U OBRANI TABERNAKULA - O. Donald Calloway





BLAŽENI MIROSLAV BULEŠIĆ

Tko je bio Miroslav Bulešić?


(prema: 
hrcak.srce.hr/file/311199 - Magda Karavanić:

MIROSLAV BULEŠIĆ: 

ŽIVOT I UBOJSTVO ISTARSKOG SVEĆENIKA

Miroslav Bulešić bio je mladi svećenik iz Istre koji je živio u teškom vremenu kada su komunisti nakon Drugog svjetskog rata pokušavali ukloniti vjeru iz života ljudi. Svećenici i vjernici tada su često bili u opasnosti, a neki su i ubijeni jer su ostali vjerni Isusu Kristu. Među njima je bio i Miroslav.

Djetinjstvo i školovanje

Rodio se 13. svibnja 1920. godine u selu Čabrunići, u južnoj Istri. Imao je brata i tri sestre. Od malih nogu bio je jako pobožan i volio je pomagati u crkvi. Zbog toga je odlučio postati svećenik. Išao je u školu u Italiji i Sloveniji, a kasnije je studirao u Rimu, gdje je postao đakon i završio školovanje za svećenike.

Svećenički život

Kad se vratio u Istru, počeo je djelovati kao svećenik. Ljudi su ga voljeli jer je bio pošten, vjeran i pomagao je svima. Nažalost, 1947. godine u mjestu Lanišće ubili su ga komunisti iz mržnje na katoličku vjeru. Imao je samo 27 godina.

Miroslav Bulešić je mučenik kojeg nam Crkva stavlja za uzor zbog njegove vjere. Njegov život i djelo nikada neće biti zaboravljeni.

Nakon što je 1943. godine postao svećenik, Miroslav Bulešić je služio mladu misu u Svetvinčentu, a zatim se kratko vratio u Rim. Zbog rata i dolaska Nijemaca nije se mogao više vratiti tamo, pa je ostao u Istri. Najprije je služio u župi Baderna, a kasnije u Kanfanaru. Bio je jako voljen jer je pomagao ljudima, propovijedao na hrvatskom jeziku i nije se bojao govoriti o vjeri, iako su ga zbog toga mnogi mrzili – fašisti, nacisti i komunisti.

Borba za vjeru

Upozoravali su ga da pobjegne iz Istre jer je bio u opasnosti, ali on to nije htio. Radio je u sjemeništu u Pazinu i pomagao drugim svećenicima. 

U kolovozu 1947. pratio je biskupovog predstavnika u Buzet i Lanišće kako bi dijelili sakrament krizme. U Buzetu su ih nasilnici pokušali spriječiti, a dan kasnije u Lanišću su mu presudili.

🩸 Mučeništvo Miroslava Bulešića 🩸

Godine 1947., u sjemenište u Pazinu, gdje je radio Miroslav Bulešić, stigao je crkveni predstavnik mons. Jakob Ukmar. On je trebao dijeliti sakrament krizme. Zajedno su otišli u grad Buzet 23. kolovoza.

Tamo je Miroslav trebao pomagati jer drugih svećenika nije bilo. Kad su stigli u crkvu i misa je trebala početi, u crkvu je ušlo oko dvadesetak komunista. Vikali su da ne žele da svećenici krizmaju njihovu djecu. Bacali su rajčice i vikali:

„Hoćemo biskupa! Nećemo da popovi krizmaju našu djecu!“

Ljudi su se uplašili i počeli bježati iz crkve. Miroslav im se hrabro suprotstavio, pa su na kratko izašli. Ispred crkve su plesali i vikali:
„Tito! Staljin! Partija!“
Nakon toga su se opet vratili u crkvu i htjeli pucati u tabernakul. Miroslav im je opet stao na put i rekao:
„Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!“

BLAŽENI MIROSLAV BULEŠIĆ

 


Sveci su naši uzori
BL. MIROSLAV BULEŠIĆ
SVEĆENIK & MUČENIK

Samo preko mene mrtvog!
Tako je govorio bl. Miroslav Bulešić kad su komunisti htjeli pucati na tabernakul

Miroslav Bulešić rodio se 13. svibnja 1920. od oca Mihe i majke Lucije, u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat 
Već sa 10 godina odlučio je da će biti SVEĆENIK!
 Za svećenika je zaređen 1943. godine,
a u svom dnevniku je zapisao:

"Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja."

U vrijeme rata stižu prijetnje od komunista zbog toga što dijeli sakramente Talijanima i Nijemcima. On odgovara:

"Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu!"

Zbog takvog stava stižu mu prijetnje s raznih straha, a on u dnevnik zapisuje:

„Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život ti sasvim darujem za svoje stado. 
Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. 
Neka bude tvoja volja"

Komunisti protiv Miroslava
Komunisti su, promatrajući kako narod ide u crkvu, zaključili: 
„Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama.

Dana 23. kolovoza 1947. komunisti su upali u crkvu,
 u svetište gdje je Miroslav stao na stepeništu ispred tabernakula i rekao
rekao: „Ovamo možete proći samo preko mene mrtvog".

Bilo je to u župi Buzet. Sutradan, 24. kolovoza 1947, je Krizma Lanišću, 
i poslije Krizme komunisti su upali u župnu kuću i nožem ubili Miroslava.
Dok je umirao, zazivao je:

„Isuse primi dušu moju!"

Spomendan bl. Miroslava Bulešića je 24.8.


O SVETOJ PRIČESTI kroz povijest i danas - Biskup Athanasius Schneider

Biskup Athanasius Schneider, Kazahstan


1. NA MISI JE U CENTRU ISUS, NE SVEĆENIK

❤️ Bolji način da vjernici shvate da je Isus središte liturgije je način na koji se liturgija slavi.

❤️ Prvo, svećenik mora slaviti tako da jasno pokaže: on nije glavni u liturgiji – Krist je!
On je samo instrument kroz koji djeluje Isus.

❤️ Svećenik ne smije biti zabavljač, niti isticati svoje osobne talente.
On se povlači u drugi plan kako bi Krist bio u prvom planu – to se vidi u samom načinu slavlja.

❤️ Vrlo snažan znak jest kada i svećenik i vjernici gledaju u istom smjeru – prema križu.
To vizualno i duhovno pokazuje da zajedno gledamo prema Kristu, ne jedni prema drugima.

❤️ Time postaje jasnije da ne sudjelujemo samo na okupljanju ili konferenciji, nego u stvarnom slavlju Kristove žrtve – sakramentalno.

❤️ Ove geste i način slavlja iznimno su važne.

One pomažu vjernicima da dublje i svjesnije sudjeluju u misi, te prepoznaju prisutnost Kristove žrtve na križu.

2.  TO JE GOSPODIN, TA MALA HOSTIJA


Biskup ističe duboku zabrinutost zbog načina na koji se danas često postupa s Euharistijom – posebno kroz praksu primanja svete Pričesti na ruku, što, kako kaže, umanjuje vjeru u stvarnu prisutnost Isusa Krista u Hostiji.

❤️ Hostija nije "nešto sveto", nego netko – sam Gospodin.
Kada ju se prima nehajno, poput čipsa s dlana, gubi se svijest o svetosti i prisutnosti Boga.

❤️ Banalizacija najvećeg blaga Crkve – Euharistije – postaje izvor sablazni i duhovne ravnodušnosti.

❤️ Gubitak euharistijskih fragmenata (mrvica) koji padaju na pod i gaze se, nehotice, ali masovno – postaje čin nesvjesnog vrijeđanja Gospodina.

❤️ Nitko ne prosvjeduje, nitko ne kaže: "Dosta je!" – i upravo zato autor piše knjigu, kao protest i poziv na buđenje vjere i poštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu.



3. NA MISU IDEMO SUSRESTI - ISUSA KRISTA

❤️ Idemo na misu da sretnemo Krista, ne svećenika.

❤️ Krist je Janje Božje koje nam daje milost otkupljenja.

