SACROSANCTUM CONCILIUM PUTOVANJE KROZ SACROSANCTUM CONCILIUM SVETA LITURGIJA: DJELO KRISTOVO I ŽIVOT CRKVE Uvod (odlomci 1-4), Poglavlje I (odlomci 5-13)
Danas započinjemo još jedno putovanje kroz dokumente Drugoga vatikanskog sabora. Nakon što smo završili naše proučavanje Dei Verbum, sada se okrećemo Sacrosanctum Conciliumu, Konstituciji o svetoj liturgiji.
I možda nijedan dokument Sabora ne zahtijeva takvu vrstu pažljivog čitanja kojoj smo se posvetili više od ovoga. Jer kada katolici razmišljaju o Drugom vatikanskom saboru, mnogi odmah pomisle na promjene koje su se dogodile u misi: široko rasprostranjeni nestanak latinskog jezika, oltare okrenute prema narodu, promjene u crkvenoj glazbi, pričešćivanje na ruku, izvanredne delagate svete pričesti, promjene u prezbiterijima, nestanak oltarnih pregrada i, na mnogim mjestima, gotovo potpuno napuštanje starije rimske liturgijske tradicije.
No, prije nego što pretpostavimo da je Drugi vatikanski sabor zapovijedio sve te stvari, moramo učiniti ono što smo činili tijekom našeg proučavanja Dei Verbum. Moramo pročitati dokument. Ne ono što netko kaže da je Drugi vatikanski sabor rekao. Ne ono što se dogodilo nakon Drugoga vatikanskog sabora. Ne ono što je učinjeno pod zastavom „duha Drugoga vatikanskog sabora“. Moramo se pitati: Što je Sabor zapravo rekao? A zatim si moramo postaviti dublje pitanje: Može li se ono što je Sabor zapravo rekao čitati u kontinuitetu sa Svetim pismom, Svetom predajom i trajno važećim naukom Katoličke Crkve? Ondje gdje postoji kontinuitet, trebali bismo ga prepoznati. Ondje gdje postoji legitimni razvitak, trebali bismo ga razumjeti. Ondje gdje je jezik možda dopuštao tumačenja koja sami oci nisu nužno namjeravali, trebali bismo ga pažljivo ispitati. I ondje gdje su kasnije prakse otišle izvan onoga što je sam tekst zahtijevao, trebali bismo biti spremni to i reći. To će biti naša metoda tijekom ovoga proučavanja. I možda nema boljeg mjesta za početak od uvodnih odlomaka Sacrosanctum Concilijuma. Jer prije nego što nam Sabor kaže išta o reformi liturgije, govori nam o tome što liturgija jest. Ta je razlika iznimno važna. Liturgija nije prvenstveno nešto što mi izrađujemo. Ona je nešto što primamo. Ona nije prvenstveno izražavanje nas samih. Ona je štovanje Boga. Ona nije pukom okupljanje zajednice. Ona je djelovanje Krista i Njegove Crkve. I odlomci 5-13 započinju upravo ondje.
I. PROČITAJ Pročitajte Uvod u Sacrosanctum Concilium i Poglavlje I, odlomke 5-13: „Narav svete liturgije i njezina važnost u životu Crkve.“
KONSTITUCIJA O SVETOJ LITURGIJI SACROSANCTUM CONCILIUM SVEČANO PROGLAŠENA OD NJEGOVE SVETOSTI PAPE PAVLA VI. DANA 4. PROSINCA 1963.
UVOD
- Ovaj sveti Sabor ima pred očima nekoliko ciljeva: želi kršćanskom životu vjernika udahnuti sve veću snagu; prilagoditi potrebama našega vremena one ustanove koje su podložne promjenama; promicati sve što može pridonijeti jedinstvu svih koji vjeruju u Krista; i ojačati sve što može pomoći pozvati cijelo čovječanstvo u krilo Crkve. Stoga Sabor vidi osobito uvjerljive razloge za poduzimanje reforme i promicanja liturgije.
