""SACROSANCTUM CONCILIUM
DRUGI DAN
DJELOTVORNO SUDJELOVANJE: DUBLJI ULAZAK U SVETA OTAJSTVA
POGLAVLJE I., Odjeljci 14.–20.
Jučer smo započeli naše putovanje kroz Sacrosanctum Concilium postavljajući pitanje koje će ostati s nama tijekom čitavog ovog proučavanja: Što je Sabor zapravo rekao?
Otkrili smo nešto važno. Prije nego što je Sabor progovorio o promjeni liturgije, progovorio je o tome što liturgija jest.
Liturgija je djelo Kristovo i Njegove Crkve. Krist je prisutan u svetoj misnoj žrtvi. Prisutan je u osobi svećenika. Posebno je prisutan pod eukaristijskim prilikama. Djeluje kroz sakramente. Zemaljska liturgija sudjeluje u nebeskoj liturgiji. A Eukaristija je izvor iz kojega teče milost i snaga Crkve.
Danas dolazimo do jednog od najvažnijih i možda najčešće pogrešno shvaćenih izraza u čitavoj Konstituciji: „Potpuno, svjesno i djelotvorno sudjelovanje”.
Za mnoge katolike te su riječi postale gotovo sinonim za liturgijske promjene koje su uslijedile nakon Sabora. Više odgovora. Više pjevanja. Više laičkih službi. Više vidljive aktivnosti.
I naposljetku, u nekim je mjestima nastala zamisao da ako svi ne čine nešto, zapravo i ne sudjeluju. No je li to ono što Sacrosanctum Concilium podrazumijeva?
Prije nego što odgovorimo, moramo uočiti nešto izvanredno. Sabor nije izmislio zamisao o djelotvornom sudjelovanju. Znatno prije II. vatikanskog sabora, sv. Pio X. već je govorio o vjernicima koji djelotvorno sudjeluju u svetim otajstvima i u javnoj molitvi Crkve. Pio XII. dodatno je razradio tu temu u Mediator Dei. A sam Sacrosanctum Concilium daje nam važan ključ za tumačenje u Odjeljku 19 kada izričito govori o sudjelovanju koje je i unutarnje i vanjsko. Ta se razlika može pokazati iznimno važnom. Jer možda jedno od pitanja koja trebamo istražiti nije trebaju li vjernici djelotvorno sudjelovati. Crkva jasno kaže da trebaju. Dublje je pitanje: Što djelotvorno sudjelovanje zapravo znači?
I zatim moramo postaviti drugo pitanje: Je li se shvaćanje djelotvornog sudjelovanja promijenilo kako se liturgijska reforma odvijala?
Danas počinjemo tražiti odgovor.
I. ČITAJ
Pročitajte Poglavlje I., Odjeljke 14.–20.: „Promicanje liturgijskoga odgoja i djelotvornog sudjelovanja”
14. Majčinska Crkva vruće želi da se sve vjernike vodi k onome potpunom, svjesnom i djelotvornom sudjelovanju u liturgijskim slavljima koje zahtijeva sama narav liturgije. To sudjelovanje kršćanskog naroda kao „izabranoga roda, kraljevskoga svećenstva, svetoga puka, stečenoga naroda” (1 Pet 2, 9; usp. 2, 4-5) njihovo je pravo i dužnost snagom samog krštenja.
U obnovi i promicanju svete liturgije to potpuno i djelotvorno sudjelovanje svega naroda valja imati pred očima prije svega drugog; jer ono je prvi i nezaobilazni izvor iz kojega vjernici trebaju crpiti pravi kršćanski duh; i stoga ga dušobrižnici moraju u svom cjelokupnom pastoralnom radu revno nastojati postići potrebnom poukom.
Ali nema nikakve nade da se to ostvari ako najprije sami dušobrižnici ne budu temeljito prožeti duhom i snagom liturgije te ne postanu njezini učitelji. Zato je prijeko potrebno da se najprije posveti pozornost liturgijskom odgoju klera. Stoga je Sveti sabor odlučio odrediti kako slijedi:
15. Profesori koji se dodjeljuju za poučavanje liturgije u sjemeništima, redovničkim odgojnim zavodima i teološkim fakultetima moraju se za svoju službu propisno odgojiti u institutima koji su posebno namijenjeni toj svrsi.
