.jpg)
Kako su lijepe oči djeteta
koje nedužno promatra svijet,
kad ocu i majci u zagrljaj trči,
Kako je milo lice djeteta
koje ne poznaje grijeha ni zloća,
odraz živoga Boga na zemlji,
puno nježnosti i božanskih slatkoća.
Ne brine dijete tjeskobno za sutra,
ni za odjeću, ni stan, niti hranu;
ko ptica nebeska počiva u ljubavi,
na roditeljskom, ko na Božjem dlanu.
Bezbrižno se igra, trči i skače,
sve brzo prašta i iznova voli;
tako mu je prirodno da se smije,
da se raduje, da vjeruje i moli.
Blago onima koji Božju Riječ čuvaju
u djela je provode i često se sjete
da Isus jednom reče - kako neće u Raj
tko se ne obrati i postane - kao dijete.
A kad djeca odrastu — znamo što biva:
uče ih da je važan uspjeh i ljepota,
uče ih da se opijaju, varaju i psuju,
i da bludnost više nije grijeh ni sramota.
Obiteljska molitva rijetko se čuje,
anđeo čuvar postaje nestvaran lik,
jer pričaju kako će svejedno svi u raj,
da ne postoji kazna ni pakleni krik.
O svijete, pun grijeha i zloća,
zar ne mariš što toliko duša strada?
Daješ ih kandžama vulgarnosti i bluda
i svjesno kvariš mnoga srca mlada.
Al’ znaj da su sve to djeca Božja
i svima nam je ići Stvoritelju svom.
Zato ne kradi, svijete, svojoj djeci Nebo
ne kradi im naš pravi, onaj vječni dom.
M.G.