Franjevačke povijesne kronike govore o tome da je “tijekom putovanja u Rim svetac sa sobom držao malo janje, nadahnut svojom pobožnošću prema Isusu kojeg nazivamo Jaganjcem Božjim.
Nakon odlaska janje je povjerio jednoj gospođi, a janje ju je slušalo. Jedno jutro se nije probudila na vrijeme za svetu misu, a onda ju je janje probudilo svojim blejanjem. Gospođa je zbog toga čudila i imala veliko poštovanje prema malom janjetu i prema svetom Franji koji joj je povjerio to janje.
Jednog dana hodajući po predgrađu Siene, sveti Franjo je naišao na veliko stado ovaca na ispaši. Kao i uvijek, ljubazno ih je pozdravio, a oni su, prestavši s ispašom, svi potrčali prema njemu, podigli glave i gledale u njega.
Pozdravili su ga s toliko veselja da su pastiri bili zaprepašteni, vidjevši janjce i ovnove kako skaču unaokolo na tako čudesan način.
[...] Drugi put, neki su mu ljudi donijeli janje na dar a on ju je prihvatio sa zahvalnošću, jer je volio nevinost i jednostavnost koju su pokazivale.
Božji čovjek je poučio malo janje da treba poštivati Boga i klanjati mu se, te da ne gleda primjer braće.
Janje bi se ponašalo kao maleno dijete i kad bi se u crkvi događala pretvorba kleknulo bi kao da prekorava malovjerne zbog njihova manjka vjere.
Izvor: euharistijska čuda (K.A)