16. Studij svete liturgije ima se uvrstiti među obvezne i glavne predmete u sjemeništima i redovničkim odgojnim zavodima, a na teološkim fakultetima među glavne predmete. Valja ga predavati pod njegovim teološkim, povijesnim, duhovnim, pastoralnim i pravnim vidom. Osim toga, ostali profesori, nastojeći izložiti otajstvo Kristovo i povijest spasenja pod vidom koji je vlastit svakom pojedinom predmetu, moraju to ipak činiti tako da jasno dođe do izražaja povezanost njihovih predmeta s liturgijom te jedinstvo koje prožima sav svećenički odgoj. To je razmatranje osobito važno za profesore dogmatske, duhovne i pastoralne teologije te Svetoga pisma.
17. Klerici u sjemeništima i redovničkim kućama neka steknu liturgijski odgoj u svojem duhovnom životu. Za to će im trebati valjano usmjeravanje kako bi mogli razumjeti svete obrede i u njima svesrdno sudjelovati; trebat će im i da osobno slave sveta otajstva, kao i pučke pobožnosti prožete duhom liturgije. Osim toga moraju naučiti obdržavati liturgijske zakone, kako bi život u sjemeništima i redovničkim kućama bio temeljito prožet duhom liturgije.
18. Svećenicima, i svjetovnima i redovničkima, koji već rade u Gospodnjem vinogradu, valja pomoću svih prikladnih sredstava pomoći kako bi sve potpunije razumijevali što čine kada vrše svete obrede; trebat će im pomoći da žive liturgijskim životom i da ga dijele s vjernicima koji su povjereni njihovoj skrbi.
19. Dušobrižnici moraju revno i strpljivo promicati liturgijski odgoj vjernika i njihovo djelotvorno sudjelovanje u liturgiji, kako unutarnje tako i vanjsko, vodeći računa o njihovoj dobi, staležu, načinu života i stupnju vjerske kulture. Čineći tako, dušobrižnici će ispunjavati jednu od glavnih dužnosti vjernog djelitelja Božjih otajstava; u tome moraju predvoditi svoje stado ne samo riječju nego i primjerom.
20. Prijenosi svetih obreda putem radija i televizije moraju se vršiti suzdržano i dostojanstveno, pod vodstvom i smjernicama prikladne osobe koju su za tu službu imenovali biskupi. To je osobito važno kada je služba koja se prenosi Misa.
Ovi odjeljci otkrivaju nešto što se lako može previdjeti. Prvi odgovor Sabora na problem sudjelovanja nije više aktivnosti. To je odgoj (formacija).
Formacija profesora. Formacija sjemeništaraca. Formacija svećenika. Formacija vjernika.
Čini se da Sabor vjeruje kako će ljudi dublje sudjelovati u liturgiji kada dublje razumiju što liturgija jest. To vrijedi zapamtiti.
II. SVETO PISMO
Odjeljak 14. ne utemeljuje djelotvorno sudjelovanje u nekoj suvremenoj teoriji o uključivanju zajednice, nego u krštenju.
Sabor navodi sv. Petra: „A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da navješćujete silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k čudesnom svjetlu svome” (1 Pet 2, 9).
A neposredno prije toga sv. Petar piše: „pa se i sami kao živo kamenje ugrađujte u duhovni dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu” (1 Pet 2, 5).
Ovdje počinjemo razumijevati sudjelovanje. Kršteni kršćanin ne promatra samo kako se Crkva klanja. On pripada Otajstvenom Tijelu Kristovu. No to ne znači da nestaje razlika između zaređenog svećenstva i općeg svećenstva krštenih.
Krist ostaje Veliki Svećenik. Zaređeni svećenik djeluje sakramentalno u osobi Krista Glave. A vjernici se sjedinjuju sa Žrtvom koja se prinosi.
