Hvaljen Isus i Marija: 2025

ISLAM I DEKRISTIJANIZACIJA EUROPE - biskup Athanasius Schneider

Iz petog poglavlja knjige CHRISTUS VINCIT - KRISTOVA POBJEDA nad tamom ovoga vremena - biskup Atrhanasius Schneider, u razgovoru s Dianeom Montagna

Preuzvišeni oče Biskupe, kao katolički biskup koji živi u pretežito muslimanskoj zemlji, koliko ste zabrinuti doseljavanjem muslimana u Europu i islamizacijom Europe, osobito u svjetlu svojih komentara o sekularizmu?

🔴Već više godina u Europi svjedočimo golemom useljavanju i prisutnosti islama te njegovu zauzimanju mjesta kršćanstva, a u nekim slučajevima i otvorenom protivljenju onome što je preostalo od kršćanske Europe. Ta je pojava počela prije nekoliko desetljeća, možda prije pedeset godina, brojevima koji nisu bili tako veliki kao danas, ali je prisutnost muslimana u Europi počela tada. Možda je to bio rezultat dolaska radnika na rad većinom u Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju. Ali od nedavnog rata u Siriji, priljev muslimana u Europu organiziraju, barem dijelom, oni koji planiraju islamizirati Europu. A islamizirati Europu osobito znači razoriti kršćanstvo na tome području, dekristijanizirati Europu.

Planovi mnogih svjetskih sila jasni su - dekristijanizirati Europu. To je oduvijek bio jedan od otvoreno izraženih ciljeva masonstva. Najupečatljiviji primjer toga imali smo u Francuskoj revoluciji. Za vrijeme jakobinske diktature, nazvane „vladavinom terora", masoni su čak promijenili nazive dana i mjeseci kako bi izbrisali svaki trag kršćanske tradicije. No, nisu uspjeli i Europa je doživjela obnovu. Ali su se nastavili napori za daljnju dekristijanizaciju Europe drugim sredstvima - protukršćanskim zakonima koji razaraju moral i obitelj. Tako je moguće postići uništenje kršćanstva velikih razmjera. I to moćnici u vladama europskih zemalja polagano rade od vremena Francuske revolucije do danas.

Komunistička revolucija bila je vrlo prikladno sredstvo u rukama moćnih sila, koja je imala globalne dosege, bila masonima djelotvorna prilika za daljnju dekristijanizaciju cijeloga čovječanstva i izgradnju novoga hrama njihovoga boga, tj. pobožanstvenjenja i štovanja čovjeka što na kraju vodi u štovanje Sotone. (str 83)

🟡Ipak, komunizam je propao...

Mi ne znamo sve razloge te propasti, ali neću isključiti mogućnost strateškog utjecaja svjetskih sila.

🟡Papa Ivan Pavao II., predsjednik Ronald Reagan u Sjedinjenim Američkim Državama i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji zajedno su rodi kako bi doveli do pada komunizma.

🔴Jamačno, to je legitimno gledanje, no to meni ne objašnjava taj cijeli izvanredan pad. Naravno, u svakom velikom povijesnom trenutku i Beg ima svoj utjecaj. Stoga je legitimno vjerovati da je Istočni blok oslabljen po molitvama Gospe Fatimske i naporima pape Ivana Pavla II. Ali ne možemo definitivno isključiti da su u rušenju Istočnoga bloka sudjelovali i neki dn gi geopolitički čimbenici.

🟡Želite li reći kako su neke svjetske sile znale da će komunistički svijet pasti i da su imale pripremljen plan?

🔴Ne možemo isključiti mogućnost da je postojao plan za provedbu posljednje faze komunizma, to jest, da se rušenje klasičnog i otvoreno ateističkog sustava Sovjetskog Saveza, kakav je do tada postojao, planiralo iskoristiti kako bi se zasijalo konačnu i otrovniju fazu marksizma, koji sada prevladava u Europi.

U strukturu i viziju Europske unije kakvu danas poznajemo utkan je društveni i politički ustroj koji može biti razvijen kao sredstvo za ostvarenje te konačne faze ili razdoblja marksizma. Ta pretposljednja faza jest rodna ideologija i potpuno uništenje obitelji u njezinu korijenu. Konačna faza bit će klanjanje Sotoni, idolu, te potpuna i otvorena zabrana klanjanja Kristu. Nisam prorok, ali čovjek može razaznati metodu, sredstva i poluge za ostvarenje te konačne faze. Nažalost, već ima tih znakova u vodećim krugovima američkog i europskog društva, koji nam daju konkretan temelj za ovakvo mišljenje. (str 84) Sotonizam, okultizam i morbidna opčinjenost smrću danas sve više prevladavaju u zapadnim društvima. Rodna ideologija omogućuje kontrolu ljudi na vrlo dubokoj razini, dok si u komunizmu, ako si očuvao vjeru, iako nisi imao nikakvih vjerskih sloboda, ipak još uvijek imao vjeru i nutarnju slobodu. Danas ranjavaju i izopačuju ljude, čak djecu, na tako dubokoj razini da postaje vrlo lako manipulirati masama.

