čovjekova narav/priroda totalno izopačena. Tako je Luther iz svoje osobne nemoći da se bori protiv grijeha izveo teološki zaključak da čovjek ne može surađivati s Božjom milošću. On je toliki naglašavao milost Božju da je umanjio važnost grijeha i vršenja Božjih zapovijedi. Čak je prijatelja u jednom pismu ohrabrivao riječima: "Griješi hrabro, znajući da je Krist pobjednik nad grijehom..." Luther se na kraju odrekao celibata, oženio se, nagovarao i druge redovnike da se ožene. Bilo je i katoličkih svećenika koji su podupirali te ideje jer nisu željeli više živjeti u celibatu.
Moglo bi se reći da su crkveni raskoli često bitno povezani s pitanjem celibata i šeste Božje zapovijedi.
Lutherov protestantski pokret se naziva reformacija, no pitanje je - je li to bila reformacija ili revolucija?! Reformacija je obnova Crkve, a to je ono što su činili sveci, npr. sv. Ignacije Loyolski i Franjo Saleški i drugi... a ovo što je napravio Luther je bio početak velikih podjela u Crkvi.
Prvi protestanti, sljedbenici Luthera nazvani su LUTERANI.
Luther je odbacio crkveno učiteljstvo na čelu s papom, uklonio neke knjige iz Biblije i uveo privatno tumačenje Svetog pisma. Imao je svojih devedeset i pet teza koje je onda pribio na vrata crkve u Wittenbergu, 31.10. 1517. i taj se dan uzima kao rođendan protestantizma.
Uoči svetkovine svih svetih. Nekim tezama je otvoreno napao nauk katoličke Crkve. Osobito je napadao nauk o oprostima i njihovu prodaju.
Tu treba spomenuti da Crkva ima pravo udjeljivati oproste za vremenite kazne, a to je kazna koja nam ostaje nakon ispovijedi (a to ima pravo po vlasti koju je Isus dao Petru riječima: Što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima) ... ali Crkva nema pravo prodavati oproste, pa se može reći da je prodaja oprosta bila disciplinska, a ne doktrinalna pogreška. Nije dakle bio kriv nauk o oprostima. Oprosti mogu biti djelomično i potpuni tj da se njima može zaslužiti djelomično ili potpuno brisanje vremenite kazne ukoliko se ispune određeni uvjeti. Malo je poznato da Crkva daje oprost do vremenitih kazni čak i za moljenje krunice, za pola sata razmatranja Biblije itd., a mi se tim blagom Crkve često ne koristimo iz nemara ili ne znanja, a nekad i iz lijenosti.
Komu je razumije vjerovati - Isusu i apostolima tj Crkvi katoličkoj koja je trajala 1500 godina prije Luthera ili povjerovati odjednom - Martinu Lutheru?
Je li Luther bolje razumio Isusa nego su to apostoli koji su s njim živjeli?
Zar nije sigurnije da su apostoli bolje razumjeli Isusa kojega su gledali i slušali tri godine nego M. Luther koji je došao u 16.om st?
Apostoli su, primjerice, shvaćali da je Isus ostao s njima pod prilikama kruha i vina te da je tu stvarno prisutan, a Martin Luther tvrdi da je Isus tu samo simbolično prisutan. On je izgubio vjeru u stvarnu prisutnost - a čini se da njegove ideje žive i u mnogim tzv katolicima.
Kad bi Luther bio u pravu onda bi sveta misa bila pogrešno shvaćena kroz cijelu povijest?
Sam naziv protestantizam pokazuje da je nastao iz protesta. Katolička vjera nije nastala iz protesta nego iz Isusove želje da ustanovi jednu Crkvu koja će ostati na zemlji (propovijedajući i nudeći nam sredstva spasenja tj sakramente) sve dok on ponovo ne dođe.
Mnogi ogranci protestantizma imaju svoj korijen u tri početna smjera: Luteranima, kalvinistima i anglikancima.
Tko su kalvini?
KALVIN I PREDESTINACIJA
John Calvin razvio je učenje o predestinaciji. Prema tom učenju Bog unaprijed odlučuje tko će biti spašen, a tko osuđen. Slobodna volja čovjeka ozbiljno je umanjena. Ovo učenje u suprotnosti je s katoličkom vjerom i donosi duhovni očaj. Sveti Franjo Saleški mnogo je patio zbog širenja tog učenja. On je kasnije sam krenuo u najveća središta protestantizma i obratio oko 70 000 protestanata na katoličku vjeru, kako navode neke njegove biografije.
KRALJ HENRIK VIII I ANGLIKANIZAM
Raskol u Engleskoj nastao je, moglo bi se reći, zbog jednog preljuba. Kralj Henrik VIII iz osobnih i moralnih razloga pobunio se protiv pape. Temelj raskola bila je njegova želja za novim brakom i muškim nasljednikom.
Jedini engleski biskup koji se usudio usprotiviti kralju bio je sveti John Fisher. Zbog toga je pogubljen, a Katolička Crkva dobila je mučenika u obrani sakramenta braka.