❤️ Svećenik nas vodi prema Kristu, ali Krist je cilj, i nama i svećeniku.

❤️ Često zaboravljamo Kristocentričnost svete Mise.

❤️ Pri primanju pričesti trebamo kleknuti i svjesno primiti Kraljevstvo Božje tj. i više od toga: Gospodara Kraljevstva Božjeg! Pitam li se ZAŠTO KLEKNEM... 



4. AKO JE HOSTIJA (ISUS) NAJVEĆA SVETINJA - ZASLUŽUJE NAJVEĆE POŠTOVANJE 
(SUS JE I U NAJMANJEM KOMADIĆU JEDNAKO KAO I U NAJVEĆEM)

❤️ Tridentski koncil jasno uči da i najmanji komadić hostije jest cijeli Krist – to je dogma, i prema toj istini moramo se odnositi s poštovanjem i pažnjom, posebno u načinu primanja pričesti.
❤️ Primanje na ruku izlaže  riziku gubitka fragmenata, posebno jer često nema plitice – fragmenti padaju na tlo.

❤️ U Kazahstanu pričest na ruku nije dopuštena, i uvijek se koristi plitica.

❤️ Iskustvo biskupa A.S., a i svećenika koji intervjuira: nakon svake Mise uvijek ostane fragmenata na plitici – ako je nema, ti fragmenti završe na tlu, što znači da naš Gospodin biva gažen u vlastitoj Crkvi, od svojih vjernika.

❤️ Ne smijemo šutjeti o tome – iako je dopušteno, moramo razmisliti o posljedicama.

❤️ Jedan svećenik u zatvoru trudio se da svaki vjernik dobije i najmanji fragment hostije, kao neizmjernu dragocjenost. 

❤️ Posljedice ovakvog pristupa (stojeći, na ruku, uzimanja prstima)  proširile su se diljem svijeta – među njima i krađa hostija, koja se sve više događa u raznim zemljama.

❤️ Time sami izlažemo našeg Gospodina mogućnosti svetogrđa i zloupotrebe.

❤️ Treća velika posljedica je gubitak stava klanjanja – primanje pričesti stojeći, na ruku, uzimanje prstima predstavlja minimalizam u gestama štovanja. 

❤️ Ako vjerujemo da je pričest “Sveti nad svetima”, onda mu moramo dati maksimum poštovanja
 – to je logična i nužna posljedica naše vjere.

 

5. APOSTOLI I PRIČEST NA VELIKI ČETVRTAK

❤️ Postavlja se pitanje kako su apostoli primili pričest na Veliki četvrtak? Možemo li primati pričest na ruku, a da to bude izraz poštovanja...? 

 ❤️ Nema nikakvog dokaza da je Isus pri Posljednjoj večeri davao učenicima pričest na ruku. Evanđeoski tekstovi o tome šute – i zato ne možemo koristiti takav argument kao temelj za današnju praksu. 

❤️ Druga važna stvar: apostoli kojima je Gospodin predao Tijelo bili su svećenici Novog Zavjeta. Nisu bili laici – njihov odnos prema Euharistiji je drugačiji. 

❤️ Isus koristi glagol „λάβετε“ (labete) – „primite“, a ne „uzmite“. Taj isti glagol koristi i kada kaže: „Primite Duha Svetoga“ – što jasno ukazuje da se ne može uzeti kao što se uzima nešto materijalno. 

❤️ Na ruskom jeziku to se bolje izražava: „Primite i blagujte“ ... 

❤️ Zbog svega toga, moramo napraviti jasnu razliku: između onoga što se fizički dodiruje i onoga što se duhovno prima. Svetu Pričest ne primamo kao običan predmet, nego kao živoga Boga, u poniznosti i klanjanju.



6. ŠTO JE U TVOJOJ VJERI NAJSVETIJE? 

❤️ Imao sam jedan međureligijski susret na kojem je bilo prisutno nekoliko predstavnika različitih religija.

Tema razgovora bile su svetinje – ono što je svetinja u različitim vjerama.

❤️ Jedan muslimanski predstavnik rekao je: “Za nas je najsvetije – Kuran.” Ispričao je događaj kad je protestantski pastor htio izraziti poštovanje i uzeo Kuran u ruke – ali bez da je prethodno oprao ruke.

Taj čin za tog imama bio je svetogrđe – bio je vidljivo uvrijeđen i rekao je javno:
“Ovo je za nas svetogrđe. Morate oprati ruke prije nego dotaknete Kuran.”

❤️ Nakon susreta, razmišljao sam duboko o tom čovjeku i njegovom stavu.

 Mi katolici imamo još veću svetinjune knjigu, nego samoga Gospodina u svetoj Hostiji.

❤️ Zamislio sam da taj isti imam dođe u katoličku crkvu i promatra kako se kod Pričesti postupa s Hostijom.

Vidio bi svećenika kako daje na ruku, vidio bi vjernike kako u žurbi primaju Hostiju, bez tišine, bez poniznosti, bez vidljivog strahopoštovanja.

 Možda bi pitao:
“Što je taj mali kruh koji svi tako brzo uzimaju?”

Kad bi katolik odgovorio:
“To je naš Bog,”
imam bi vjerojatno rekao:
“Aha, simbolički vaš Bog.”

Katolik bi objasnio:
“Ne, to nije simbolički – to je stvarno naš Bog. Prisutnost nije samo duhovna, nego stvarna, stvarna!”

 Imam bi vjerojatno odgovorio:
“I tako vi tretirate svoga Boga? Ja u to ne mogu vjerovati.”

❤️ Razmislimo o našem stavu prema onom što je nama najsvetije

❤️ Mislim da bismo mi katolici trebali učiti – učiti kako se poštuju svetinje u drugim religijama, posebno kod istočnjaka... 






7. POVIJEST PRAKSE DIJELJENJA PRIČESTI - I RAST U POŠTOVANJU

 ❤️ U prvim stoljećima kršćanstva, pričest na ruku doista je postojala, ali je bila bitno drugačija od današnje prakse. 
❤️ Sveti Sakrament se polagao na desni dlan, a vjernik bi se duboko naklonio, nije ga dirao prstima, i izravno s jezika ga primio. Nije bilo dopušteno uzimati pričest rukama kao danas. 
❤️ Ta praksa bila je gesta klanjanja – naklon glave, ponizno primanje na dlan, i odmah uzimanje s jezikom kako nijedan fragment ne bi pao.
 ❤️ Sveti Ćiril Jeruzalemski svjedoči o toj praksi u svojim katehezama, naglašavajući poniznost i pažnju prema Presvetom Sakramentu. 
❤️ Žene su morale pokrivati dlan bijelom maramom zvanom dominicale, kao dodatni znak poštovanja. Nakon primanja, marama se koristila kako bi se provjerilo je li možda ostao neki sveti fragment.
 ❤️ I unatoč tolikoj pažnji, ipak su se mogli izgubiti dijelovi hostije – stoga je i na Istoku i na Zapadu s vremenom razvijena praksa pričesti izravno na jezik, kao sigurniji i svetiji način. 
❤️ To nije bio nagli prijelaz, nego prirodni, duhovni rast Crkve – proces produbljenja poštovanja prema Euharistiji. 
❤️ Ta promjena bila je izraz veće vjere i dublje svijesti da se ne radi o običnom kruhu, nego o živom Bogu.

Primanje pričesti u prvim stoljećima - Biskup Athanasius Schneider

 

Povijest prakse – i rast u poštovanju

❤️ U prvim stoljećima kršćanstva, pričest na ruku doista je postojala, ali je bila bitno drugačija od današnje prakse.

❤️ Sveti Sakrament se polagao na desni dlan, a vjernik bi se duboko naklonio, nije ga dirao prstima, i izravno s jezika ga primio. Nije bilo dopušteno uzimati pričest rukama kao danas.