Vjera pretpostavlja narav pa ako unakaziš i razoriš narav, tada vjera nema nikakva temelja za izgradnju, gratia supponit naturam, (milost pretpostavlja narav) i to je neprijateljeva strategija. No, to nije dovoljno za one koji imaju dijabolične globalne planove. Protukršćanske sile neumoljivo traže nova sredstva za uništenje Europe, a islamizaciju možemo promatrati kao korisno sredstvo u njihovim velikim planovima. One znaju da se moćne sile u islamu već nastoje proširiti i ciljano potisnuti kršćanstvo na periferiju. Samo će tada islam stjecati sve veću političku moć. Muslimani u Europi ubrzano postaju veći u brojčanom smislu. Kad bi stekli političku moć i uspostavili šerijatski zakon, sve bi druge religije bile diskriminirane. To već možemo vidjeti u Europi i to je temelj za širenje militantnog islama.

Masonima nije promaknula ta "prilika" s islamom, koliko god ona bila hirovita i samouništavajuća. I možemo vidjeti kako masoni lukavo, pod izlikom milosrđa i sućuti, stavljaju pitanja na emocionalnu razinu i preklinju nas da prihvaćamo izbjeglice zato što je Isus bio izbjeglica te da je Crkva zbog toga uvijek bila milosrdna prema strancima. To je propaganda u cilju istiskivanja kršćanske Europe. Dakle, taj je proces u punom jeku i još će jačati. Ja živim u islamskoj zemlji, gdje islam nema nikakve političke moći, hvala Bogu. Članovi naše vlade u Kazahstanu većinom su muslimani, ali mnogi od njih nisu praktični muslimani. Ipak, muslimani imaju potporu vlade na jedan neizravan način, primjerice, kada im državne vlasti pomažu graditi džamije ili postavljati imame. Svjetovna vlada mora nadzirati te islamske težnje, budući da islam u biti ima sklonost postati politički sustav po šerijatskom zakonu, koji je otvoreno netolerantan prema pripadnicima svih neislamskih naroda, koje drži građanima drugoga reda. (str 85)

🟡Mislite li da je islam religija mira ili da je ISIL pravo lice islama?

🔴Nasilje prema takozvanim "nevjernicima" otvoreno se opravdava u Ku'ranu, no meni se čini da ISIL nije pravi oblik islama. On je političko zlorabljenje islama. No, neki koji imaju političku moć gledaju na ISIL sredstvo koje treba iskoristiti za unaprjeđenje protukršćanskog programa.

🟡Nedugo poslije izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika američka je vojska brzo krenula poraziti ISIL i oduzeti mu zauzeta područja.

🔴Da, hvala Bogu, taj novi predsjednik i vlada SAD-a ne podupiru ISIL. Ali, prisjetimo se od koga je ISIL dobio oružje, teško topništvo naprednu tehnologiju? To su očito zabrinjavajuća pitanja koja treba razmotriti.

Ovo kažem samo u kontekstu islamizacije Europe, koju moramo sagledavati s raznih motrišta. Vjerujem da će povijest na kraju otkriti i tome pitanju, ali u takvim pitanjima na um pada teška izreka francuskog pisca Honoréa de Balsaca, koja kaže: „Postoje dvije vrste povijesti - službena povijest, lažljiva povijest, ona koju predaju na fakultetima, povijest "ad usum delphium', i tajna povijest, u kojoj su pravi uzroci događaja, sramotna povijest. Sjetite se da sam ja preživio najzloglasniji, sustavni geopolitički pokret u povijesti - komunizam - gdje je službena „istina" uvijek bila laž.