- Jer liturgija, „po kojoj se vrši djelo našeg otkupljenja“, ponajviše u božanskoj žrtvi eucharistije, najodličnije je sredstvo kojim vjernici u svojem životu mogu izraziti i drugima očitovati otajstvo Kristovo i pravu narav istinske Crkve. Bitno je svojstvo Crkve da bude i ljudska i božanska, vidljiva i nevidljivim obarena, zauzeta u djelovanju i predana promatranju, prisutna u ovome svijetu, a ipak u njemu tuđinka; i to tako da je u njoj ljudsko usmjereno i podređeno božanskomu, vidljivo nevidljivomu, djelovanje promatranju, a ovaj sadašnji svijet onom budućem gradu koji tražimo. Dok liturgija svakodnevno izgrađuje one koji su unutra u sveti hram Gospodnji, u prebivalište Božje u Duhu, do punine mjere dobi Kristove, ona ujedno čudesno jača njihovu snagu za propovijedanje Krista, te tako onima koji su vani pokazuje Crkvu kao znak podignut među narodima, pod kojim se raspršena djeca Božja mogu sabrati zajedno, dok ne bude jedno stado i jedan pastir.
- Stoga sveti Sabor smatra da treba opozvati u pamet sljedeća načela o promicanju i reformi liturgije te da treba uspostaviti praktične norme. Među tim načelima i normama ima nekih koja se mogu i trebaju primijeniti kako na rimski obred tako i na sve ostale obrede. Praktične norme koje slijede, međutim, valja shvatiti kao one koje se odnose samo na rimski obred, osim onih koje se po samoj naravi stvari tiču i drugih obreda.
- Naposljetku, u vjernoj poslušnosti predaji, sveti Sabor izjavljuje da sveta Majka Crkva sve zakonito priznate obrede smatra jednakoga prava i dostojanstva; da ih u budućnosti želi sačuvati i svestrano promicati. Sabor također želi da se, gdje je potrebno, obredi pažljivo revidiraju u svjetlu zdrave predaje te da im se dade nova snaga kako bi odgovorili okolnostima i potrebama modernog vremena.
POGLAVLJE I OPĆA NAČELA ZA OBNOVU I PROMICANJE SVETE LITURGIJE
- Narav svete liturgije i njezina važnost u životu Crkve
- Bóg koji „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2,4), „koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima“ (Heb 1,1), kad je došla punina vremena, posla Sina svoga, Riječ tijelom postalu, pomazanu Duhom Svetim, da navješćuje evanđelje siromasima, da iscjeljuje srca slomljena, da bude „tjelesni i duhovni lijek“, Posrednik između Boga i čovjeka. Jer Njegovo je čovještvo, sjedinjeno s osobom Riječi, bilo oruđe našega spasenja. Stoga je u Kristu „izašlo savršeno ostvarenje našeg pomirenja i dana nam je punina božanskog štovanja“. Čudesna djela Božja među narodom Staroga zavjeta bila su samo uvod u djelo Krista Gospodina u otkupljenju čovječanstva i davanju savršene slave Bogu. On je svoju zadaću izvršio ponajprije pashalnim otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća, čime je „umirući uništio našu smrt i uskrsavajući obnovio naš život“. Jer upravo je iz boka Krista, dok je snivao san smrti na križu, proizišlo „čudesno otajstvo cijele Crkve“.