Na isti način završio je i laik, sveti Thomas More, kraljev savjetnik, koji je rekao da je bio vjeran kralju, ali prije svega vjeran Bogu.
ZAKLJUČAK
Isus je želio jednu Crkvu. On je došao na zemlju, objavio se ljudima a naša vjera je odgovor na tu Božju objavu. Vjera je po svojoj definiciji vezana i uz znanje, ne uz osjećaje.
Vjerom prihvaćamo objavljene istine, a kako ćemo ih prihvatiti ako ne znamo što je bog objavio? Vjera je nadnaravna krepost razuma po kojoj, uz pomoć Božje milosti, čovjek pristaje vjerovati u sve istine koje je Bog objavio, i to zato jer ih je Bog objavio, a prihvaća ih zbog autoriteta Boga koji ne može varati niti biti prevaren. I tu onda dolazi uloga crkvenog učiteljstva, koje ne predaje vjernicima svoje osobno razmišljanje nego ono što nam je predano od prve Crkve. Kad god posumnjamo da nam se i u katoličkoj Crkvi nudi neko osobno razmišljanje koje je nalik protestantskom (a događa se na žalost) možemo to i provjeriti - tako da provjerimo Katekizam tj da provjerimo što je Crkva oduvijek naučavala.
Tamo gdje je prevladao protestantizam stavlja se naglasak na osjećaje i na subjektivne doživljaje a ne na ono što je Bog objavio.
Uloga pape i svih biskupa jest čuvati polog vjere i činiti ono što bi apostol Petar činio da je na njegovu mjestu. Petar sigurno ne bi zagovarao neki lažni ekumenizam i lažno jedinstvo u kojem se tvrdi da među nama nema bitnih razlika ili da je svejedno u što tko vjeruje.
Ne može istodobno biti istina u međusobno suprotstavljenim vjerovanjima.
Ne može biti u isto vrijeme istina da je Isus stvarno prisutan u Euharistiji i da nije.
da postoji čistilište i da ne postoji
da je sveta misa uprisutnjena Kalvarija i da nije.
da je Gospa vazda Djevica i da nije.
da se možemo moliti svecima i da ne možemo itd.
Katolička vjera čuva ono što se vjerovalo od apostolskih vremena.
Jedinstvo nije moguće postići odricanjem od vjere koja se čuvala dvije tisuće godina kako bi se ugodilo onima koji su se odvojili.
Ekumenski pokret nastao je među protestantima radi njihova međusobnog ujedinjenja, a kasnije se proširio i na ostale.
Da među nama nema punog zajedništva vidi se i po tome što ne možemo zajedno slaviti svetu misu, čak ni s pravoslavcima koji su nam u vjeri mnogo bliži i koji vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji.
Pokret za jedinstvo kršćana posebno se proširio nakon Drugog vatikanskog sabora, naglašavajući dijalog, molitvu i suradnju.
Ipak, Crkva također uči da se punina istine nalazi samo u Katoličkoj Crkvi te da izvan Crkve nema spasenja. To je dogma koja se ne mijenja.
protestanti mogu se spasiti unatoč toga što su protestanti, a ne zato što su protestanti.
To vrijedi i za druge.
I među protestantima ima ljudi dobre volje otvorenih za Istinu.
Samo Bog na kraju pozna svačije srce i on zna koliko su tražili istinu i željeli živjeti po Njegovoj volji. Mi ne znamo načine na koje Bog i takve spašava, ali moramo znati da je On želio samo jednu Crkvu i da je preko te jedne Crkve želio ljudima dijeliti svoje milosti.
Na žalost i mi sami možemo biti zapreka onima druge vjere da postanu katolici pogotovu ako promoviramo nečije privatno mišljenje da je Bog želio više vjera, i da oni mogu slobodno ostati svojoj vjeri ili drugim riječima - u svojoj zabludi, te da se svejedno tako mogu spasiti tj. doći u raj.
Ako smo svjesni da nam je Bog dao sredstva spasenja po Crkvi kao što je ispovijedanje grijeha preko svećenika, da preko sakramenta euharistije imamo posebno zajedništvo s Bogom, da imamo Gospu za majku i zagovornicu pred svojim Sinom, da imamo i pomoć svetaca koji su bili grešnici kao i mi, ali su sad u društvu Božjem, ... itd... Ako smo svjesni da je Katolička Crkva ona koju je Isus osnovao, a ne neki običan čovjek - zar možemo reći da je svejedno je li netko u Crkvi ili izvan te Crkve?
Stoga, ostaje nam moliti i nadati se da će se odijeljeni vratiti u Katoličku Crkvu, u koju je Marthin Luther zabio čavao raskola.
Neka nam sveci, poput misionara u vrijeme protestantske pobune, budu uzori u vjernosti jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi.
A dva svjetionika: Euharistija i Gospa - putokaz u vremenima oluje.
.png)
.jpg)
.jpg)