Ne želim dublje ulaziti u to političko pitanje, ali ću samo dodati da moramo razlikovati muslimanski narod od islama. U mojoj zemlji muslimani nisu nasilni, nego žele živjeti mirno i pustiti druge da vjeruju u što žele. Imam prijatelja muslimana, ali oni kažu: „Mi smo muslimani zato nam roditelji i djedovi i bake bili muslimani i vjerujemo u Boga", bilo da kažu „Alah" bilo jednostavno „Bog". Iako možda znaju tu i tamo pokoji izraz, ali ne poznaju Ku'ran. Po mome mišljenju, muslimani su veći jednostavni i miroljubivi, i ne poznaju dobro islam ni šerijat te žive religiju naravnog vjerovanja u Boga kao stvoritelja i sudca. To je prirodno i utisnuto je u dušu svakog ljudskog bića. Ali kada neki od njih počnu produbljivati poznavanje Ku'rana i šerijatskog zakona tada počinju postajati radikalni i (str 86) iracionalno skloni nasilju. Kršćanstvo ovisi i o vjeri i o razumu, kao o dvama krilima ptice, kako je to lijepo rekao Ivan Pavao 11. u enciklici Fides et Ratio. U islamu nema nadnaravne vjere, a aspekt razuma glede religijskih pitanja manjkav je čak i na naravnoj razini. (str 87)

Gospa od krunice

RAJ, PAKAO, ČISTILIŠTE

Kad je kralj Henrik VIII. osudio na smrt sv. Tomu Mora, Vjekoslava, njegova žena, nagovarala ga je da pristane na Henrikove želje, a on joj odvrati:

- "Reci mi, Vjekoslavo, već vidiš da sam ostario, koliko bih godina mogao živjeti?

Odgovori mu žena:

- "Mogao bi još živjeti dvadeset godina života na ovoj zemlji.

- "O, luda trgovkinjo, odgovori Toma,

i za drugih dvadeset godina života na zemlji

hoćeš da izgubim onu vječnu sreću,

te da se osudim u vječne muke?"

SV. CARLO ACUTIS I PIER GIORGIO FRASSATI

SV. KARLO AKUTIS

Rođen je u Londonu, a odrastao u Milanu. Njegovi bogati roditelji nisu bili osobito religiozni. Nakon što je primio prvu pričest sa sedam godina, Karlo se često pričešćivao, nastojeći se moliti pred tabernakulom prije ili poslije svake mise.

Osim Franje Asiškog, Carlo je za uzore uzeo nekoliko mlađih svetaca, uključujući Bernadette Soubirous, Jacintu i Franju iz Fatime te Dominica Savija.

U školi je Carlo Acutis pokušavao utješiti prijatelje čiji su se roditelji razvodili, a također je uskočio i obranio učenike s invaliditetom od nasilnika.

Nakon škole volontirao je s beskućnicima i siromašnima u gradu. Neki su ga smatrali računalnim štreberom, jer je Karlo kroz četiri godine stvarao web stranicu posvećenu katalogiziranju svakog prijavljenog euharistijskog čuda diljem svijeta. Stranica je otvorena za javnost nekoliko dana prije Karlove smrti.

Kao i njegovi vršnjaci volio je filmove, stripove, nogomet i videoigre.

Dijagnosticirana mu je leukemija, a Carlo je svoje patnje prikazao Bogu na nakane tadašnjeg pape Benedikta XVI. i cijele Crkve.

Njegovu veliku želju da posjeti što više mjesta euharistijskih čuda prekinula je bolest.

Umro je od leukemije, 12.10.2006. godine, u 15.oj godini života.

Blaženim je proglašen 2020. godine. Karlo Acutis jako je volio grad Asiz i svetog Franju Asiškog. Tamo je često boravio s obitelji i, prema svjedočanstvu njegovih roditelja, rekao je da bi volio biti pokopan baš tamo. Nakon njegove smrti 2006. godine, mnogi su već vjerovali da je bio svet. Zato je, uz dozvolu obitelji i crkvenih vlasti, njegovo tijelo 2007. godine preneseno u crkvu u Asizu – iako je blaženim proglašen tek 13 godina kasnije. Carlo je pokopan u kapeli sv. Marije Velike, gdje ga danas mnogi hodočasnici dolaze posjetiti i moliti se.

Među tisućama prisutnih na Carlovoj beatifikaciji u asiškoj bazilici sv. Franje bili su mnogi njegovi prijatelji iz djetinjstva.

Predsjedavajući službe beatifikacije, kardinal Agostino Vallini pohvalio je Carla kao primjer kako mladi ljudi mogu koristiti tehnologiju za širenje Evanđelja „kako bi dosegli što više ljudi i pomogli im da upoznaju ljepotu prijateljstva s Gospodinom“.

Carlo Acutis nije težio tome da postane slavan, nego je želio živjeti što bliže Bogu i slijediti Njegovu volju.

Na svom životnom putu Carlo je doživio puno toga – učio je o vjeri, pomagao siromašnima, volio moliti i služiti Bogu, koristio računalo da bi širio evanđelje, a svoju bolest podnosio je hrabro i s vjerom.

Proglašen je svetim 7.9.2025.