Sv. Pavao daje nam još jedan ključ: „Zaklinjem vas dakle, braćo, milosrđem Božjim da prikazete svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu – kao svoje duhovno bogoslužje” (Rim 12, 1).
To je sudjelovanje na najdubljoj razini. Donosimo same sebe. Naše molitve. Naša trpljenja. Našu zahvalnost. Naše pokajanje. Naše obitelji. Naš rad. Naše križeve. Čitav svoj život.
I stavljamo ih duhovno na oltar u sjedinjenju s savršenom Žrtvom Isusa Krista.
Sudjelovanje se stoga ne može svesti samo na govorenje, pjevanje, čitanje, hodanje u procesiji, nošenje nečega ili vršenje neke liturgijske službe. Te stvari mogu biti legitimni oblici vanjskog sudjelovanja. Ali vanjsko djelovanje mora izvirati iz nečeg dubljeg. Duša mora sudjelovati.
Zato je Sabor već rekao u Odjeljku 11. da naše misli moraju biti usklađene s našim glasom. A danas, u Odjeljku 19., tu razliku čini izričitom: sudjelovanje je i unutarnje i vanjsko.
Samo Sveto pismo upozorava nas na opasnost od vanjskog bogoslužja odvojenog od srca. Naš Gospodin navodi proroka Izaiju: „Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene” (Mt 15, 8).
Usta mogu govoriti dok srce ostaje drugdje. Glas može pjevati dok duša ostaje odvojena. Vanjska aktivnost sama po sebi stoga nije mjerilo sudjelovanja. Bog želi srce.
III. ZAPAMTITE – ŠTO JE BILO PRIJE?
Ovaj je odjeljak iznimno važan jer je jedna od najlakših pogrešaka pretpostavka da je II. vatikanski sabor izmislio djelotvorno sudjelovanje. Nije.
Godine 1903. – šezdeset godina prije Sacrosanctum Concilium – papa sv. Pio X. izdao je Tra le sollecitudini o crkvenoj glazbi.
Njegova je briga bila obnova svetosti i dostojanstva katoličkog bogoslužja te njegovanje pravoga kršćanskog duha među vjernicima. I opisao je sveta otajstva i svečanu molitvu Crkve kao prvi i nezaobilazni izvor toga kršćanskog duha, govoreći izričito o djelotvornom sudjelovanju vjernika u njima.
Sličnost s Odjeljkom 14. neosporna je. To znači da se jezik Sacrosanctum Concilium nije iznenada pojavio 1963. Postoji kontinuitet. Ali trebali bismo uočiti i kontekst.
Sv. Pio X. nije pozivao na to da sveta liturgija postane običnija, ležernija, kazališna ili usmjerena na ljudsku osobnost. Upravo suprotno. Njegova je liturgijska reforma bila duboko usmjerena na obnovu svetog karaktera bogoslužja, osobito putem autentične crkvene glazbe i gregorijanskog korala.
Zatim je došao papa Pio XII. Godine 1947., šesnaest godina prije Sacrosanctum Concilium, izdao je veliku encikliku Mediator Dei. Pio XII. poticao je veće sudjelovanje vjernika u Misi. Ali dao je i važno upozorenje protiv svođenja sudjelovanja na jednu određenu vanjsku metodu. Odobrio je prakse kojima vjernici mogu liturgijski odgovarati i vidljivije se sjediniti sa svetim činom.
Ipak, isto je tako prepoznao da katolici mogu plodonosno sudjelovati kroz razmatranje Kristovih otajstava ili kroz molitve koje su usklađene sa svetim obredima.
Njegova je središnja briga bila unutarnje sjedinjenje s Kristom Velikim Svećenikom. To je iznimno važno. Jer nam govori da je prije II. vatikanskog sabora Crkva već posjedovala pojam djelotvornog sudjelovanja koji je uključivao vanjsko sudjelovanje, ali se nije mogao svesti samo na vanjsku aktivnost.