- Kao što je Krist bio poslan od Oca, tako je i On poslao apostole, pune Duha Svetoga. To je učinio da bi, propovijedajući evanđelje svakom stvorenju, proglašavali da nas je Sin Božji svojom smrću i uskrsnućem oslobodio od vlasti Sotone i od smrti te nas uveo u kraljevstvo svoga Oca. Njegova je svrha bila i da djelo spasenja koje su navješćivali izvršuju putem žrtve i sakramenata, oko kojih se okreće čitav liturgijski život. Tako se krštenjem ljudi uranjaju u pashalno otajstvo Kristovo: s Njime umiru, s Njime se pokapaju i s Njime uskrsavaju; primaju duha posinstva u kojem kličemo: „Aba, Oče!“ (Rim 8,15), te tako postaju istinski klanjatelji kakve Otac traži. Na isti način, kad god blaguju večeru Gospodnju, navješćuju smrt Gospodnju dok On ne dođe. Zbog toga su, na sam dan Pedesetnice, kada se Crkva pojavila pred svijetom, „oni koji su prihvatili riječ“ Petrovu „bili kršteni“. I „bili su postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama... hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda“ (Dj 2,41-47). Od toga vremena Crkva nikada nije propustila sastajati se kako bi slavila pashalno otajstvo: čitajući ono „što je u svim Pismima bilo o Njemu“ (Lk 24,27), slaveći eukaristiiju u kojoj se „pobjeda i trijumf Njegove smrti ponovno posadašnjuju“, te ujedno zahvaljujući „Bogu na Njegovu neizrecivom daru“ (2 Kor 9,15) u Kristu Isusu, „na hvalu slave Njegove“ (Ef 1,12), snagom Duha Svetoga.
- Za izvršenje tako velikoga djela Krist je uvijek prisutan u svojoj Crkvi, osobito u njezinim liturgijskim slavljima. Prisutan je u misnoj žrtvi, ne samo u osobi svoga službenika, „koji isti sada prikazuje po službi svećenika, koji se nekoć prikazao na križu“, nego osobito pod euharistijskim priliciima. Svojom je snagom prisutan u sakramentima, tako da kada netko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi, jer On sam govori kada se u Crkvi čitaju Sveta pisma. Prisutan je, naposljetku, kada Crkva moli i pjeva, jer je obećao: „Gde su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima“ (Mt 18,20). Krist doista uvijek pridružuje Crkvu sebi u ovom velikom djelu u kojem se Bog savršeno proslavlja, a ljudi posvećuju. Crkva je Njegova ljubljena Zaručnica koja zaziva svoga Gospodina i po Njemu iskazuje štovanje Vječnomu Ocu. S pravom se stoga liturgija smatra vršenjem svećeničke službe Isusa Krista. U liturgiji se posvećenje čovjeka označuje znakovima perceptibilnim osjetilima i izvršava na način koji odgovara svakom od tih znakova; u liturgiji čitavo javno štovanje vrši Otajstveno tijelo Isusa Krista, to jest Glava i Njegovi udovi. Iz toga slijedi da je svako liturgijsko slavlje, budući da je djelo Krista svećenika i Njegova Tijela koje je Crkva, sveto djelovanje koje nadilazi sva ostala; nijedna druga akcija Crkve ne može po istom naslovu i u istom stupnju dosegnuti njezinu djelotvornost.
- U zemaljskoj liturgiji sudjelujemo u predokusu one nebeske liturgije koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu prema kojemu putujemo kao hodočasnici, gdje Krist sjedi zdesna Bogu, poslužitelj svetišta i istinskog šatora; pjevamo hvalospjev Gospodinovoj slavi sa svim četama nebeske vojske; časteći spomen svetih, nadamo se nekom udjelu i zajedništvu s njima; željno iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista, dok se On, život naš, ne pojavi i mi se s Njime ne pojavimo u slavi.