SV. PIER GIORGIO FRASSATI

Sveti Pier Giorgio Frassati rođen je 1901. u Torinu u Italiji, a živio je samo 24 godine. Bio je "čovjek blaženstva", kako ga je nazvao sv. papa Ivan Pavao II prilikom proglašenja blaženim, 1990. godine.

Prijatelji su ga opisali kao iznimno radosnog, a i njegova sestra Luciana o njemu piše: "Predstavljao je ono najbolje u kršćanskoj mladeži: čist, sretan, oduševljen svime što je dobro i lijepo."
Od najranije dobi, i unatoč tomu što mu roditelji i nisu bili religiozni te nisu imali razumijevanja za njegovu pobožnost, Pier Giorgio je Isusa stavljao na prvo mjesto u životu.
Ta roditeljska nerazumijevanja, koja su mu bila vrlo bolna, trajala su sve do dana njegove iznenadne smrti od dječje paralize.
Međutim, on je to sve podnosio strpljivo, tiho i s velikom ljubavlju.
Pier Giorgio se svakodnevno molio, između ostalog, svakodnevno je molio krunicu na koljenima uz krevet. Često bi ga njegov otac zatekao kako i spava u tom položaju.
"Potpuno se predao u molitvu i djelovanje za Isusa" - pisala je Luciana Frassati.
Nakon što je Pier Giorgio kao dječak počeo pohađati isusovačku školu, dobio je u to vrijeme rijetko dopuštenje da svakodnevno prima pričest.
"Ponekad je provodio cijele noći u euharistijskom klanjanju."
Za Piera Giorgia, Isus je bio odgovor na sva pitanja.
Živio je životom molitve i apostolata.
Kad je imao 21 godinu počela ga je zanimati duhovnost svetog Dominika, pa je postao njihov trećoredac (tj. vjernik laik koji živi duhovnost svetog Dominika u svijetu gdje živi,
a ne u samostanu kao dominikanci). Izabrao je ime Jeronim, po jednom velikom dominikanskom propovijedniku iz Firence, koji je umro mučeničkom smrću zapaljen na lomači.
Pier Giorgio je bio je simpatičan, živahan i prirodan. Te privlačne osobine privlačile su ljude k njemu. Imao je mnogo dobrih prijatelja i s lakoćom i otvorenošću dijelio je svoju vjeru s njima.
Pier Giorgio je volio sport, planinarenje, jahanje, skijanje. Uživao je i u dobrom humoru.
Svoju je vjeru pokazivao djelima i aktivno se uključivao u politiku tijekom fašizma u Italiji za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Živio je svoju vjeru i kroz disciplinu u školskim obavezama, što je za njega bio velik križ jer nije bio uspješan učenik.
Međutim, najznačajnije je to što je Pier Giorgio (poput dominikanskog sv. Martina de Porresa) živio svoju vjeru kroz svoju stalnu, poniznu, uglavnom skrivenu službu najsiromašnijima u Torinu. Iako je Pier Giorgio odrastao u dobrostojećem okruženju, nikada se nije nikome nametao zbog ugleda svoje obitelji.
Umjesto toga, živio je jednostavno i davao hranu, novac ili bilo što što ga je netko tražio.
Pretpostavlja se da se dječjom paralizom zarazio od ljudi kojima je pomagao.
Od te bolesti je umro mlad.
Čak i dok je Pier Giorgio umirao, u zadnjem tjednu njegovih velikih boli i fizičkog propadanja dolazile su do izražaja njegove herojske kreposti. I tada je bio usmjeren na potrebe drugih, a pogotovo bake jer je i ona umirala u to vrijeme kad i on.
Pier Giorgiovo je srce bilo potpuno predano Božjoj volji za njega.
Njegova posljednja briga bili su siromašni.
Uoči smrti, s paraliziranom rukom, napisao je poruku prijatelju, podsjećajući ga da ne zaboravi injekcije za Conversa, siromašnog čovjeka kojem je pomagao.
Kad je vijest o Pier Giorgiovoj smrti 4. srpnja 1925. stigla do susjedstva i grada, roditelji Frassati,
koji nisu imali pojma o požrtvovnosti svog sina, bili su zapanjeni prizorom tisuća ljudi okupljenih ispred njihove kuće na dan sinovljeve sprovodne mise i pokopa.
Siromašni, usamljeni i oni koje je dirnula Pier Giorgiova ljubav i primjer vjere
došli su odati počast ovom blistavom uzoru kršćanskog života.
Pier Giorgiovi smrtni ostaci pronađeni su neraspadnuti 1981. godine, 30 godina nakon smrti, i preneseni su iz obiteljske grobnice na groblju Pollone u katedralu u Torinu.