Pio XII. također je snažno upozorio protiv neovlaštenog liturgijskog eksperimentiranja. Nijedan svećenik nije imao slobodu tretirati svetu liturgiju kao svoj osobni laboratorij. Dakle, kada stavimo sv. Pija X., Pija XII. i Sacrosanctum Concilium jedne uz druge, počinjemo vidjeti liniju kontinuiteta: sudjelovanje – da; formacija – da; veće razumijevanje – da; odgovarajuće vanjsko sudjelovanje – da.
Ali uvijek usmjereno prema nečem dubljem: unutarnjem sudjelovanju duše u bogoslužju Krista i Njegove Crkve.
IV. BENEDIKT XVI.
Ovdje papa Benedikt XVI. postaje osobito od pomoći. Desetljećima nakon Sabora, Benedikt se osvrnuo na to kako se izraz actuosa participatio – djelotvorno sudjelovanje – ponekad shvaćao. I priznao je da je bilo nesporazuma.
U Sacramentum Caritatis objasnio je da se djelotvorno sudjelovanje ne smije shvatiti kao puka vanjska aktivnost tijekom slavlja. To je vrlo značajno razjašnjenje. Benedikt nije odbacio II. vatikanski sabor. On je objašnjavao II. vatikanski sabor. Pravo sudjelovanje počinje dubljom sviješću o otajstvu koje se slavi. Ono zahtijeva obraćenje. Zahtijeva sabranost. Zahtijeva tišinu. Zahtijeva srce pomireno s Bogom. Zahtijeva vjeru.
I Benedikt je istaknuo još jednu važnu razliku: djelotvorno sudjelovanje ne zahtijeva da svatko obavlja neku određenu liturgijsku službu. To pomaže razotkriti jednu od velikih konfuzija koja se razvila u nekim mjestima nakon Sabora.
Ponekad je „sudjelovanje” počelo značiti: netko mora čitati. Netko mora nositi darove. Netko mora pričestićivati. Netko mora predvoditi pjevanje. Netko mora vršiti neki vidljivi zadatak. Prezbiterij bi se mogao početi činiti pretrpan aktivnošću. A tišina bi se mogla početi doživljavati kao problem koji treba ispuniti. No Benedikt nas podsjeća da činiti više ne znači nužno i sudjelovati više.
Postoje trenuci u liturgiji kada se najdublje sudjelovanje može sastojati upravo u primanju. Slušanju. Klanjanju. Klečanju. Razmatranju. Prikazivanju samoga sebe. Biti u tišini pred Bogom. To je osobito važno kod Posvećenja.
Vjernici nisu pasivni zato što ne govore. Oni stoje ili kleče pred otajstvom Kalvarije koje je sakramentalno prisutno. Najdublji čin koji se događa u tom trenutku nije nešto što mi proizvodimo. To je nešto što Krist čini. A naše se sudjelovanje sastoji nadasve u ulasku u Njegov čin.
V. KOMENTAR „PILLARS”
Ovdje dolazimo do pitanja koje će nas pratiti tijekom čitavog ovog proučavanja: Što je pošlo po zlu i kada? Trebali bismo biti oprezni. Bilo bi povijesno netočno reći: „II. vatikanski sabor uveo je djelotvorno sudjelovanje i sve je pošlo po zlu.”
Djelotvorno sudjelovanje prethodilo je II. vatikanskom saboru. Sv. Pio X. ga je promicao. Pio XII. ga je promicao. Liturgijski pokret ga je promicao. Sabor je naslijedio tu brigu. Dakle, problem ne može biti samo djelotvorno sudjelovanje po sebi. Možda problem počinje kada se značenje sudjelovanja pomakne.
Golema je razlika između tvrdnje: Vjernici trebaju dublje sudjelovati u svetom činu, i tvrdnje: Vjernici moraju neprestano činiti nešto izvana kako bi sudjelovali.
Prva tvrdnja stoji udobno unutar katoličke tradicije. Druga ne proizlazi iz Odjeljaka 14.–20. Zapravo, Odjeljak 19. djeluje protiv takvog svođenja jer izričito zahtijeva sudjelovanje i unutarnje i vanjsko.