❤️ Ta praksa bila je gesta klanjanja – naklon glave, ponizno primanje na dlan, i odmah uzimanje s jezikom kako nijedan fragment ne bi pao.

❤️ Sveti Ćiril Jeruzalemski svjedoči o toj praksi u svojim katehezama, naglašavajući poniznost i pažnju prema Presvetom Sakramentu.

❤️ Žene su morale pokrivati dlan bijelom maramom zvanom dominicale, kao dodatni znak poštovanja. Nakon primanja, marama se koristila kako bi se provjerilo je li možda ostao neki sveti fragment.

❤️ I unatoč tolikoj pažnji, ipak su se mogli izgubiti dijelovi hostije – stoga je i na Istoku i na Zapadu s vremenom razvijena praksa pričesti izravno na jezik, kao sigurniji i svetiji način.

❤️ To nije bio nagli prijelaz, nego prirodni, duhovni rast Crkve – proces produbljenja poštovanja prema Euharistiji.

❤️ Ta promjena bila je izraz veće vjere i dublje svijesti da se ne radi o običnom kruhu, nego o živom Bogu.

Uzmite i jedite ili Primite i jedite (labete) - Biskup Athanasius Schneider

 ❤️ Postavlja se pitanje kako su apostoli primili pričest na Veliki četvrtak? Možemo li primati pričest na ruku, a da to bude izraz poštovanja...? 

❤️ Nema  nikakvog dokaza da je Isus pri Posljednjoj večeri davao učenicima pričest na ruku. Evanđeoski tekstovi o tome šute – i zato ne možemo koristiti takav argument kao temelj za današnju praksu.

❤️ Druga važna stvar: apostoli kojima je Gospodin predao Tijelo bili su svećenici Novog Zavjeta. Nisu bili laici – njihov odnos prema Euharistiji je drugačiji.

❤️ Isus koristi glagol „λάβετε“ (labete)„primite“, a ne „uzmite“. Taj isti glagol koristi i kada kaže: „Primite Duha Svetoga“ – što jasno ukazuje da se ne može uzeti kao što se uzima nešto materijalno. 

❤️ Na ruskom jeziku to se bolje izražava: „Primite i blagujte“ ...

❤️ Zbog svega toga, moramo napraviti jasnu razliku: između onoga što se fizički dodiruje i onoga što se duhovno prima. Svetu Pričest ne primamo kao običan predmet, nego kao živoga Boga, u poniznosti i klanjanju.



 


❤️ Tridentski koncil jasno uči da i najmanji komadić hostije jest cijeli Krist – to je dogma, i prema toj istini moramo se odnositi s poštovanjem i pažnjom, posebno u načinu primanja pričesti.

❤️ Primanje na ruku izlaže  riziku gubitka fragmenata, posebno jer često nema plitice – fragmenti padaju na tlo.

❤️ U Kazahstanu pričest na ruku nije dopuštena, i uvijek se koristi plitica.

❤️ Iskustvo biskupa A.S., a i svećenika koji intervjuira: nakon svake Mise uvijek ostane fragmenata na plitici – ako je nema, ti fragmenti završe na tlu, što znači da naš Gospodin biva gažen u vlastitoj Crkvi, od svojih vjernika.

❤️ Ne smijemo šutjeti o tome – iako je dopušteno, moramo razmisliti o posljedicama.

❤️ Jedan svećenik u zatvoru trudio se da svaki vjernik dobije i najmanji fragment hostije, kao neizmjernu dragocjenost. 

❤️ Posljedice ovakvog pristupa (stojeći, na ruku, uzimanja prstima)  proširile su se diljem svijeta – među njima i krađa hostija, koja se sve više događa u raznim zemljama.

❤️ Time sami izlažemo našeg Gospodina mogućnosti svetogrđa i zloupotrebe.

❤️ Treća velika posljedica je gubitak stava klanjanja – primanje pričesti stojeći, na ruku, uzimanje prstima predstavlja minimalizam u gestama štovanja. 

❤️ Ako vjerujemo da je pričest “Sveti nad svetima”, onda mu moramo dati maksimum poštovanja
 – to je logična i nužna posljedica naše vjere.

 

IZ KNJIGE ČISTILIŠTE - tumačeno životima i legendama svetaca




NEKA ČUDESNA OZDRAVLJENJA po zagovoru GOSPE SINJSKE


🔆 Ozdravljenje slomljene noge – Lovac je zadobio tešku ozljedu; nakon zavjeta Gospi Sinjskoj, ozdravio i mogao ponovno hodati.

🔆 Izlječenje vojnika Ivana Vukovića Teška ozljeda noge, oticanje, bolovi i nemoć. Nakon zavjeta Gospinoj pomoći, trenutni nestanak boli i potpuno ozdravljenje.

🔆 Djevojčica na rubu smrti – Djevojčica s teškom bolesti grla čudesno ozdravila nakon što se teta zavjetovala Gospi.

🔆 Ozdravljenje žene u nesvijesti – Žena pala u komu od nepoznate bolesti, ozdravila baš u trenutku kada je za nju u Sinju izrečena misa.

🔆 Dječak spašen od smrti – Dječak s teškom upalom pluća bio na umoru; nakon majčina zavjeta Gospi Sinjskoj, potpuno ozdravio.

🔆 Čudesan oporavak rodilje – Žena otrovana nakon poroda, na rubu smrti. Nakon zavjeta Gospi, doživljava potpuno ozdravljenje protiv očekivanja liječnika.

🔆 Izlječenje od sljepoće – Žena koja je 15 godina gubila vid, ozdravila nakon trodnevne molitve i stavljanja Gospine slike na oči.

🔆 Spašavanje bolesne djevojčice – Mala Božena s bronhitisom i upalom crijeva potpuno ozdravila nakon što joj je majka stavila blagoslovljeno cvijeće na prsa.

MALA GOSPA & rođendan (i)

Zašto slavimo rođendan Blažene Djevice Marije?

❤️ Danas se više slave rođendani nego imendani, iako je u prošlosti Crkva više naglašavala imendan – dan kada svetac slavi Božju milost u svom životu.
Rođendani su se prvotno slavili među poganima, ali Crkva ne zabranjuje njihovo slavljenje, osobito ako je to čin zahvalnosti Bogu za dar života.


Rođenje Marijino – poseban dan milosti

❤️ Gospin rođendan slavimo 9 mjeseci nakon svetkovine Bezgrešnog začeća (8. prosinca) – ne Isusova začeća, nego njezina vlastitog.

❤️ Marija je jedina osoba (osim Krista) koja je rođena bez istočnog grijeha – od samog početka puna milosti.
Bog ju je posebno obdario svim darovima kako bi mogla biti Majka Spasiteljasavršena slika Božja među ljudima, dok smo mi iskvarena slika Božja.


Što znamo o njezinu rođenju?

❤️ U evanđeljima nema zapisa o Marijinu rođenju, ali su kroz privatne objave, poput onih dane bl. Ani Katarini Emmerich, vjernici dobili dublji uvid u taj događaj.


Zašto je to važno za nas?

❤️ Marija nam može pomoći da ne izgubimo milost posvetne duše – da živimo u Božjoj blizini.

❤️ Isus je izabrao Mariju za svoju Majku.
Mi nismo birali svoju majku, ali možemo birati da nam Marija bude duhovna Majka, pratiteljica na putu u raj.


Zaključak

Slavimo Gospin rođendan ne zbog običaja, nego zbog zahvalnosti.
Jer je Bog po Njoj uveo Spasenje u svijet.
I jer nas po Njoj želi dovesti k Sinu.



 

NA MISU IDEMO - SUSRESTI KRISTA - Biskup Athanasius Schneider

❤️ Idemo na misu da sretnemo Krista, ne svećenika.

❤️ Krist je Janje Božje koje nam daje milost otkupljenja.

❤️ Svećenik nas vodi prema Kristu, ali Krist je cilj, i nama i svećeniku.