Svetim je proglašen 7.9.2025.

(Izvor: franciscanmedia.org & EWTN & stranica trećoredaca sv. Dominika)

CRKVA TREBA BITI OTVORENA SVIMA?? - To je kao kuća bez prozora i vrata - O. Dariusz Oko

VJERONAUČNA ABECEDA (ponavljanje - uvodni sat - drugi razred)

SV. KARLO AKUTIS I PRIJATELJ RAJEŠ

U OBRANI TABERNAKULA - O. Donald Calloway

BLAŽENI MIROSLAV BULEŠIĆ

Tko je bio Miroslav Bulešić?

(prema: hrcak.srce.hr/file/311199 - Magda Karavanić:

MIROSLAV BULEŠIĆ:

ŽIVOT I UBOJSTVO ISTARSKOG SVEĆENIKA

Miroslav Bulešić bio je mladi svećenik iz Istre koji je živio u teškom vremenu kada su komunisti nakon Drugog svjetskog rata pokušavali ukloniti vjeru iz života ljudi. Svećenici i vjernici tada su često bili u opasnosti, a neki su i ubijeni jer su ostali vjerni Isusu Kristu. Među njima je bio i Miroslav.

Djetinjstvo i školovanje

Rodio se 13. svibnja 1920. godine u selu Čabrunići, u južnoj Istri. Imao je brata i tri sestre. Od malih nogu bio je jako pobožan i volio je pomagati u crkvi. Zbog toga je odlučio postati svećenik. Išao je u školu u Italiji i Sloveniji, a kasnije je studirao u Rimu, gdje je postao đakon i završio školovanje za svećenike.

Svećenički život

Kad se vratio u Istru, počeo je djelovati kao svećenik. Ljudi su ga voljeli jer je bio pošten, vjeran i pomagao je svima. Nažalost, 1947. godine u mjestu Lanišće ubili su ga komunisti iz mržnje na katoličku vjeru. Imao je samo 27 godina.

Miroslav Bulešić je mučenik kojeg nam Crkva stavlja za uzor zbog njegove vjere. Njegov život i djelo nikada neće biti zaboravljeni.

Nakon što je 1943. godine postao svećenik, Miroslav Bulešić je služio mladu misu u Svetvinčentu, a zatim se kratko vratio u Rim. Zbog rata i dolaska Nijemaca nije se mogao više vratiti tamo, pa je ostao u Istri. Najprije je služio u župi Baderna, a kasnije u Kanfanaru. Bio je jako voljen jer je pomagao ljudima, propovijedao na hrvatskom jeziku i nije se bojao govoriti o vjeri, iako su ga zbog toga mnogi mrzili – fašisti, nacisti i komunisti.

Borba za vjeru

Upozoravali su ga da pobjegne iz Istre jer je bio u opasnosti, ali on to nije htio. Radio je u sjemeništu u Pazinu i pomagao drugim svećenicima.

U kolovozu 1947. pratio je biskupovog predstavnika u Buzet i Lanišće kako bi dijelili sakrament krizme. U Buzetu su ih nasilnici pokušali spriječiti, a dan kasnije u Lanišću su mu presudili.

🩸 Mučeništvo Miroslava Bulešića 🩸

Godine 1947., u sjemenište u Pazinu, gdje je radio Miroslav Bulešić, stigao je crkveni predstavnik mons. Jakob Ukmar. On je trebao dijeliti sakrament krizme. Zajedno su otišli u grad Buzet 23. kolovoza.

Tamo je Miroslav trebao pomagati jer drugih svećenika nije bilo. Kad su stigli u crkvu i misa je trebala početi, u crkvu je ušlo oko dvadesetak komunista. Vikali su da ne žele da svećenici krizmaju njihovu djecu. Bacali su rajčice i vikali:

„Hoćemo biskupa! Nećemo da popovi krizmaju našu djecu!“

Ljudi su se uplašili i počeli bježati iz crkve. Miroslav im se hrabro suprotstavio, pa su na kratko izašli. Ispred crkve su plesali i vikali:
„Tito! Staljin! Partija!“
Nakon toga su se opet vratili u crkvu i htjeli pucati u tabernakul. Miroslav im je opet stao na put i rekao:
„Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!“

Sveci su naši uzori

BL. MIROSLAV BULEŠIĆ

SVEĆENIK & MUČENIK

Samo preko mene mrtvog!

Tako je govorio bl. Miroslav Bulešić kad su komunisti htjeli pucati na tabernakul

Miroslav Bulešić rodio se 13. svibnja 1920. od oca Mihe i majke Lucije, u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat

Već sa 10 godina odlučio je da će biti SVEĆENIK!