Uočite još nešto. Odjeljci 14.–20. NE KAŽU: Uklonite pričesnu ogradu. Okrenite oltar. Ukinite latinski. Napustite gregorijanski koral. Uvedite izvanredne djelitelje svete pričesti. Neka laici ulaze u prezbiterij kad god je moguće. Zamijenite svetu tišinu neprestanim govorom ili pjesmom. Učinite svećenikovu osobnost središtem slavlja. Pojednostavnite bogoslužje dok sve otajstveno ne nestane.
Nijedna od tih uputa ne pojavljuje se ovdje. Što se pojavljuje iznova i iznova? Odgoj (formacija).
Kler mora razumjeti liturgiju. Sjemeništarci moraju razumjeti liturgiju. Profesori moraju razumjeti liturgiju. Svećenici moraju živjeti liturgiju. Vjernike se mora poučavati liturgiji.
To otvara teško pitanje. Što ako najveći neuspjeh nakon Sabora nije bio u tome što katolici nisu bili dovoljno aktivni, nego u tome što nisu bili dovoljno odgojeni?
Što ako su katolici poučavani novim odgovorima, novim stavovima tijela, novim pjesmama i novim praksama, a da nisu bili adekvatno poučeni o žrtvenoj i natprirodnoj stvarnosti u koju su ih te stvari trebale uvesti? Ako je tako, vanjska bi se aktivnost mogla povećati dok se unutarnje razumijevanje zapravo smanjuje. A to bi bilo gotovo suprotno od onoga što ovi odlomci predviđaju.
Ovdje naše istraživanje o tome što je pošlo po zlu i kada mora postati pažljivo. Nije postojao jedan jedini trenutak kada se sve promijenilo. Liturgijski pokret postojao je znatno prije II. vatikanskog sabora i donio je stvarne plodove.
Sv. Pio X. tražio je autentičnu liturgijsku obnovu. Pio XII. poticao je sudjelovanje dok je ujedno ispravljao pretjerivanja i upozoravao protiv eksperimentiranja. II. vatikanski sabor naslijedio je taj pokret i pozvao na liturgijski odgoj i sudjelovanje. Zatim je uslijedila provedba reforme. A nakon toga došao je način na koji je reforma zapravo prihvaćena u biskupijama i župama diljem svijeta. Te stvari nisu nužno isto.
Stoga moramo nastaviti razlikovati barem tri stvari:
1. Što je Sabor zapravo zapovjedio.
2. Što je zakonita crkvena vlast naknadno uvela.
3. Što su ljudi naposljetku činili u ime II. vatikanskog sabora.
Ako te tri kategorije sažmemo u jednu, nikada nećemo točno razumjeti povijest. Neke stvari koje se pripisuju II. vatikanskom saboru Sabor nikada nije zapovjedio. Druge su stvari doista uvedene tijekom službene poslijesoborske reforme, iako ih sam Sabor nije izričito zahtijevao. Treće su se prakse pojavile lokalno i ponekad su bile u suprotnosti sa samim liturgijskim pravom Crkve.
Moramo biti spremni razlikovati sve tri. A Odjeljci 14.–20. daju nam još jedno važno mjerilo za donošenje tog suda.
Sabor kaže da sam kler mora biti duboko odgojen u liturgiji. To znači da bi autentična liturgijska obnova trebala donijeti svećenike koji razumiju da su sluge svetih otajstava – a ne njihovi vlasnici.
Odjeljak 17. čak kaže da sjemeništarci moraju naučiti „kako obdržavati liturgijske zakone”. To je značajno.
Djelotvorno sudjelovanje ne znači liturgijsku improvizaciju. Obnova ne znači eksperimentiranje bez granica. Pastoralna briga ne daje svećeniku dopuštenje da prekraja liturgiju prema svojoj osobnosti. Liturgija pripada Crkvi. A u konačnici, kako smo naučili u prošlom čitanju, pripada Kristu.