❤️ Često zaboravljamo Kristocentričnost svete Mise.

❤️ Pri primanju pričesti trebamo kleknuti i svjesno primiti Kraljevstvo Božje tj. i više od toga: Gospodara Kraljevstva Božjeg! Pitam li se ZAŠTO KLEKNEM... 



HOSTIJA - TO JE GOSPODIN, a nije nešto - Biskup Athanasius Schneider

Biskup ističe duboku zabrinutost zbog načina na koji se danas često postupa s Euharistijom – posebno kroz praksu primanja svete Pričesti na ruku, što, kako kaže, umanjuje vjeru u stvarnu prisutnost Isusa Krista u Hostiji.

❤️ Hostija nije "nešto sveto", nego netko – sam Gospodin.
Kada ju se prima nehajno, poput čipsa s dlana, gubi se svijest o svetosti i prisutnosti Boga.

❤️ Banalizacija najvećeg blaga Crkve – Euharistije – postaje izvor sablazni i duhovne ravnodušnosti.

❤️ Gubitak euharistijskih fragmenata (mrvica) koji padaju na pod i gaze se, nehotice, ali masovno – postaje čin nesvjesnog vrijeđanja Gospodina.

❤️ Nitko ne prosvjeduje, nitko ne kaže: "Dosta je!" – i upravo zato autor piše knjigu, kao protest i poziv na buđenje vjere i poštovanja prema Presvetom Oltarskom Sakramentu.

CRKVA NIJE CIRKUS NI KAZALIŠTE NEGO SVETO TLO (O pljeskanju u crkvi)

Papa Benedikt XVI je upozorio da pljeskanje u crkvi pretvara bogoslužje u predstavu.
Gdje god se u liturgiji začuje pljesak zbog nekog ljudskog postignuća, 
to je siguran znak da je bit liturgije potpuno nestala
i zamijenjena je vrstom religiozne zabave.“ 
(iz knjige Duša liturgije)

Crkveni prostor nije cirkus ni kazalište, a nije ni ničije privatno vlasništvo.

Crkva je mjesto gdje se okupljaju vjernici kako bi štovali Boga, gdje se slavi Sveta Misa, gdje Tijelo i Krv Kristova na otajstven način postaju prisutni i gdje smo pozvani u najdubljem poštovanju primiti svetu Pričest.

U tom svetom prostoru, Krist je onaj koji je u središtu. Nije ni svećenik, ni čitači ni zbor ni gosti, političari ili druge uvažene osobe. Stoga, svako ponašanje koje narušava ozbiljnost liturgije, poput pljeskanja u crkvi, nije prikladno, a kako nas je lijepo poučio i biskup Athanasius Schneider - u videu o svetoj liturgiji. Biskup poručuje da nije svećenik tu koji je glavni, nego Isus Krist Svećenik nije pozvan biti zabavljač (show-man), da radi šou od svojih osobnih kvaliteta već treba sakriti sebe, a pokazivati Krista. 

Crkva je sveto tlo

Za katolike, crkva nije samo prostor za okupljanje vjernika nego je to i sveto tlo. Ovdje se ne okupljaju samo ljudi, već je među njima prisutan sam Isus na oltaru. Isti onaj Bog koji je objavio Mojsiju svoju Prisutnost ("Ja jesam") u gorućem grmu, prisutan je u našim crkvama, u svetoj Hostiji. I zaista, da dođe netko sa strane, tko nije katolik, i pita nas: Što je vama u našoj vjeri najsvetije? - bi li smo mogli s uvjerenjem reći da je to Hostija sveta, da je to Isus u posvećenoj Hostiji? Bi li svojim ponašanjem mogli uvjeriti nekog muslimana npr. da je to nama svetinja? Načinom na koji primamo Pričest, načinom na koji se Pričest dijeli, načinom na koji se klanjamo Isusu? - također podsjeća biskup Schneider (vidi video) 

Naša vjera u stvarnu Prisutnost je oslabila i stoga nam je postalo prihvatljivo da crkva postaje prostor i za druga događanja (koncerte npr.), a ne samo za molitvu, prvenstveno svetu Misu. 

I onda, naravno, ako se vjernicima ne naglašava stvarnost svetosti crkvenog prostora da njima postaje najnormalnije da se ponašaju kao u kazalištu; da se na ulazu samo prekrste, a onda odmah sjednu, bez da se poklone i barem kratko pomole, bez da ijednom riječju molitve pozdrave Domaćina tog svetog prostora, (iako će pozdravljati redom one oko sebe), da prekriže noge kao da su u kafiću, da žvaču žvake, bombone, nude ih okolo i drugima, da neke žene dođu u prozirnoj i uskoj odjeći, golih nogu, ramena i sl. 

U vezi ovog zadnjeg moram spomenuti hvale vrijednu inicijativu uvođenja malih volontera na ulazu u crkvu u Međugorju (ove godine na Mladifestu) koji su ljubazno upozoravali one koji nisu prikladno odjeveni riječima: "Dress code, dress code!" te bi upozorene osobe bez ljutnje, izlazile van. 

Svećenici su najpozvaniji da drže sveti prostor svetim. No, na žalost često se boje zamjeriti ljudima pa znaju dopuštati da Dom Gospodnji postaje nalik kazalištu ili negdje čak i nalik cirkusu. Bogu hvala, kod nas još nema oko oltara ili na crkvu izvješenih zastava duginih boja, kao što se može vidjeti drugdje po Europi, ali još uvijek ima puno toga za popravljati i vraćati poštovanje prema Svetom. 

Osvrnut ću se malo i na nedavno pljeskanje u Sinju na kraju svete mise, za blagdan Velike Gospe. U pitanju je završni pozdravni govor sinjskog gvardijana fra Marinka Vukmana, u kojem se, jasno, ne želi izostaviti nikog od uvaženih gostiju,  pa se svako malo čuje - pljesak.  Iako sveta misa nije bila u crkvi nego u blizini crkve, na otvorenom, to ne znači da se možemo ponašati kao da smo na nekom predizbornom skupu. Sveta misa je uvijek s v e t a  Misa. 

Da je sveta liturgija ostala sveta liturgija, vjerujem da do ovog problema ne bi došlo. A koliko je na svetoj misi kod fra Marinka Isus u centru - to je pitanje. Znam samo da smo jednom prilikom u proteklom Velikom tjednu prije dolaska na svetu Pričest bili upozoreni da se ne trebamo "klanjati, poklanjati ni naklanjati" jer "da ne bi netko pao preko nekog" tobože. (Ne znam je li ikad itko pao preko nekog tko se naklonio Isusu ?! a i preko onog tko je kleknuo.) 

Gvardijan fra Marinko se u svom govoru očito malo želio dodvoriti našem izborniku Daliću, našem pjevaču Thompsonu, a onda je u obrani njih, očito,  izgubio mjeru i odaslao vrlo lošu poruku o vjernicima katolicima, osobito Sinjanima. 

Ove godine, naime, nije baš sve pozdravio nego je nekima (još mi je teško povjerovati) poželio da pate (!). I opet se zaorio pljesak, pa se pitam nekad - slušaju li ljudi dobro što je rečeno ili su umorni i plješću samo jer neki drugi plješću?! Rečenica: "Neka pate i neka umru u toj patnji oni kojima smeta vaše zajedništvo... " Možda bi se i moglo donekle  razumjeti da je samo citirao onu navijačku pjesmu "Neka pati koga smeta!" - jer (obrazlažu neki) kad neprijatelji Dobra, Istine i Ljubavi (neprijatelji Božji) žive u zdravlju i veselju onda mogu nesmetano dalje sijati zlo. No, čak ni to ne bi smjeli, jer Isus nas poziva da blagoslivljamo i svoje neprijatelje, da molimo i za one koji nas progone. To, naravno nije lagano, ali za kršćanina nema drugog puta osim Isusova puta. Željeti da neki ljudi umru u patnji?! - to je već od Zloga. Oni koji viču sa tribina "neka pati koga smeta" nemaju ni približno istu odgovornost pred Bogom kao onaj koji predstavlja Isusa pred narodom. I zbog takvih ishitrenih riječi valjalo bi se i ispričati. Ta svećenik Božji se nada dok god je čovjek živ da se može obratiti, pokajati, nastojati ispraviti ono što je bilo pogrešno... i biti Božji.