Za svećenika je zaređen 1943. godine,

a u svom dnevniku je zapisao:

"Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja."

U vrijeme rata stižu prijetnje od komunista zbog toga što dijeli sakramente Talijanima i Nijemcima. On odgovara:

"Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu!"

Zbog takvog stava stižu mu prijetnje s raznih straha, a on u dnevnik zapisuje:

„Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život ti sasvim darujem za svoje stado.

Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.

Neka bude tvoja volja"

Komunisti protiv Miroslava

Komunisti su, promatrajući kako narod ide u crkvu, zaključili:

„Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama.

Dana 23. kolovoza 1947. komunisti su upali u crkvu,

u svetište gdje je Miroslav stao na stepeništu ispred tabernakula i rekao

rekao: „Ovamo možete proći samo preko mene mrtvog".

Bilo je to u župi Buzet. Sutradan, 24. kolovoza 1947, je Krizma Lanišću,

i poslije Krizme komunisti su upali u župnu kuću i nožem ubili Miroslava.

Dok je umirao, zazivao je:

„Isuse primi dušu moju!"

Spomendan bl. Miroslava Bulešića je 24.8.

O SVETOJ PRIČESTI kroz povijest i danas - Biskup Athanasius Schneider

Biskup Athanasius Schneider, Kazahstan

1. NA MISI JE U CENTRU ISUS, NE SVEĆENIK

❤️ Bolji način da vjernici shvate da je Isus središte liturgije je način na koji se liturgija slavi.

❤️ Prvo, svećenik mora slaviti tako da jasno pokaže: on nije glavni u liturgiji – Krist je!
On je samo instrument kroz koji djeluje Isus.

❤️ Svećenik ne smije biti zabavljač, niti isticati svoje osobne talente.
On se povlači u drugi plan kako bi Krist bio u prvom planu – to se vidi u samom načinu slavlja.

❤️ Vrlo snažan znak jest kada i svećenik i vjernici gledaju u istom smjeru – prema križu.
To vizualno i duhovno pokazuje da zajedno gledamo prema Kristu, ne jedni prema drugima.

❤️ Time postaje jasnije da ne sudjelujemo samo na okupljanju ili konferenciji, nego u stvarnom slavlju Kristove žrtve – sakramentalno.

❤️ Ove geste i način slavlja iznimno su važne.

One pomažu vjernicima da dublje i svjesnije sudjeluju u misi, te prepoznaju prisutnost Kristove žrtve na križu.

2. TO JE GOSPODIN, TA MALA HOSTIJA

Biskup ističe duboku zabrinutost zbog načina na koji se danas često postupa s Euharistijom – posebno kroz praksu primanja svete Pričesti na ruku, što, kako kaže, umanjuje vjeru u stvarnu prisutnost Isusa Krista u Hostiji.

❤️ Hostija nije "nešto sveto", nego netko – sam Gospodin.
Kada ju se prima nehajno, poput čipsa s dlana, gubi se svijest o svetosti i prisutnosti Boga.

❤️ Banalizacija najvećeg blaga Crkve – Euharistije – postaje izvor sablazni i duhovne ravnodušnosti.

❤️ Gubitak euharistijskih fragmenata (mrvica) koji padaju na pod i gaze se, nehotice, ali masovno – postaje čin nesvjesnog vrijeđanja Gospodina.

❤️ Nitko ne prosvjeduje, nitko ne kaže: "Dosta je!" – i upravo zato autor piše knjigu, kao protest i poziv na buđenje vjere i poštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu.

3. NA MISU IDEMO SUSRESTI - ISUSA KRISTA

❤️ Idemo na misu da sretnemo Krista, ne svećenika.

❤️ Krist je Janje Božje koje nam daje milost otkupljenja.

❤️ Svećenik nas vodi prema Kristu, ali Krist je cilj, i nama i svećeniku.

❤️ Često zaboravljamo Kristocentričnost svete Mise.

❤️ Pri primanju pričesti trebamo kleknuti i svjesno primiti Kraljevstvo Božje tj. i više od toga: Gospodara Kraljevstva Božjeg! Pitam li se ZAŠTO KLEKNEM...

4. AKO JE HOSTIJA (ISUS) NAJVEĆA SVETINJA - ZASLUŽUJE NAJVEĆE POŠTOVANJE

(SUS JE I U NAJMANJEM KOMADIĆU JEDNAKO KAO I U NAJVEĆEM)

❤️ Tridentski koncil jasno uči da i najmanji komadić hostije jest cijeli Krist – to je dogma, i prema toj istini moramo se odnositi s poštovanjem i pažnjom, posebno u načinu primanja pričesti.

