UVOD:
Tisuću godina zajedništva
Tisuću godina bili smo jedna Crkva - kršćanska Crkva. Bilo je nekih neslaganja između kršćana u Istočnom Rimskom Carstvu, sa središtem u Carigradu (današnjem Istanbulu), i Zapadnom, sa središtem u Rimu - ali nije bilo raskola sve do 1054. godine. Imali smo zajedničke koncile na kojima se definirala kršćanska vjera. Te su definicije i danas u srži naših vjerovanja, i na Zapadu i na Istoku.
I. DIO: Što nam je zajedničko?
Vjerujemo u Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjerujemo u Isusovo božanstvo i bogomajčinstvo Blažene Djevice Marije. Vjerujemo u stvarnu prisutnost Isusa pod prilikama kruha i vina u svetoj Euharistiji. Vjerujemo u život vječni i da će Bog nagraditi dobro vječnom nagradom, a kazniti zlo vječnom kaznom. Vjerujemo da treba moliti za pokojne – s tim da pravoslavci ne koriste termin "čistilište".
I jedni i drugi vjerujemo u božanstvo Duha Svetoga, no istočna Crkva nije prihvatila definiciju po kojoj Duh Sveti izlazi "od Oca i Sina", nego samo "od Oca" (formulacija poznata pod nazivom Filioque). Slavimo Uskrs kao naš najveći kršćanski blagdan. Pravoslavna Crkva svake godine u Jeruzalemu svjedoči i čudu Svetog ognja na Isusovu grobu. Slavimo Božić, dolazak Boga na zemlju, kao događaj koji dijeli povijest na dva dijela: prije Krista i poslije Krista.
Molimo se svetima i njihovi prikazi (ikone) su nam kao prozori u nevidljivi božanski svijet. I kod nas i kod njih postoje čuda neraspadnutih tijela svetaca. Ne klanjamo se svecima (kao što to neki prigovaraju), nego su oni naši zagovornici kod Boga, njihovi prikazi su kao prozori u onaj nadnaravni svijet. Imamo svih sedam sakramenata i kod njih su ti sakramenti valjani.
II. DIO: Glavna razlika – Ne prihvaćanje papine vrhovne vlasti
Naša su vjerovanja vrlo slična, a temeljna razlika nije u vjeri u Boga, nego u priznavanju autoriteta pape. Oni su odbacili papino prvenstvo tvrdeći da on nema vlast nad ostalima, nego da bi trebao biti samo "prvi među jednakima". Oni stoga imaju patrijarhe (biskupe) za svaku pojedinu Crkvu (Rusku, Grčku, Srpsku...) koji su samostalni. Imaju onoga koji je "prvi među jednakima" (Carigradski patrijarh), ali on nema vlast nad ostalima, već čast da saziva sastanke i predslavi euharistiju. Njihov model je sinodalni, dok smo mi od apostola Petra imali pape kao njegove nasljednike koji ne samo da imaju čast (prvog medu jednakima) nego imaju i vlast - odlučivati i definirati dogme (vjerske istine). Doduše, pape to čine vrlo rijetko, ali imaju za to vlast.
III. DIO: Neslaganja i sukobi & borba za vlast
Ono što nas je podijelilo nisu toliko vjerovanja koliko političke prilike. Rimsko Carstvo bilo je podijeljeno na Zapadno (Rim) i Istočno (Carigrad ili Konstantinopol). Zapad je slabio, a Istok jačao. Patrijarsi na Istoku bili su u velikoj sprezi s carevima, koji su čak počeli postavljati biskupe. Nisu htjeli da njima upravlja biskup Rima. Uostalom, Carigrad je tad postao moćnije političko središte.
U 9. stoljeću car je živio u nezakonitoj vezi sa svojom nevjestom. To ne samo da je težak grijeh nego je i skandal za vjernike. Kad je došao na pričest, patrijarh Ignacije ga s pravom nije htio pričestiti. Car se naljutio, smijenio Ignacija i postavio svog patrijarha - Focija. Focije je na to pristao iako nije smio, no tu još nije došlo do konačnog raskola.
Razlikovala nas je i kultura: tamo se govorilo grčki, ovamo latinski. Njihova liturgija je bila (a i ostala) svečanija, s puno kađenja.
Oni su s vremenom počeli dopuštati i oženjenima da postanu svećenici pa neki kao argument za ukidanje celibata uzimaju činjenicu da su i neki apostoli bili oženjeni, kao Petar npr. što čitamo u evanđelju kad je Isus ozdravio Petrovu punicu. No, važno je spomenuti da su se apostoli nakon Isusova poziva posve posvetili širenju kraljevstva Božjeg i otada su živjeli u celibatu (što znači da im je žena bila kao sestra)
Osim napada na celibat bilo je i drugih primjedbi s Istoka, kao npr. da ne bi smjeli koristiti u Euharistiji beskvasni kruh nego kvasni, o vremenu posta itd.
IV. DIO: Konačni raskol 1054.
Konačno, u 11. stoljeću, patrijarh Mihajlo Cerularije počeo je otvoreno napadati papu. Godine 1054. papin izaslanik je tijekom bogoslužja u carigradskoj crkvi - u Aja Sofiji ostavio bulu o isključenju na oltar i time javno izopćio patrijarha. Mihajlo se s tim nije pomirio, nego je uzvratio izopćenjem papinskih izaslanika i time prekinuo svaku vezu sa papom i kršćanima Zapada. Tako je došlo do tragičnog raskola - na Istočnu pravoslavnu i Zapadnu katoličku Crkvu.
Naziv "katolički" (sveopći) koristio se od početka, ali je sada postao naziv za Kršćane na Zapadu - kako bismo se razlikovali od onih koji su uzeli naziv "pravoslavci".
ZAKLJUČAK: Je li moguće jedinstvo?
Danas postoji pokret za jedinstvo – ekumenizam. Treba napomenuti da je ovaj pokret zapravo počeo postojati najprije među protestantima. Oni su se, naime, razgranali na mnoštvo ogranaka, pa su htjeli učiniti nešto u svrhu ujedinjenja.
Pravi ekumenizam katolika s drugima otvoren je za dijalog, no pri tom zna da se ne može odreći istine radi jedinstva; cilj je da se svi vrate u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu od koje su se odijelili. Lažni ekumenizam zagovara samo dijalog sa različitima, ali bez pozivanja na obraćenje.
Bilo je već ranije pokušaja ujedinjenja pravoslavaca i katolika. U jednom takvom pokušaju grupa pravoslavaca se vratila u Katoličku crkvu, no zadržali su neobavezan celibat (tj. da oženjeni mogu postati svećenici. To, međutim, ne znači da se svećenici mogu oženiti) i način liturgijskih slavlja. To su danas grkokatolici kojih imamo i u Hrvatskoj, sa središtem u Križevcima, kod Zagreba.
Naš sveti Leopold Mandić, rodom iz Herceg Novog, puno je trpio u duši zbog tih podjela i cijeli svoj svećenički život je molio i prikazivao žrtve da se kršćani ponovo ujedine. Bogu ništa nije nemoguće.
Kriste Kralju, mir i jedinstvo podaj Crkvi svojoj kršćanskoj!