SV. KARLO AKUTIS
Rođen je u Londonu, a odrastao u Milanu. Njegovi bogati roditelji nisu bili osobito religiozni. Nakon što je primio prvu pričest sa sedam godina, Karlo se često pričešćivao, nastojeći se moliti pred tabernakulom prije ili poslije svake mise.
Osim Franje Asiškog, Carlo je za uzore uzeo nekoliko mlađih svetaca, uključujući Bernadette Soubirous, Jacintu i Franju iz Fatime te Dominica Savija.
U školi je Carlo Acutis pokušavao utješiti prijatelje čiji su se roditelji razvodili, a također je uskočio i obranio učenike s invaliditetom od nasilnika.
Nakon škole volontirao je s beskućnicima i siromašnima u gradu. Neki su ga smatrali računalnim štreberom, jer je Karlo kroz četiri godine stvarao web stranicu posvećenu katalogiziranju svakog prijavljenog euharistijskog čuda diljem svijeta. Stranica je otvorena za javnost nekoliko dana prije Karlove smrti.
Kao i njegovi vršnjaci volio je filmove, stripove, nogomet i videoigre.
Dijagnosticirana mu je leukemija, a Carlo je svoje patnje prikazao Bogu na nakane tadašnjeg pape Benedikta XVI. i cijele Crkve.
Njegovu veliku želju da posjeti što više mjesta euharistijskih čuda prekinula je bolest.
Umro je od leukemije, 12.10.2006. godine, u 15.oj godini života.
Blaženim je proglašen 2020. godine. Karlo Acutis jako je volio grad Asiz i svetog Franju Asiškog. Tamo je često boravio s obitelji i, prema svjedočanstvu njegovih roditelja, rekao je da bi volio biti pokopan baš tamo. Nakon njegove smrti 2006. godine, mnogi su već vjerovali da je bio svet. Zato je, uz dozvolu obitelji i crkvenih vlasti, njegovo tijelo 2007. godine preneseno u crkvu u Asizu – iako je blaženim proglašen tek 13 godina kasnije. Carlo je pokopan u kapeli sv. Marije Velike, gdje ga danas mnogi hodočasnici dolaze posjetiti i moliti se.
Među tisućama prisutnih na Carlovoj beatifikaciji u asiškoj bazilici sv. Franje bili su mnogi njegovi prijatelji iz djetinjstva.
Predsjedavajući službe beatifikacije, kardinal Agostino Vallini pohvalio je Carla kao primjer kako mladi ljudi mogu koristiti tehnologiju za širenje Evanđelja „kako bi dosegli što više ljudi i pomogli im da upoznaju ljepotu prijateljstva s Gospodinom“.
Carlo Acutis nije težio tome da postane slavan, nego je želio živjeti što bliže Bogu i slijediti Njegovu volju.
Na svom životnom putu Carlo je doživio puno toga – učio je o vjeri, pomagao siromašnima, volio moliti i služiti Bogu, koristio računalo da bi širio evanđelje, a svoju bolest podnosio je hrabro i s vjerom.
Proglašen je svetim 7.9.2025.
SV. PIER GIORGIO FRASSATI
Sveti Pier Giorgio Frassati rođen je 1901. u Torinu u Italiji, a živio je samo 24 godine. Bio je "čovjek blaženstva", kako ga je nazvao sv. papa Ivan Pavao II prilikom proglašenja blaženim, 1990. godine.
Prijatelji su ga opisali kao iznimno radosnog, a i njegova sestra Luciana o njemu piše: "Predstavljao je ono najbolje u kršćanskoj mladeži: čist, sretan, oduševljen svime što je dobro i lijepo."
Od najranije dobi, i unatoč tomu što mu roditelji i nisu bili religiozni te nisu imali razumijevanja za njegovu pobožnost, Pier Giorgio je Isusa stavljao na prvo mjesto u životu.