❤️ Primanje na ruku izlaže riziku gubitka fragmenata, posebno jer često nema plitice – fragmenti padaju na tlo.

❤️ U Kazahstanu pričest na ruku nije dopuštena, i uvijek se koristi plitica.

❤️ Iskustvo biskupa A.S., a i svećenika koji intervjuira: nakon svake Mise uvijek ostane fragmenata na plitici – ako je nema, ti fragmenti završe na tlu, što znači da naš Gospodin biva gažen u vlastitoj Crkvi, od svojih vjernika.

❤️ Ne smijemo šutjeti o tome – iako je dopušteno, moramo razmisliti o posljedicama.

❤️ Jedan svećenik u zatvoru trudio se da svaki vjernik dobije i najmanji fragment hostije, kao neizmjernu dragocjenost.

❤️ Posljedice ovakvog pristupa (stojeći, na ruku, uzimanja prstima) proširile su se diljem svijeta – među njima i krađa hostija, koja se sve više događa u raznim zemljama.

❤️ Time sami izlažemo našeg Gospodina mogućnosti svetogrđa i zloupotrebe.

❤️ Treća velika posljedica je gubitak stava klanjanja – primanje pričesti stojeći, na ruku, uzimanje prstima predstavlja minimalizam u gestama štovanja.

❤️ Ako vjerujemo da je pričest “Sveti nad svetima”, onda mu moramo dati maksimum poštovanja

– to je logična i nužna posljedica naše vjere.

5. APOSTOLI I PRIČEST NA VELIKI ČETVRTAK

❤️ Postavlja se pitanje kako su apostoli primili pričest na Veliki četvrtak? Možemo li primati pričest na ruku, a da to bude izraz poštovanja...?

❤️ Nema nikakvog dokaza da je Isus pri Posljednjoj večeri davao učenicima pričest na ruku. Evanđeoski tekstovi o tome šute – i zato ne možemo koristiti takav argument kao temelj za današnju praksu.

❤️ Druga važna stvar: apostoli kojima je Gospodin predao Tijelo bili su svećenici Novog Zavjeta. Nisu bili laici – njihov odnos prema Euharistiji je drugačiji.

❤️ Isus koristi glagol „λάβετε“ (labete) – „primite“, a ne „uzmite“. Taj isti glagol koristi i kada kaže: „Primite Duha Svetoga“ – što jasno ukazuje da se ne može uzeti kao što se uzima nešto materijalno.

❤️ Na ruskom jeziku to se bolje izražava: „Primite i blagujte“ ...

❤️ Zbog svega toga, moramo napraviti jasnu razliku: između onoga što se fizički dodiruje i onoga što se duhovno prima. Svetu Pričest ne primamo kao običan predmet, nego kao živoga Boga, u poniznosti i klanjanju.

6. ŠTO JE U TVOJOJ VJERI NAJSVETIJE?

❤️ Imao sam jedan međureligijski susret na kojem je bilo prisutno nekoliko predstavnika različitih religija.

Tema razgovora bile su svetinje – ono što je svetinja u različitim vjerama.

❤️ Jedan muslimanski predstavnik rekao je: “Za nas je najsvetije – Kuran.” Ispričao je događaj kad je protestantski pastor htio izraziti poštovanje i uzeo Kuran u ruke – ali bez da je prethodno oprao ruke.

Taj čin za tog imama bio je svetogrđe – bio je vidljivo uvrijeđen i rekao je javno:
“Ovo je za nas svetogrđe. Morate oprati ruke prije nego dotaknete Kuran.”

❤️ Nakon susreta, razmišljao sam duboko o tom čovjeku i njegovom stavu.

Mi katolici imamo još veću svetinju – ne knjigu, nego samoga Gospodina u svetoj Hostiji.

❤️ Zamislio sam da taj isti imam dođe u katoličku crkvu i promatra kako se kod Pričesti postupa s Hostijom.

Vidio bi svećenika kako daje na ruku, vidio bi vjernike kako u žurbi primaju Hostiju, bez tišine, bez poniznosti, bez vidljivog strahopoštovanja.

Možda bi pitao:
“Što je taj mali kruh koji svi tako brzo uzimaju?”

Kad bi katolik odgovorio:
“To je naš Bog,”
imam bi vjerojatno rekao:
“Aha, simbolički vaš Bog.”

Katolik bi objasnio:
“Ne, to nije simbolički – to je stvarno naš Bog. Prisutnost nije samo duhovna, nego stvarna, stvarna!”

Imam bi vjerojatno odgovorio:
“I tako vi tretirate svoga Boga? Ja u to ne mogu vjerovati.”