Pa gdje bi onda rascjep mogao započeti?
Na to još ne možemo u potpunosti odgovoriti. Stigli smo tek do Odjeljka 20. Ali već možemo identificirati pitanje koje vrijedi pratiti: Je li se poziv na djelotvorno sudjelovanje postupno počeo tumačiti kao poziv na neprestanu vanjsku aktivnost?
Ako jest, to bi predstavljalo sužavanje samog jezika Sabora. Sabor je rekao unutarnje i vanjsko.
Kasniji mentalitet mogao je lako naglasiti vanjsko dok unutarnje nije postalo gotovo nevidljivo. A kada se to dogodi, mogu uslijediti i druge posljedice. Tišina počinje izgledati kao neaktivnost. Razmatranje počinje izgledati kao pasivnost. Zbor koji pjeva sam počinje izgledati kao isključivanje. Svećenik koji se tiho moli počinje izgledati kao nešto što se uskraćuje zajednici. Sveta tajna počinje izgledati kao nerazumljivost. I naposljetku se javlja napast da se sve učini vidljivim, čujnim, razumljivim, zajedničkim i neprestano aktivnim.
Ali postoji opasnost.
Kada se sve mora objasniti, izgovoriti, vidjeti i učiniti, ostaje manje prostora za jednostavno klanjanje.
To ne znači da je vanjsko sudjelovanje uvijek pogrešno. Sabor izričito poziva na njega. To znači da vanjsko sudjelovanje mora ostati usmjereno prema unutarnjem sudjelovanju. Vanjsko služi unutarnjemu. Vidljivo služi nevidljivome. I trebali bismo zapamtiti što nam je sam Sacrosanctum Concilium rekao u Odjeljku 2: ljudsko je usmjereno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, a djelovanje razmatranju (kontemplaciji).
Ta bi se rečenica mogla pokazati kao jedan od najvažnijih ključeva za tumačenje čitave Konstitucije.
VI. RAZMISLITE
Dok završavamo današnje čitanje, zapitajte se:
- Što ja osobno podrazumijevam kada kažem „djelotvorno sudjelovanje”?
- Jesam li nesvjesno pretpostavio/la da sudjelovanje na Misi znači da moram uvijek govoriti, pjevati ili nešto činiti?
- Kada šutim tijekom Mise, je li moja tišina prazna – ili je ispunjena molitvom i pozornošću usmjerenom prema Bogu?
- Sjedinjujem li svjesno sebe, svoja trpljenja, svoju zahvalnost i čitav svoj život sa Žrtvom Kristovom na oltaru?
- Jesam li razumio/la da mi moje krštenje daje stvarno sudjelovanje u bogoslužju Crkve?
- Vidim li tišinu, slušanje, klečanje, razmatranje i klanjanje kao stvarne oblike sudjelovanja?
- Jesam li ikada zamijenio/la imanje liturgijske uloge s potpunijim sudjelovanjem u Misi?
- Primaju li naši svećenici i sjemeništarci onu vrstu dubokog liturgijskog odgoja kakvu predviđaju Odjeljci 14.–18.?
- Jesmo li ponekad pokušali riješiti nedostatak unutarnjeg sudjelovanja jednostavno povećanjem vanjske aktivnosti?
I možda najteže pitanje:
Ako ne bih činio/la ništa izvana na Misi osim klečao/la pred Bogom čitavim svojim umom i srcem sjedinjenim sa Žrtvom Kristovom, bih li se smatrao/la djelotvornim sudionikom?
VII. DUBLJE MISLI ZA ZAVRŠETAK OVOGA DANA
Možda je jedna od najvećih ironija u povijesti liturgijske reforme to što se izraz namijenjen uvođenju katolika dublje u otajstvo ponekad mogao protumačiti kao zahtjev da jednostavno čine više stvari.
No kršćanstvo je oduvijek razumijevalo da postoji vrsta aktivnosti koja je dublja od pokreta. Naša je Gospa stajala pod Križem. Nije propovijedala. Nije ništa dijela. Nije nikoga usmjeravala. Stajala je. Gledala je. Trpjela je. Ljubila je. Sjedinila je svoje srce savršeno sa Žrtvom svoga Sina.