Ta roditeljska nerazumijevanja, koja su mu bila vrlo bolna, trajala su sve do dana njegove iznenadne smrti od dječje paralize.
Međutim, on je to sve podnosio strpljivo, tiho i s velikom ljubavlju.
Pier Giorgio se svakodnevno molio, između ostalog, svakodnevno je molio krunicu na koljenima uz krevet. Često bi ga njegov otac zatekao kako i spava u tom položaju.
"Potpuno se predao u molitvu i djelovanje za Isusa" - pisala je Luciana Frassati.
Nakon što je Pier Giorgio kao dječak počeo pohađati isusovačku školu, dobio je u to vrijeme rijetko dopuštenje da svakodnevno prima pričest.
"Ponekad je provodio cijele noći u euharistijskom klanjanju."
Za Piera Giorgia, Isus je bio odgovor na sva pitanja.
Živio je životom molitve i apostolata.
Kad je imao 21 godinu počela ga je zanimati duhovnost svetog Dominika, pa je postao njihov trećoredac (tj. vjernik laik koji živi duhovnost svetog Dominika u svijetu gdje živi,
a ne u samostanu kao dominikanci). Izabrao je ime Jeronim, po jednom velikom dominikanskom propovijedniku iz Firence, koji je umro mučeničkom smrću zapaljen na lomači.
Pier Giorgio je bio je simpatičan, živahan i prirodan. Te privlačne osobine privlačile su ljude k njemu. Imao je mnogo dobrih prijatelja i s lakoćom i otvorenošću dijelio je svoju vjeru s njima.
Pier Giorgio je volio sport, planinarenje, jahanje, skijanje. Uživao je i u dobrom humoru.
Svoju je vjeru pokazivao djelima i aktivno se uključivao u politiku tijekom fašizma u Italiji za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Živio je svoju vjeru i kroz disciplinu u školskim obavezama, što je za njega bio velik križ jer nije bio uspješan učenik.
Međutim, najznačajnije je to što je Pier Giorgio (poput dominikanskog sv. Martina de Porresa) živio svoju vjeru kroz svoju stalnu, poniznu, uglavnom skrivenu službu najsiromašnijima u Torinu. Iako je Pier Giorgio odrastao u dobrostojećem okruženju, nikada se nije nikome nametao zbog ugleda svoje obitelji.
Umjesto toga, živio je jednostavno i davao hranu, novac ili bilo što što ga je netko tražio.
Pretpostavlja se da se dječjom paralizom zarazio od ljudi kojima je pomagao.
Od te bolesti je umro mlad.
Čak i dok je Pier Giorgio umirao, u zadnjem tjednu njegovih velikih boli i fizičkog propadanja dolazile su do izražaja njegove herojske kreposti. I tada je bio usmjeren na potrebe drugih, a pogotovo bake jer je i ona umirala u to vrijeme kad i on.
Pier Giorgiovo je srce bilo potpuno predano Božjoj volji za njega.
Njegova posljednja briga bili su siromašni.
Uoči smrti, s paraliziranom rukom, napisao je poruku prijatelju, podsjećajući ga da ne zaboravi injekcije za Conversa, siromašnog čovjeka kojem je pomagao.
Kad je vijest o Pier Giorgiovoj smrti 4. srpnja 1925. stigla do susjedstva i grada, roditelji Frassati,
koji nisu imali pojma o požrtvovnosti svog sina, bili su zapanjeni prizorom tisuća ljudi okupljenih ispred njihove kuće na dan sinovljeve sprovodne mise i pokopa.
Siromašni, usamljeni i oni koje je dirnula Pier Giorgiova ljubav i primjer vjere
došli su odati počast ovom blistavom uzoru kršćanskog života.
Pier Giorgiovi smrtni ostaci pronađeni su neraspadnuti 1981. godine, 30 godina nakon smrti, i preneseni su iz obiteljske grobnice na groblju Pollone u katedralu u Torinu.
Svetim je proglašen 7.9.2025.