- Sveta liturgija ne iscrpljuje cjelokupno djelovanje Crkve. Prije nego što ljudi mogu doći k liturgiji, moraju biti pozvani na vjeru i na obraćenje: „Kako će dakle prizivati Onoga u koga nisu povjerovali? A kako će povjerovati u Onoga o kome nisu čuli? A kako će čuti bez propovjednika? A kako će propovijedati ako nisu poslani?“ (Rim 10,14-15). Stoga Crkva navješćuje radosnu vijest spasenja onima koji ne vjeruju, kako bi svi ljudi spoznali pravoga Boga i Isusa Krista koga je On poslao, te se obratili od svojih putova čineći pokoru. Vjernicima također Crkva mora uvijek propovijedati vjeru i pokoru, mora ih pripravljati za sakramente, učiti ih opsluživati sve što je Krist zapovjedio, te ih pozivati na sva djela ljubavi, pobožnosti i apostolata. Jer sva ta djela jasno pokazuju da Kristovi vjernici, iako nisu od ovoga svijeta, trebaju biti svjetlost svijeta i slaviti Oca pred ljudima.
- Unatoč tomu, liturgija je vrhunac prema kojemu je usmjereno djelovanje Crkve; ujedno je ona i izvor iz kojega teče sva njezina snaga. Jer cilj je i svrha apostolskih djela da svi koji su vjerom i krštenjem postali djeca Božja skupa hvale Boga posred Njegove Crkve, sudjeluju u žrtvi i blaguju večeru Gospodnju. Liturgija sa svoje strane potiče vjernike, napunjene „pashalnim sakramentima“, da budu „jedno u svetosti“; moli da „u svom životu čvrsto drže ono što su vjerom prihvatili“; obnova saveza između Gospodina i čovjeka u euharistiji uvlači vjernike u neodoljivu ljubav Kristovu i razpaljuje ih. Iz liturgije se stoga, a osobito iz euharistije, kao iz izvora, na nas izlijeva milost; i posvećenje ljudi u Kristu te proslavljenje Boga, prema kojemu su kao prema svom cilju usmjerene sve ostale djelatnosti Crkve, postiže se na najdjelotvorniji mogući način.
- No, da bi liturgija mogla proizvesti svoje pune učinke, potrebno je da vjernici k njoj pristupaju s pravim raspoloženjem, da im um bude usklađen s njihovim glasom i da surađuju s božanskom milošću kako je ne bi primili uzalud. Dušobrižnici stoga moraju uvidjeti da se, kada se slavi liturgija, traži nešto više od puke opsluživanja zakona koji uređuju valjano i dopušteno slavljenje; njihova je dužnost također osigurati da vjernici sudjeluju potpuno svjesni onoga što čine, aktivno uključeni u obred i obogaćeni njegovim učincima.
- Duhovni život, međutim, nije ograničen samo na sudjelovanje u liturgiji. Kršćanin je doista pozvan moliti sa svojom braćom, ali mora ući i u svoju sobu da se moli Ocu u skrovitosti; štoviše, prema nauku Apostola, treba moliti bez prestanka. Od istoga Apostola učimo da u svome tijelu moramo uvijek nositi umiranje Isusovo, kako bi se i život Isusov očitovao u našem tijelu. Zato u misnoj žrtvi molimo Gospodina da nas, „primajući prinos duhovne žrtve“, učini za sebe „vječnim darom“.
- Pučke pobožnosti kršćanskoga naroda valja svesrdno preporučiti, pod uvjetom da su u skladu sa zakonima i normama Crkve, nadasve kada ih odredi Apostolska Stolica. Pobožnosti svojstvene pojedinačnim Crkvama također imaju posebno dostojanstvo ako se poduzimaju po nalogu biskupa prema zakonito odobrenim običajima ili knjigama. Ali te pobožnosti trebaju biti tako sastavljene da budu u skladu s liturgijskim vremenima, usklađene sa svetom liturgijom, na neki način iz nje izvedene i da narod k njoj vode, budući da liturgija po svojoj samoj naravi daleko nadilazi bilo koju od njih.
Ovi odlomci ne opisuju liturgiju kao ljudski izum. Oni opisuju nešto što započinje s Bogom. Otac šalje Sina. Krist ostvaruje naše otkupljenje svojom Mukom, Smrću, Uskrsnućem i Uzašašćem. Krist šalje apostole. Apostoli propovijedaju evanđelje i slave sakramente. I Krist ostaje prisutan i djelatan u svojoj Crkvi. Stoga, kada Crkva slavi svetu liturgiju, ona se ne prisjeća jednostavno nečega što je Krist jednom učinio. Sam Krist djeluje. To je temelj na kojemu mora stajati sve što slijedi.