Bi li se itko usudio nazvati je pasivnom? Možda nam ta slika može pomoći da nešto povratimo. Misa je sakramentalno prisutna Kalvarija. Ne dolazimo prvenstveno zato što Bog treba našu aktivnost. Dolazimo zato što mi trebamo biti uvučeni u Kristovu žrtvu.
Ponekad to sudjelovanje poprima oblik riječi. Ponekad pjesme. Ponekad tjelesnih gesta. Ponekad odgovora. A ponekad duboke tišine. Ali sve to mora voditi unutra. Prema vjeri. Prema obraćenju. Prema prikazivanju samoga sebe. Prema klanjanju. Prema Kristu.
To ne odbacuje Sacrosanctum Concilium. To uzima Sacrosanctum Concilium ozbiljno. Sam Sabor inzistira na odgoju. Sam Sabor zahtijeva obdržavanje liturgijskoga prava. I sam nam je Sabor već rekao da vidljivo mora biti usmjereno prema nevidljivome, a djelovanje prema razmatranju.
Stoga bi naše pitanje nakon 2. dana možda trebalo postati preciznije. Ne: Je li djelotvorno sudjelovanje bilo pogreška? Nego: Jesmo li zaboravili što je djelotvorno sudjelovanje zapravo značilo?
I ako jesmo – kada smo zaboravili?
To će pitanje ostati otvoreno dok nastavljamo kroz dokument. Nećemo prisiljavati odgovor prije nego što se pojave dokazi. Nastavit ćemo čitati. Usporedit ćemo Sabor s onim što je bilo prije. Zatim ćemo ga usporediti s onim što je došlo poslije. I dopustit ćemo dokazima da nam pokažu gdje je kontinuitet ostao, gdje se dogodio legitimni razvoj i gdje je značenje Sabora možda rastegnuto izvan onoga što sam tekst zapravo kaže.
VIII. ZAVRŠNA MOLITVA
Gospodine Isuse Kriste, Vječni Veliki Svećeniče, Ti nas pozivaš da se sjedinimo s Tvojom savršenom Žrtvom i da se po Tebi klanjamo Ocu.
Nauči nas što uistinu znači sudjelovati u svetim otajstvima.
Čuvaj nas od toga da pomiješamo aktivnost sa svetošću, buku s molitvom ili vidljivost sa sudjelovanjem.
Nauči nas govoriti kada Crkva od nas traži da govorimo, pjevati kada od nas traži da pjevamo, slušati kada od nas traži da slušamo i biti u tišini kada stojimo pred otajstvima prevelikima za riječi.
Oblikuj naša srca kako bi naša vanjska djela uvijek izražavala unutarnju vjeru.
Pomozi našim svećenicima i sjemeništarcima da upoznaju, ljube i časte svetu liturgiju te da je vjerno slave prema umu Crkve.
Daj nam mudrosti dok nastavljamo ovo proučavanje.
Pomozi nam da niti osuđujemo ono što nismo razumjeli, niti branimo ono što se ne može braniti.
Daj nam hrabrosti da slijedimo istinu kamo god vodila.
Pomozi nam razlikovati ono što je Sabor zapravo naučavao od onoga što je kasnije učinjeno u njegovo ime, i pomozi nam prepoznati autentični razvoj bez predaje onoga što je Crkva vjerno predavala kroz stoljeća.
Nadasve, kada prisustvujemo Svetoj misnoj žrtvi, nauči nas da stavimo same sebe na oltar s Tobom.
Neka naše molitve, naša trpljenja, naše radosti, naš rad, naše obitelji i čitav naš život postanu žrtva ugodna Ocu, sjedinjena s Tvojom jedinom savršenom Žrtvom.
I neka svako slavlje svete liturgije odvrati naša srca od nas samih i uzdigne ih prema vječnom bogoslužju Neba.
Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se.
Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas.
Amen.""" = "