Jedan je ponizan čovjek dugo molio Boga da mu pokaže svoje lice. Najveća mu je želja bila da mu Bog obeća kako ga nikad neće napustiti.
Nakon upornih molitava, Bog mu se konačno ukaže i kaže mu ovako:
„Obećavam ti da te nikada neću napustiti, da ću i u dobru i zlu jednako biti s tobom.” Čovjek je bio sretan. Osjećao je Boga oko sebe i uz sebe.
Hodajući po pijesku obale znao se okretati da vidi ide li Bog doista za njim. I zbilja, još jedan par nogu slijedio je njegove.
Sretan je i presretan bio taj čovjek i duboko zahvalan Bogu.
Ali naiđoše tamni oblaci, i nadviše se nad njegov život. Svakakve su ga nevolje snašle. Hodajući po pijesku i osvrćući se, čovjek, duboko razočaran i zaprepašten, zaključi da ga Božje stope više ne slijede. Vidio je samo jedan par stopala.
„Kako to da si me napustio sada kada mi je najpotrebnije?” – jecao je čovjek, lomeći ruke od očajanja. – „Kako si mogao prekršiti zadano obećanje?”
Pa, ipak, nastavio je s hodom.
I onda, jednog dana, opet se susreo s Bogom, licem u lice.
„Zašto si me napustio u vrijeme nesreće i patnje?” – izlanu taj čovjek. “Zašto nisi održao riječ da ćeš uvijek biti sa mnom?”
Bog se nasmiješi i reče mu:
„Kad si onda primijetio samo jedan par stopala, znaj da su te stope pripadale meni, a ne tebi. Jer tijekom toga teškog vremena ja sam te nosio u naručju!”