Ponavljam, da je sveta liturgija ostala sveta liturgija, usmjerena na Isusa i Gospu čiji smo blagdan slavili, do ovog skandala ne bi došlo. 

Postoji toliko drugih prostora gdje se može držati govore, predstave, pljeskati i slično. 

Pljeskanje često povezujemo s nastupima, koncertima ili događanjima u kojima je ljudska pažnja usmjerena prema izvedbi ili izvođaču. U kontekstu liturgije, pljeskanje u crkvi pomiče fokus s Božje prisutnosti na ljudsku izvedbu, čime se narušava svetost trenutka.

Kardinal Robert Sarah u svojoj knjizi "Snaga tišine" ističe kako bi crkva trebala biti mjesto šutnje, molitve i svetosti, jer je to jedini način da se potpuno usmjerimo na Boga. Čin pljeskanja, koji se često koristi u kontekstu zabave i priznanja ljudskih zasluga, može dovesti do gubitka toga svetog usmjerenja. Na misi se klanjamo samo Kristu, a liturgija je molitva i žrtva Isusova na Kalvariji, a ne pozornica.

Neka nam bude ono što i treba biti: Dom Gospodnji, dom molitve, dom susreta s Bogom. Prisjetimo se kako je ono Isus jednom bio ljut, tako da je bičem istjerao trgovce iz hrama uz riječi: "Pisano je: Dom Oca mojega bit će mjesto molitve, a vi ste od njega načinili pećinu razbojničku!"

Neka svako od nas ima više ljubavi - za Dom Gospodnji - jer to je sveto tlo. 






U CENTRU SV. MISE NIJE SVEĆENIK NEGO ISUS - Intervju sa biskupom Athanasiusom Schneiderom

 



<iframe class="rumble" width="640" height="360" src="https://rumble.com/embed/v6vmwsa/?pub=chyym" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>

Tebi Majko, Gospe Sinjska



TEBI MAJKO, GOSPE SINJSKA

Tebi, Majko, Gospe Sinjska,
molila se i u Bosni naša Rama,
dok te narod, u progonima,
ne donese ovdje – k nama.

Tebi Majko, Gospe Sinjska,
nek je vječna hvala
što branila si djecu svoju
od turskog mača, ratnih zala.

Tebi Majko, Gospe Sinjska,
vapila su srca mnoga
da ih braniš tu na zemlji
i pred licem, Sina Boga.

Tebi Majko, Gospe Sinjska,
evo i mi dolazimo sada,
bdij nad nama i brani nas
sa tvrđave Sinja grada.

Tebi Majko, Gospe Sinjska
sad podiže se i naš glas
Majko vjere i ljubavi
moli Sina Ti za nas!

Tebi, Majko, Gospe Sinjska,
dolazimo s krunicom u ruci,
budi snaga u našoj boli,
budi svjetlo u našoj muci.

Tebi Majko, Gospe Sinjska
pred rumen lica Tvoga
donosimo prošnje svoje
i pred lice Krista Boga.

Tebi Majko, Gospe Sinjska,
Djevo sveta, na tvrđavi grada,
za mladost našu molimo Te,
da je Zloduh ne nadvlada.

Majko naša, Gospe Sinjska,
koja voliš svako dijete
molimo te da nas čuvaš
od svih zala koja prijete.

Majko naša, Gospe Sinjska
majko nade, ljubavi i mira
pomozi strancu tuđe vjere
da Te i on za majku bira.

Majko naša Gospe Sinjska,
nek svijetlo Tvog Sina svima sija
nek pozdrav Hrvata zauvijek živi:
Hvaljen Isus i Marija!





KAO DJECA - pjesma

 




Kako su lijepe oči djeteta
koje nedužno promatra svijet,
kad ocu i majci u zagrljaj trči,
kao krila širi ruke za najdraži let.
Kako je milo lice djeteta
koje ne poznaje grijeha ni zloća,
odraz živoga Boga na zemlji,
puno nježnosti i božanskih slatkoća.
Ne brine dijete tjeskobno za sutra,
ni za odjeću, ni stan, niti hranu;
ko ptica nebeska počiva u ljubavi,
na roditeljskom, ko na Božjem dlanu.
Bezbrižno se igra, trči i skače,
sve brzo prašta i iznova voli;
tako mu je prirodno da se smije,
da se raduje, da vjeruje i moli.
Blago onima koji Božju Riječ čuvaju
u djela je provode i često se sjete
da Isus jednom reče - kako neće u Raj
tko se ne obrati i postane - kao dijete.
A kad djeca odrastu — znamo što biva:
uče ih da je važan uspjeh i ljepota,
uče ih da se opijaju, varaju i psuju,
i da bludnost više nije grijeh ni sramota.
Obiteljska molitva rijetko se čuje,
anđeo čuvar postaje nestvaran lik,
jer pričaju kako će svejedno svi u raj,
da ne postoji kazna ni pakleni krik.
O svijete, pun grijeha i zloća,
zar ne mariš što toliko duša strada?
Daješ ih kandžama vulgarnosti i bluda
i svjesno kvariš mnoga srca mlada.
Al’ znaj da su sve to djeca Božja
i svima nam je ići Stvoritelju svom.
Zato ne kradi, svijete, svojoj djeci Nebo
ne kradi im naš pravi, onaj vječni dom.
M.G.


LUDBREG - svetište Presvete Krvi Kristove - Euharistijsko čudo

Kristova, spasi nas!


Pobožnost prema Krvi Kristovoj jedna je od mnogih katoličkih pobožnosti. Mjesta njezina štovanja često su povezana s relikvijama Krvi Kristove i euharistijskim čudima koje je Božja milost providjela u mnogim mjestima na svijetu. Ta su čuda dokaz stvarnog Božjeg postojanja i prisutnosti. Medu nekoliko stotina takvih odabranih i posebnih mjesta na kojima su se „darovi kruha i vina" - na ljudskom oku vidljiv način pretvorili u Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista i hrvatski je Ludbreg.

Kratka povijest svetišta

Župna crkva Presvetog Trojstva središnje je mjesto čašćenja Predragocjene Krvi Kristove, ne samo u Ludbregu i Varaždinskoj biskupiji kojoj pripada, već i u cijelom hrvatskom narodu. Ova crkva prvi se put spominje 1334. kao sastavni dio Zagrebačke biskupije, a prvotno je bila posvećena Presvetom Trojstvu. Početkom 15. stoljeća, točnije 1410, osnovana je nova župa, a i pripadajuća crkva posvećena je Krvi Gospodina našega Isusa Krista. Bio je to rijedak titular u to vrijeme, ali kao da je tim imenom naviješteno ono što će se ondje uskoro dogoditi.

Naime, euharistijsko čudo koje se zbilo 1411. zauvijek je promijenilo povijest ovog kraja, ali i hrvatskog naroda. Predaja o tome kaže da se za vrijeme Svete Mise, svećeniku koji je sumnjao u istinitost riječi Pretvorbe: Ovo je tijelo moje" i „Ovo je moja krv", nakon lomljenja hostije na tri dijela, u kaležu pojavila prava Kristova krv. Zaprepašten i preplašen, svećenik je brzo završio obred, a krv iz kaleža pospremio u staklenu posudu i sakrio šuteći o tome do kraja života. Tek je na samrti javno priznao što se dogodilo te da je ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi. Glas o tome događaju brzo se pronio cijelim krajem su željeli vidjeti taj opipljiv i svima vidljiv znak Božje prisutnosti. Od tada su se u Ludbregu počela događati i čudesna ozdravljenja po zagovoru Predragocjene Krvi Kristove. O tome se pročulo i do Rima pa je stotinjak godina kasnije papa Julije II. pokrenuo postupak potvrđivanja vjerodostojnosti Ludbreškoga čuda.