II. PISMO Uvodni odlomci Sacrosanctum Concilijuma zasićeni su Svetim pismom. Odlomak 5 započinje Božjom željom da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. „Koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1. Timoteju 2,4). Bog je pripremao svoj narod po prorocima, ali u punini vremena poslao je svoga Sina. „Bog, koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na koncu ovih dana progovori nama po Sinu...“ (Rimljanima 1,1-2 / poslanica Hebrejima 1,1-2). Liturgija se stoga ne može odvojiti od Utjelovljenja. Vječna Riječ ušla je u povijest. Krist je uzeo tijelo. Trpio je. Umro je. Uskrsnuo je. Uzašao je. I spasenjsko djelo koje je Krist ostvario posreduje nam se sakramentalno po Njegovoj Crkvi. Zato sveti Pavao može reći za krštenje: „Ili zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? Krštenjem smo dakle zajedno s njime pokopani u smrt da bismo, kao što Krist bi uskrišen od mrtvih slavom Očevom, tako i mi hodali u novosti života“ (Rimljanima 6,3-4). Kršćanska liturgija stoga je neodvojiva od Pashalnog otajstva. Ali ona također pokazuje prema Nebu. Poslanica Hebrejima daje nam uvid u tu stvarnost: „Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskomu, i tisućama anđela“ (Hebrejima 12,22). Kada Crkva štuje na zemlji, ona ne štuje sama. Zemaljska liturgija sudjeluje u štovanju Neba. Ta bi istina trebala duboko utjecati na način na koji razumijemo katoličko štovanje. Liturgija nije naša da je iznova izmišljamo prema ukusima svakog naraštaja. Ulazimo u nešto veće od nas samih.
III. ZAPAMTI – ŠTO JE BILO PRIJE? Mnogo prije Drugoga vatikanskog sabora, Crkva je razumijevala svetu liturgiju kao javno štovanje Otajstvenog tijela Kristova. To nije bilo otkriće Drugoga vatikanskog sabora. Papa Pio XII. poučavao je to s izvanrednom jasnoćom u Mediator Dei 1947. godine. Sveta liturgija jest štovanje koje iskazuje čitavo Otajstveno tijelo – Krist Glava zajedno sa svojim udovima. I Pio XII. snažno je odbacio zamisao da bi se liturgija mogla svesti bilo na vanjske obrede, bilo na nešto čisto ljudsko. To je važno. Jer odlomci 5-13 iz Sacrosanctum Conciliuma nisu odjednom stvorili novu teologiju liturgije. Oni stoje na nečemu što je Crkva već primila i naučavala. Krist je Veliki Svećenik. Euharistija je žrtva. Sakramenti posreduju milost. Crkva se pridružuje Kristu u štovanju. Liturgija posvećuje čovjeka dajući slavu Bogu. A zemaljska liturgija iščekuje nebesku liturgiju. Ovdje postoji duboki kontinuitet. Sabor ne započinje rušenjem katoličkog razumijevanja štovanja. Započinje njegovim ponovnim potvrđivanjem. To je nešto čega se moramo sjetiti kada naposljetku dođemo do kontroverznog pitanja liturgijske reforme. Reforma ne može legitimno značiti uništavanje teološke stvarnosti koju je sam Sabor upravo potvrdio.