❤️ Razmislimo o našem stavu prema onom što je nama najsvetije

❤️ Mislim da bismo mi katolici trebali učiti – učiti kako se poštuju svetinje u drugim religijama, posebno kod istočnjaka...

7. POVIJEST PRAKSE DIJELJENJA PRIČESTI - I RAST U POŠTOVANJU

❤️ U prvim stoljećima kršćanstva, pričest na ruku doista je postojala, ali je bila bitno drugačija od današnje prakse.

❤️ Sveti Sakrament se polagao na desni dlan, a vjernik bi se duboko naklonio, nije ga dirao prstima, i izravno s jezika ga primio. Nije bilo dopušteno uzimati pričest rukama kao danas.

❤️ Ta praksa bila je gesta klanjanja – naklon glave, ponizno primanje na dlan, i odmah uzimanje s jezikom kako nijedan fragment ne bi pao.

❤️ Sveti Ćiril Jeruzalemski svjedoči o toj praksi u svojim katehezama, naglašavajući poniznost i pažnju prema Presvetom Sakramentu.

❤️ Žene su morale pokrivati dlan bijelom maramom zvanom dominicale, kao dodatni znak poštovanja. Nakon primanja, marama se koristila kako bi se provjerilo je li možda ostao neki sveti fragment.

❤️ I unatoč tolikoj pažnji, ipak su se mogli izgubiti dijelovi hostije – stoga je i na Istoku i na Zapadu s vremenom razvijena praksa pričesti izravno na jezik, kao sigurniji i svetiji način.

❤️ To nije bio nagli prijelaz, nego prirodni, duhovni rast Crkve – proces produbljenja poštovanja prema Euharistiji.

❤️ Ta promjena bila je izraz veće vjere i dublje svijesti da se ne radi o običnom kruhu, nego o živom Bogu.

Primanje pričesti u prvim stoljećima - Biskup Athanasius Schneider

Povijest prakse – i rast u poštovanju

❤️ U prvim stoljećima kršćanstva, pričest na ruku doista je postojala, ali je bila bitno drugačija od današnje prakse.

❤️ Sveti Sakrament se polagao na desni dlan, a vjernik bi se duboko naklonio, nije ga dirao prstima, i izravno s jezika ga primio. Nije bilo dopušteno uzimati pričest rukama kao danas.

❤️ Ta praksa bila je gesta klanjanja – naklon glave, ponizno primanje na dlan, i odmah uzimanje s jezikom kako nijedan fragment ne bi pao.

❤️ Sveti Ćiril Jeruzalemski svjedoči o toj praksi u svojim katehezama, naglašavajući poniznost i pažnju prema Presvetom Sakramentu.

❤️ Žene su morale pokrivati dlan bijelom maramom zvanom dominicale, kao dodatni znak poštovanja. Nakon primanja, marama se koristila kako bi se provjerilo je li možda ostao neki sveti fragment.

❤️ I unatoč tolikoj pažnji, ipak su se mogli izgubiti dijelovi hostije – stoga je i na Istoku i na Zapadu s vremenom razvijena praksa pričesti izravno na jezik, kao sigurniji i svetiji način.

❤️ To nije bio nagli prijelaz, nego prirodni, duhovni rast Crkve – proces produbljenja poštovanja prema Euharistiji.

❤️ Ta promjena bila je izraz veće vjere i dublje svijesti da se ne radi o običnom kruhu, nego o živom Bogu.

Uzmite i jedite ili Primite i jedite (labete) - Biskup Athanasius Schneider

❤️ Postavlja se pitanje kako su apostoli primili pričest na Veliki četvrtak? Možemo li primati pričest na ruku, a da to bude izraz poštovanja...?

❤️ Nema nikakvog dokaza da je Isus pri Posljednjoj večeri davao učenicima pričest na ruku. Evanđeoski tekstovi o tome šute – i zato ne možemo koristiti takav argument kao temelj za današnju praksu.

❤️ Druga važna stvar: apostoli kojima je Gospodin predao Tijelo bili su svećenici Novog Zavjeta. Nisu bili laici – njihov odnos prema Euharistiji je drugačiji.

❤️ Isus koristi glagol „λάβετε“ (labete) – „primite“, a ne „uzmite“. Taj isti glagol koristi i kada kaže: „Primite Duha Svetoga“ – što jasno ukazuje da se ne može uzeti kao što se uzima nešto materijalno.

❤️ Na ruskom jeziku to se bolje izražava: „Primite i blagujte“ ...

❤️ Zbog svega toga, moramo napraviti jasnu razliku: između onoga što se fizički dodiruje i onoga što se duhovno prima. Svetu Pričest ne primamo kao običan predmet, nego kao živoga Boga, u poniznosti i klanjanju.