Prvo je na poziv ludbreškoga gospodara Bernarda Turocija naredio provođenje istrage o tom čudesnom događaju, povjerivši taj zadatak opatima Akvilejske biskupije na sjeveru današnje Italije. U tome su sudjelovali ludbreški župnik Stjepan Popov te župnici i plemstvo iz okolnih mjesta, kao i ugledni laici. O cijelom slučaju ispitali su mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja koji su dolazili Hrvatskog Zagorja, Prigorja, ali i iz udaljenijih zemalja: Štajerske, Ugarske, Srijema. Priznanju Ludbrega posebno su doprinijela izvješća četrnaest čudesnih ozdravljenja koja su se dogodila tijekom molitve u svetištu. Ozdravljeni su tvrdili da su, kada su zatajile sve ljudske mogućnosti i više nije bilo nade, učini zavjet Presvetoj Krvi Isusovoj u Ludbregu te im se nakon toga zdravlje vratilo.

Na temelju tih saznanja papa je donio odluku o priznanju ludbreških čuda: 12. ožujka1513. spomenute je događaje proglasio autentičnim te je odlučeno da se na svete dane Tijelova, Rođenja Marijinog i sv. Tome apostola hodočasnicima mogu udijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni za grijehe.

No tri mjeseca kasnije, papa Julije II. je umro, a dovršetak službenog priznanja pripao je njegovu nasljedniku papi Lavu X. On je izdao bulu kojom se navodi da se relikvija Krvi Kristove za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Rođenja Marijinog izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Time je ludbreško svetište i službeno uteme ljeno. Od tada počinju i hodočašća iz raznih krajeva tadašnje Habsburške Monarhije

"Da odvratimo pošast i zlo, što preotima mah u jednom dijelu Moslavine, valja da se pored tjelesnih lijekova, što ih ljudi mogu izmisliti i upotrijebiti, uteknemo osobito i duhovnim djelima. Valja da zazovemo i milostivoga Boga, valja da neprestanim djelima pobožnosti ublažimo srdžbu svemogućega Boga, koji pravedno pruža ruku svoju na grijehe naroda svoga. Gospoda, staleži i redovi vide da se kužna pošast i zlo još uvijek širi po nekim stranama moslavačkog okružja, pa se dobri Bog milostivo dostoji osloboditi i malo prije spomenuto okružje i ostale dijelove kraljevine od ovoga zla i od svih drugih zala što se mogu ovoj kraljevini dogoditi, zato su oni odlučili: da se imade sagraditi kapela u čast i za veći porast slave Presvetoj Krvi Isusovoj koja se čudom jedva kad čuvenim ili sasma rijetkim pretvorila u vidljivu krv te koja se dosad čuvala u Ludbregu, mjestu najvećeg blaga cijele kraljevine, a za veći poticaj na poštovanje i pobožnost prema istoj Presvetoj Krvi.
Zaključci Hrvatskog sabora, 1739.

Postoji i predaja da je Kristova Krv iz Ludbrega odnesena papi Juliju II. u Rim i da je njegov nasljednik Lav X. vodio procesiju, noseći je po rimskim ulicama, nakon čega je bila vraćena natrag u Ludbreg. Navedeni slučaj za sada nije povijesno potvrđen, no ono što jest, mjesto je boravka svete relikvije za vrijeme turske invazije na hrvatske zemlje. S obzirom na to da je podravsko područje bilo ugroženije od istočnijih krajeva, relikvija je na neko vrijeme premještena u dvorac kraj grada Gotalovca u Hrvatskom zagorju, a u Ludbreg se vratila kada su Turci protjerani iz Kaniže (Ugarska) krajem 17. stoljeća.

Zavjet Hrvatskog sabora

Vjerojatno najznamenitiji zavjet učinjen Krvi Kristovoj u Ludbregu učinio je Hrvatski sabor. Na zasjedanju u tadašnjem saborskom gradu Varaždinu 1739. hrvatski su staleži (plemstvo, svećenstvo, seljaštvo) obećali Bogu, ako odvrati kugu koja je harala u Moslavini i kroz sedam mjeseci odnijela oko četiri i pol tisuće života, u zahvalu podići kapelu u čast Krvi Kristove kao ,,najvećeg blaga cijele kraljevine". Inicijator zavjeta bio je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Josip Esterházy. Iduće dvije godine za taj se pothvat moralo novčano izdvajati. Prikupljena sredstva nisu se, nažalost, uspjela iskoristiti u željenu svrhu.

Svetoj relikviji u Ludbregu poklonili su se i carevi Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko-ugarski kraljevi: Josip II. (1787.) i Franjo II. (1817.).

Ludbreg i Stepinac

Uzrok nedaća hrvatskog naroda nadbiskup Stepinac vidio je, između ostalog, i u neizvršavanju zavjeta iz 1739. zbog čega je želio da se on ispuni o njegovoj 200. obljetnici. Postulator kauze za Stepinčevu kanonizaciju mons. dr. Juraj Batelja govorio je o Stepinčevoj povezanosti i štovanju Presvete Krvi u Ludbregu, naglasivši da je sve ono što je Stepinac učinio za promaknuće svetišta u Ludbregu izviralo iz njegove duboke vjere, osobito u sakrament euharistije. Također, to je svetište, uz ono u Mariji Bistrici, smatrao mjestom moralne obnove hrvatskog naroda.

Da se ispunjenju tog zavjeta pristupilo ozbiljno svjedoči i podatak da je za podizanje kapele Krvi Kristove već iste 1939. izrađen i nacrt, po uzoru na crkvu Kristova groba koju je u Jeruzalemu u 16. stoljeću obnovio dubrovački franjevac i kustos (čuvar) Svete zemlje Bonifacije Drkolić. U proljeće 1940. nadbiskup Stepinac objavio je poziv hrvatskom narodu da se zavjet Hrvatskog sabora izvrši tijekom Svete godine poslavši okružnicu koja se čitala u svim crkvama i objavila cijelom hrvatskom narodu. U Ludbregu je tu plemenitu akciju vodio mjesni župnik Matija Crnković, no vlasti su otezale s ostvarenjem projekta. Novac koji je prikupio za gradnju kapele, na kraju je prenamijenio za gradnju kuće za časne sestre i mlade, tik do župnog dvora.

No ni tijekom najvećeg rata u ljudskoj povijesti, nadbiskup Stepinac nije odustajao od ostvarenja zavjeta. Tako je 29. listopada 1944. na svetkovinu Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali, nakon propovijedi, javno izrekao zavjet da će se poraditi na ispunjenju zavjeta iz 1739. godine:

Svemogući vječni Bože, oprosti nam po zagovoru svetoga i bezgrješnoga Srca Majke Božje naše grijehe i kazne, koje za njih zaslužujemo, iskaži nam svoje milosrđe i odvrati od nas nevolje, koje nas biju. Sačuvaj nas i naš narod od teških nevolja i propasti, a mi Ti se zato obvezujemo i zavjetujemo:

1. da ćemo svom dušom i svim sredstvima poraditi oko toga, da se ostvari neostvareni do sada zaključak Hrvatskog sabora, u Varaždinu godine 1739., da će sagraditi kapelicu predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu na spomen i promicanje štovanja predragocjene Krvi Kristove prolivene na križu za naše spasenje, a za koji je zaključak Hrvatskom saboru dao poticaje čudesni događaj, koji se - kako se pobožno drži zbio poslije podizanja u Svetoj Misi u Ludbregu godine 1411; 
2. obvezujemo se i zavjetujemo, da ćemo se kroz pet godina svake prve nedjelje u mjesecu rujnu, kad se u Ludbregu drže proštenja i svečanosti u čast Presvete Krvi, po cijeloj Nadbiskupiji zagrebačkoj u pojedinim župnim, redovničkim i inim crkvama, gdje se vrši nedjeljno bogoslužje, održati bogoslužje, svečanosti i govore u čast presvete Krvi i pozvati vjernike, da im u što većem broju prisustvuju; 
3. obvezujemo se i zavjetujemo, da će se po cijeloj našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji kroz pet godina jedanput u godini u ljetnim mjesecima održati svečane procesije, govore, Mise u čast Bl. Dj. Marije, i to u svakom crkvenom kotaru ili kraju u jednoj crkvi ili kapelici posvećenoj Bl. Dj. Mariji ili gdje se nalazi Njezin kip ili slika, kako se to dogovore dušobrižnici onoga crkvenoga kotara ili kraja.
O milosrdni Bože, ovo svoje obećanje i zavjet smjerno podastiremo pred Tvoje Veličanstvo, čvrsto se uzdajući, da ćeš uslišati naše molitve, po zagovoru svetoga i bezgrješnog Srca Marijina prema riječima našega Spasitelja: 'Molite i dat će Vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će Vam se. Jer svaki koji moli prima, i koji traži nalazi, i koji kuca otvara mu se.' (Lk 5,9-10). Amen.


Teške godine

Po završetku rata i uspostavi nove komunističke vlasti svaka pomisao na gradnju zavjetne kapele bila je uzaludna. Opasnost za ludbrešku relikviju još za vrijeme rata uočio je mladi bogoslov Faustin Čubranić s otoka Krka koji je tada boravio na župi. Doznavši što neki namjeravaju učiniti, relikviju je 1941. zazidao u predvorju crkve s lijeve strane, zajedno s misalom i kaležom, a tek po završetku rata svetinja je vraćena u sakristiju crkve. Ludbreški župnik Matija Crnković osuđen je na smrt i strijeljan, a kapela u dvorcu Batthyany (Bačani) zatvorena je za javnost, devastirana i pretvorena u vojno skladište, zidovi su prebojani, namještaj i oltari spaljeni, a svete skulpture iz kapele slomljene i bačene u obližnju rijeku Bednju. Sva su hodočašća zabranjena, a s glavnog gradskog trga uklonjen je i kameni stup (pil) Presvetog Trojstva, zaštitnika crkve. Kapela je ponovno otvorena tek 1989. prilikom posjeta papinskog nuncija mons. Gabrijela Montalva, a od 1990. na novom oltaru, posvećenom sv. Ivanu Krstitelju, počele su se služiti Svete Mise. Freske su, također, obnovljene.

Tek od obnove diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana (1966.) i, posljedično, manjeg pritiska na Katoličku Crkvu, vjernici su sedamdesetih godina mogli početi dolaziti u Ludbreg Tome su doprinijeli i ludbreški župnici promičući duhovne sadržaje u čast Presvete Krvi. Posebice je to bilo vidljivo nakon što je 1982. župnik Ivan Jurak izradio vodič za ludbreško svetište i odaslao ga na sve župe pa su vjernici počeli hodočastiti u većem broju.

Ispunjenje zavjeta

Na proštenju 1990. u gradskom parku dvorca Batthyany okupilo se pedesetak tisuća vjernika. Bio je to znak da su s demokratskim promjenama došle i povoljnije prilike za ostvarenje zavjeta. Tako je 1992. izrađen nacrt poluotvorene kapele, osnovan je odbor za gradnju, Grad Ludbreg dao je zemljište, odabrano je idejno rješenje pa su radovi mogli početi. Kamen-temeljac zavjetne kapele blagoslovio je 4. rujna 1993. pomoćni zagrebački biskup mons. Juraj Jezerinac uz nazočnost više desetaka svećenika i velikog broja hodočasnika.

Već nakon godinu dana 4. rujna 1994., pred gotovo 100 000 hodočasnika, novu kapelu posvetio je zagrebački kardinal Sluga Božji Franjo Kuharić uz prisutnost tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora dr. Nedjeljka Mihanovića. Dogodilo se to točno pedeset godina od zavjeta što ga je 29, listopada 1944, izrekao nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Postaje križnog puta podignute su godinu kasnije, a mozaik Uskrslog Isusa na zabatu kapele dovršen je 1996. godine. Time je hrvatski narod u potpunosti izvršio svoj zavjet dan Bogu, a na čast Predragocjene Krvi Kristove.


Čudo se dogodilo u crkvi

Nesumnjivo je da se euharistijsko čudo u Ludbregu dogodilo, no do današnjih dana ostao je glas o tome da se čudo dogodilo dvorskom kapelanu u kapeli dvorca plemićke obitelji Batthyany koja je posjed Ludbreg kupila 1695. godine. Tvrdnje o tome javljaju se tek u 18. stoljeću. Opovrgavaju je činjenice koje govore da kapela Svetoga Križa nije postojala u vrijeme kada se čudo dogodilo, već je na tom mjestu bila kula utvrde. S obzirom na to, nije postojao ni dvorski kapelan. Uz to, zemaljskim plemićima zasigurno je bilo u interesu da se ova svetinja čuva u dvorcu kako bi mogli upravljati hodočašćima, a time imati od toga i određenu materijalnu korist.

S vremenom se u dvorskoj kapeli uistinu skupilo mnogo zavjetnih darova. Prema popisu iz 1786., uz raskošan namještaj i oltare, pobrojena su tristo osamdeset i dva predmeta, od crkvenog posuda, misnog ruha, novca i dr. No zbog sukoba s ludbreškim župnikom, obitelj Batthyany većinu je inventara razdijelila po svojim imanjima. Naime, nakon što je car i hrvatsko-ugarski kralj Josip II. naložio da se ludbreška relikvija pohrani u crkvi kao prikladnijem mjestu od dvorske kapele, župnik Filip Sever učinio je to u prigodnoj procesiji na proštenju 1787. godine. Nakon careve smrti, mjesni knez Ludovik 1790, opet je zahtijevao da se relikvija vrati u dvorac, ali je i novi župnik Stjepan Jambreković to odbio učiniti pa je cijeli slučaj završio na sudovima, što svjetovne, što crkvene ingerencije. Naposljetku, slučaj je presuđen u korist župe. Kaločki nadbiskup i zagrebački biskup izjavili su„ da je za takvu relikviju župna crkva, kamo dolazi mnogo naroda, mnogo prikladnija od gradske kapele.

Danas se u dvorcu Batthyany nalazi odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda, a u kapeli Sv. Križa izložena je sakralna zbirka i arhivsko gradivo koje čuva predmete poput „Liber miraculorum" („Knjige čuda"), Bule pape Lava X., zaključaka Hrvatskog sabora, itd.


Sveta nedjelja

Tijekom cijele godine Ludbreg je mjesto održavanja hodočašća, pobožnosti, duhovnih obnova i drugih susreta. Glavno ludbreško proštenje poznato je pod nazivom „Sveta nedjelja" i slavi se prve nedjelje u mjesecu rujnu. Ova proslava počinje u četvrtak Svetom Misom u kapeli dvorca gdje se jedno vrijeme tijekom povijesti nalazila i čuvala relikvija, a potom se u procesiji prenosi u župnu crkvu Presvetog Trojstva gdje se tijekom trodnevnice izlaže hodočasnicima na štovanje.

Na sam dan proštenja relikvija se u svečanoj procesiji prenosi iz župne crkve u zavjetnu kapelu gdje se u prisustvu više biskupa i u jedinstvu s mnogim hodočasnici ma služi Sveta Misa. Hodočasnici taj dan dolaze iz Slavonije, Moslavine, Podravine, Zagorja, Međimurja, Prigorja i drugih krajeva. Okupe se desetci tisuća vjernika koji pohode ovo mjesto, bilo osobnim aranžmanom, organiziranim prijevozom ili pješice, a svi oni mole za neke svoje osobne nakane, izvršavaju zavjete, obilaze oltar, ispovijedaju se, pričešćuju i u molitvi se utječu izloženoj Kristovoj Krvi. U svetište danas slobodno i organizirano među mnogim hodočasnicima dolaze i posebne skupine (policija, vojska, vatrogasci, branitelji, nastavnici s učenicima), posebno bolesnici.