IV. BENEDIKT XVI. Papa Benedikt XVI. bit će neizostavan vodič tijekom našeg proučavanja Sacrosanctum Concilijuma. Malo je modernih papa pisalo dublje o svetoj liturgiji. Benedikt je u više navrata upozoravao protiv razmišljanja da je liturgija nešto što zajednica proizvodi sama za sebe. Mi primamo liturgiju. Ulazimo u nju. Dopuštamo joj da nas oblikuje. To nam pomaže razumjeti nešto važno u odlomku 11. Sabor kaže da puko vanjsko prisustvovanje liturgiji nije dovoljno. Vjernici joj moraju pristupati s pravim raspoloženjem. Njihov um mora odgovarati njihovim glasovima i moraju surađivati s božanskom milošću. To je mnogo bogatija zamisao od pukog „svatko treba nešto raditi“. Istinsko sudjelovanje započinje iznutra. Srce sudjeluje. Um sudjeluje. Duša sudjeluje. Sjedinjujemo se s Kristom. Benedikt je kasnije naglasio upravo tu točku: u liturgiji ne izmišljamo najprije vlastite riječi koje potom prikazujemo Bogu. Crkva nam daje svoju molitvu, a mi dopuštamo da nas ona oblikuje. To je korjenito drukčije razumijevanje sudjelovanja od zamisli da sudjelovanje zahtijeva neprekidnu vanjsku aktivnost. I ta će razlika postati iznimno važna kako budemo nastavljali.
V. KOMENTAR "PILLARS" Ovdje moramo zastati i primijetiti nešto. Tek smo na početku Sacrosanctum Concilijuma, a sam stvarni dokument već izaziva neke uobičajene pretpostavke o Drugom vatikanskom saboru. Konstitucija poziva na liturgijsku reformu. Ne bismo se trebali pretvarati da je drukčije. Ali isto tako ne započinje proglašavajući da je naslijeđena rimska liturgija bila manjkava, zastarjela ili suprotna duhovnim potrebama vjernika. Upravo suprotno. U svom uvodu Sabor izričito govori o vjernosti predaji i izjavljuje da Crkva želi da se njezini zakonito priznati obredi sačuvaju i promiču. To bi nam trebalo ostati na umu tijekom čitavog ovog izazova. Zatim nam odlomci 5-13 daju teološko mjerilo prema kojemu se svaki liturgijski razvitak mora na kraju prosuditi. Liturgija pripada ponajprije Kristu. Odlomak 7 osobito je važan. Krist je prisutan u liturgiji. Prisutan je u misnoj žrtvi. Prisutan je u osobi svećenika. Prisutan je osobito pod euharistijskim prilikama. Prisutan je u sakramentima. Prisutan je u svojoj Riječi. Prisutan je kada Crkva moli i pjeva. Stoga se liturgija ne može tretirati prvenstveno kao pozornica na kojoj se prikazuje osobnost svećenika ili kreativnost zajednice. Protagonist liturgije jest Krist. Misa ostaje žrtvena. Ništa u ovim odlomcima ne ukida katoličku teologiju žrtve. Doista, Sabor izričito govori o euharistijskoj žrtvi. To je bitno jer se nakon Sabora o misi ponekad govorilo gotovo isključivo u smislu zajedničkog obroka. Zasigurno Euharistija ima karakter svete gozbe. Ali katolička predaja nikada nije dopustila da se euharistijska gozba odvoji od Kalvarije. Oltar nije puki stol. Svećenik nije puki predsjedatelj. Misa nije puko okupljanje. Euharistija čini sakramentalno prisutnom jednu Kristovu žrtvu. Liturgija je usmjerena prema Bogu. I to je važno. Moderne rasprave o liturgiji mogu postati prekomjerno obuzete onim što zajednica doživljava. Jesu li ljudi razumjeli? Jesu li se osjećali uključenima? Jesu li sudjelovali? Jesu li uživali u glazbi? Ali prvo pitanje kršćanskoga štovanja ne može biti: Što smo mi dobili iz toga? Prvo pitanje mora biti: Što se duguje Bogu? Liturgija nas zasigurno posvećuje. Ali nas posvećuje upravo zato što nas uvlači u štovanje Boga po Kristu. Aktivno sudjelovanje mora se pravilno razumjeti. Odlomak 11 govori o vjernicima koji sudjeluju svjesno, pobožno i plodonosno. Odlomak 12 odmah nas podsjeća da duhovni život nije ograničen samo na sudjelovanje u liturgiji. To su važne zaštite. Sudjelovanje ne može jednostavno značiti vidljivu aktivnost. Osoba koja tiho kleči pred Bogom može duboko sudjelovati. Osoba koja pjeva svaki odgovor dok su joj um i srce drugdje, može sudjelovati samo vanjski. Sam Sabor kaže da naš um mora biti usklađen s našim glasom. Stoga ćemo se, kako budemo napredovali kroz ovaj dokument, morati zapitati jesu li neke poslijesaborske primjene svele bogati katolički koncept participatio actuosa na puku vanjsku aktivnost. A što je s tradicionalnom latinskom misom? Još nismo stigli do članaka koji se bave specifično latinskim jezikom. Stoga ne bismo trebali nametati to pitanje odlomcima koji se time ne bave. Ali već možemo reći nešto važno. Ništa od onoga što smo danas pročitali ne kaže da je tradicionalno rimsko liturgijsko naslijeđe trebalo prezirati, izbrisati ili tretirati kao da je odjednom postalo duhovno štetno. Zapravo, uvod ukazuje u suprotnom smjeru: zakoniti obredi trebaju se čuvati i promicati, dok se reforma poduzima u vjernosti predaji. Kasnije ćemo naići na još upečatljiviji jezik. Sabor će izričito reći da se latinski jezik treba sačuvati u rimskim obredima. Dat će gregorijanskom pjevanju prvotno mjesto. I inzistirat će na tome da inovacije moraju organski proizići iz postojećih oblika. Ti će odlomci zaslužiti vrlo pažljivu pozornost kada dođemo do njih. Jer ako nam je cilj otkriti što je Drugi vatikanski sabor zapravo rekao, ne možemo zamijeniti kasniji „duh Drugoga vatikanskog sabora“ riječima koje su napisali i odobrili sami saborski oci. Možda je jedna od najvažnijih stvari koje će ovo proučavanje postići jednostavno ova: dopustit ćemo da Sacrosanctum Concilium govori sam za sebe. I tada ćemo usporediti ono što govori s onim što je bilo prije – i s onim što je došlo poslije.
VI. PROMISLI Dok završavamo današnje čitanje, zapitajte se: Doživljavam li misu prvenstveno kao nešto što čini moja župna zajednica ili kao nešto što sam Krist čini po svojoj Crkvi? Kada prisustvujem misi, jesam li svjestan da pristupam Kristovoj žrtvi? Jesam li pomiješao aktivno sudjelovanje s vanjskom aktivnošću? Mogu li tišina, poštovanje, klečanje, slušanje i unutarnja molitva same po sebi biti duboki oblici sudjelovanja? Pristupam li liturgiji pitajući se što ću od nje primiti ili se najprije sjetim da se štovanje iskazuje Svemogućemu Bogu? Jesam li ikada pretpostavio da je Drugi vatikanski sabor ukinuo tradicije, a da nisam najprije pročitao što je Sabor zapravo rekao? Jesam li spreman tijekom ovoga izazova pažljivo razlikovati riječi Sabora od stvari koje su kasnije učinjene u ime Sabora? I možda najvažnije: Kada ulazim u svetu liturgiju, vjerujem li uistinu da stojim na pragu Neba?