U ovoj 2025. godini kada Crkva slavi svoj Veliki jubilej, svetište u Ludbregu jedno je od onih odabranih mjesta u Varaždinskoj biskupiji u kojima vjernici mogu dobiti potpuni oprost od vremenitih kazni.


Čudesna uslišanja po zagovoru Krvi Kristove

U prvim istragama o čudesnim uslišanjima i ozdravljenjima po zagovoru Krvi Kristove u Ludbregu koje je pokrenuo papa Julije II. početkom 16. stoljeća, ispitano je četrnaest slučajeva: tri slučaja oživljenja ljudi koji su smatrani mrtvima, dva ozdravljenja od sljepoće, dva sretna poroda poslije trudova koji su trajali tri i petnaest dana, jedno ozdravljenje od krvarenja, kuge, padavice i prosutih crijeva kao posljedice teškog pada. Jedna se žena koja je bila osuđena na smrt spaljivanjem, spasila sa zapaljene lomače neozlijeđena.

Nije poznato da je sustavno bilježenje i praćenje čudesnih uslišanja u Ludbregu postojalo prije 18. stoljeća. S tim je započeo 1764. prvi dvorski kapelan grofova Bathyanny vlč. Juraj Kušić, koji je u dvorskoj kapeli Svetog Križa skrbio o relikviji i pobožnosti prema Presvetoj Krvi koja se jedno kraće vrijeme nalazila u dvorcu. On je te, do tada poznate slučajeve, dao za bilježiti u posebnu knjigu, prepisavši prvo slučajeve iz 1512., a potom i ostale. Tako je nastala knjiga "Liber prius continens gratias et miracula" ili skraćeno "Liber miraculorum"

Noviji slučajevi iz tog izvora datiraju iz 1762. godine. Riječ je o šest svjedočanstava koja su pod prisegom ispripovijedili hodočasnici. U devet godina, točnije do

1771. taj je kapelan zabilježio ukupno trideset i šest čudesnih svjedočanstava koja služili na župi, prikupivši ih još osam pa se u knjizi nalaze ukupno četrdeset i četiri svjedočanstva. Njih osamnaest, odnose se na teške oblike krvarenja.

Vjernici i hodočasnici utjecali su se Presvetoj Krvi Kristovoj zbog različitih zdravstvenih teškoća i oboljenja. Tako su tijekom vremena zabilježena teška i nezaustavljiva krvarenja, padavice, fras, utapanja, rane na nogama, neizdrživa bol po tijelu, ozljede od teškog poroda, sušica, bol i crvenilo u očima, gluhoća, sljepoća, gubitak govora, glavobolja, groznica, bolovi u ušima, neke vrste opsjednuća.

Tijekom 19. stoljeća svjedočanstva se nisu revno bilježila, no ona su se zasigurno događala. Iz prve polovice 20. stoljeća zna se za slučaj obitelji Kerstner koja se zavjetovala da će crkvi nabaviti zvono ako im se sinovi sretno vrate iz Prvog svjetskog rata.

Za vrijeme komunizma bilo je nezamislivo da se svjedočanstva iznose stoga se tek u novije vrijeme saznalo za slučaj iz 1950. kada je Marija Zdelar iz Dubovice zavapila Krvi Kristovoj zbog teško bolesnog novorođenog sina. Pri tome se zavjetovala da će, ako joj sin ozdravi, do kraja života častiti i hodočastiti Krvi Kristovoj. Tada devetomjesečno dijete dobilo je upalu pluća i visoku temperaturu uslijed krvnog proljeva. Iako se s liječenjem započelo, oporavka nije bilo pa je dijete pušteno kući. Za vrijeme dok je s djetetom u naručju brala kruške, ono je pokazalo da ih želi pa mu ih je iz očaja dala, premda je još uvijek samo dojilo. Usitnjene kruške i njezin sok dijete je pojelo i popilo pa zaspalo, a s njim i njegova majka. Kada se tijekom noći probudila i vidjela da je dijete mirno, pomislila je da je umrlo, no ono je zapravo samo spavalo, srce je kucalo, a povišene temperature više nije bilo. To je za majku značilo samo jedno: da joj je molitva uslišana.

Zna se i za slučaj ozdravljenja od padavice sina jedne obitelji. Bolest koja je dolazila svaki mjesec, od dolaska u Ludbreg 2. rujna 1979. i molitve Krvi Kristovoj, od tada se više nikada nije javila.

Početkom osamdesetih godina zabilježeno je dvadesetak posebnih uslišanja u čast Presvete Krvi Kristove, a uslišenici su bili uvjereni da su milost ozdravljenja primili po molitvi i zagovoru Krvi Kristove.

Iz suvremenog vremena datira i slučaj mladića iz Brezničkog Huma koji je bolovao od teške bolesti i zbog velikog rizika nije se odlučivao na operaciju. U tom beznađu odlučio je posjetiti ludbrešku crkvu gdje se pred relikvijom Krvi Kristove molio Bogu za zdravlje nakon čega je odlučio operirati se te je cijeli oporavak prošao uspješno.

Godine 2024. javno je objavljeno svjedočanstvo supružnika Antuna i Monike Pečenec iz, Ludbregu susjednog, Velikog Bukovca u Varaždinskoj biskupiji koji su posvjedočili o ozdravljenju njihovog najstarijeg djeteta, od ukupno petero djece, kćeri Eve. Ona se razboljela nakon povratka s godišnjeg odmora 2022. godine. Početna povišena temperatura potrajala je danima te se ispostavilo da je bila riječ o mononukleozi. No, nakon dva dana, stanje se naglo pogoršalo te je prevezena u Zagreb gdje je ustanovljeno da ima upalu mozga i da je stanje dosta ozbiljno. U bolnici je morala biti u umjetnoj komi, a disala je preko respiratora.

Za njezine roditelje to je bio ogroman šok. Najprije su otišli u ludbreško svetište, ondje se pomolili i zamolili da se za njihovu kćer služi Sveta Misa. Predali su je Predragocjenoj Krvi Kristovoj, a otac se zavjetovao da će, ako njihova kćer ozdravi, u zahvalu ići svaki dan na Svetu Misu. Majka Monika cijelo je vrijeme vjerovala da će uz Božju pomoć sve biti dobro. Tako je na kraju i bilo: Eva se probudila nakon jedanaest dana umjetne kome, a danas je dobro uz redovite preglede i terapije. Otac ove obitelji održao je svoje obećanje i zavjet Bogu te svaku večer sudjeluje na Svetoj Misi u Ludbregu.

U ovoj je knjižici naveden tek manji broj svjedočanstva koja su se dogodila po za-govoru Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, a mnogo je više čudesnih uslišanja koja su ostala nezabilježena. Na današnjim naraštajima je da nastave ovu pobožnost prema najdragocjenijoj svetinji u hrvatskom narodu i da svjedoče svijetu Božju ve-ličinu i blizinu prema svima, posebice prema onima koji mu se ponizno i skrušena srca obrate.

Pitaš kako kruh postaje Tijelom Kristovim i vino (...) Krvlju Kristovom. Reći ću ti: Duh Sveti silazi i izvršava to što nadilazi svaku riječ i svaku misao. (...) Neka ti bude dosta znati da se to zbiva djelom Duha Svetoga, isto kao što je od Svete Djevice i po Duhu Svetom Gospodin, po sebi i u sebi, uzeo tijelo."

Katekizam Katoličke Crkve, 1106

Izvor: brošura - Predragocjena Krv Kristova