VII. DUBROKE MISLI ZA KRAJ OVOGA DANA Ima nečeg lijepog u započinjanju našeg proučavanja ovdje. Prije rasprava o latinskom jeziku. Prije rasprava o gregorijanskom pjevanju. Prije rasprava o usmjerenju oltara. Prije rasprava o misalima, rubrikama, službama, arhitekturi, glazbi ili liturgijskoj reformi. Sabor usmjerava naše oči prema Kristu. Ondje im je i mjesto. Jer u konačnici, kriza liturgije nije puka kriza obreda. To je kriza vjere ako zaboravimo Tko je prisutan. Ako Krist uistinu djeluje u svetoj liturgiji, strahopoštovanje nije opcionalno. Ako je Euharistija uistinu Kristova žrtva učinjena sakramentalno prisutnom, misa se ne može tretirati nemarno. Ako zemaljska liturgija uistinu sudjeluje u nebeskoj liturgiji, tada bi štovanje trebalo uzdignuti naša srca iznad običnoga i prema vječnosti. A ako nam je liturgija predana po živoj Predaji Crkve, tada autentična reforma nikada ne može značiti tretiranje svega naslijeđenog od naših otaca kao prepreke koju treba pomesti. Možda je ovo pitanje koje bi nas trebalo pratiti kroz svaku stranicu Sacrosanctum Concilijuma: Je li Sabor pozvao Crkvu da napusti svoje liturgijsko naslijeđe – ili ju je pozvao da obnovi liturgiju iznutra, unutar toga naslijeđa? Na to pitanje nećemo odgovoriti krilaticama. Odgovorit ćemo čitanjem. Odlomak po odlomak. U svjetlu Svetoga pisma. U svjetlu Svete predaje. U svjetlu onoga što je Crkva oduvijek naučavala. I sa spremnošću da razlikujemo stvarne riječi Sabora od revolucije koja je ponekad provodila u njegovo ime.
VIII. ZAVRŠNA MOLITVA O Gospodine Isuse Kriste, Vječni Veliki Svećeniče, Ti si samoga sebe jednom ponudio na Križu za spasenje svijeta i ostaješ sa svojom Crkvom do kraja vremena. Nauči nas pristupati svetim otajstvima s vjerom, poniznošću, strahopoštovanjem i ljubavlju. Otvori nam oči da vidimo iza onoga što je vidljivo nebesku stvarnost učinjenu prisutnom pred nama. Čuvaj nas od toga da sveto tretiramo kao obično i od toga da stavljamo sebe u središte štovanja koje pripada Tebi. Daj nam mudrosti dok proučavamo nauk Crkve. Pomozi nam prepoznati ono što je istinito, sačuvati ono što je predano, razumjeti legitimni razvitak i pažljivo razlučiti gdje su ljudske zamisli možda zamaglile ono što je Crkva zapravo naučavala. Neka naše proučavanje svete liturgije nikada ne postane puko raspravljanje o prošlosti, nego neka nas uvede dublje u otajstvo Tvoje Žrtve, Tvoje Prisutnosti i štovanja Presvetoga Trojstva. Presveto Srce Isusovo, smiluj nam se. Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas. Amen.
(Sacrosanctum Concilium, Uvod i odlomci 1–13)
1. Tekst Sabora: Ciljevi i narav
- Unaprjeđenje kršćanskog života, jedinstva i poziv svima.
- Liturgija je djelo Kristova otkupljenja (Euharistija).
- Izvor i vrhunac djelovanja Crkve.
2. Kristova prisutnost i sudjelovanje
- Prisutan u žrtvi, svećeniku, prilikama, sakramentima i Riječi.
- Zemaljska liturgija je predokus nebeske.
- Potreban um usklađen s glasom i srcem.
3. Biblijski temelji
- Bog ostvaruje pashalno otajstvo po Sinu.
- Krštenjem se uranjamo u život Crkve.
- Neraskidiva veza Pisma i Euharistije.
4. Stvarnost na terenu vs. tekst
- Sabor traži obnovu uz očuvanje zakonitih obreda.
- Opasnost pretvaranja mise u običan obrok.
- Liturgija nadilazi sve pučke pobožnosti.
5. Korijeni u tradiciji
- Pio X.: Aktivan duh i sudjelovanje vjernika.
- Pio XII. (Mediator Dei, 1947.): Štovanje Otajstvenog tijela.
- Benedikt XVI.: Liturgiju primamo, ne konstruiramo.