PUNINA OBJAVE
DEI VERBUM (4. i 5. odlomak)
Jučer smo razmatrali kako se Bog postupno objavljivao kroz stvorenje, naše prve roditelje, patrijarhe, Mojsija i proroke.
Bog je djelovao. Bog je govorio. Bog je obećao otkupljenje. Bog je pripremao svoj narod za dolazak Spasitelja.
Danas nastavljamo 1. poglavlje s označenim odlomcima 4. i 5.
Ovi odlomci odgovaraju na dva temeljna pitanja:
Kako je Bog doveo Objavu do njezine punine?
I kako čovjek mora odgovoriti kada se Bog objavljuje?
Odgovor na prvo pitanje jest Isus Krist. Odgovor na drugo pitanje jest poslušnost vjere.
Dok čitamo, moramo nastaviti tumačiti Drugi vatikanski sabor unutar neprekinute vjere Katoličke Crkve. Krist nije tek jedan vjerski učitelj među mnogima, niti je samo jedna etapa u čovjekovu shvaćanju Boga. On je vječna Riječ tijelom postala, konačna Objava Oca i jedini Spasitelj čovječanstva.
A vjera nije tek osjećaj povjerenja, nutarnje iskustvo ili opća spremnost da se slijedi Boga. Vjera zahtijeva predanje cijele osobe – uključujući razum i volju – Bogu i istini koju je On objavio.
BOG JE POTPUNO PROGOVORIO U SVOM SINU. ČOVJEK MORA ODGOVORITI VJEROM.
I. ČITAJ – Dei Verbum, 1. poglavlje, 4. i 5. odlomak
Pročitajte polako sljedeće odlomke.
Najprije primijetite što 4. odlomak naučava o Isusu Kristu:
On je vječna Riječ.
Poslao ga je Otac.
Govori riječi Božje.
Otkriva Oca.
Dovršava djelo spasenja.
Ispunja i usavršava Objavu.
Potvrđuje Objavu božanskim svjedočanstvom.
Oslobađa nas od grijeha i smrti.
Uzdiže nas na vječni život.
U Njemu je Novi savez konačan.
Primijetite potom što 5. odlomak naučava o vjeri:
Vjera se iskazuje Bogu koji se objavljuje.
Vjera obuhvaća cijelu osobu.
Vjera uključuje razum.
Vjera uključuje volju.
Vjera slobodno pristaje uz objavljenu istinu.
Vjera zahtijeva Božju milost.
Vjeru pomaže Duh Sveti.
Darovi Duha Svetoga produbljuju i usavršavaju vjeru.
I. POGLAVLJE
SAMA OBJAVA
4. Nakon što je Bog u više navrata i na mnogo načina govorio po prorocima, »u ovo posljednje vrijeme progovorio je nama u Sinu« (Heb 1, 1–2). Poslao je naime svoga Sina, vječnu Riječ, koja prosvjetljuje svakoga čovjeka, da prebiva među ljudima i da im navijesti nutarnju tajnu Božju (usp. Iv 1, 1–18). Isus Krist, dakle, Riječ tijelom postala, poslan je kao »čovjek k ljudima«; on »govori riječi Božje« (Iv 3, 34) i dovršava djelo spasenja što mu ga je Otac dao činiti (usp. Iv 5, 36; 17, 4). Tko vidi njega, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9). Zato je Isus cijelim svojim prisustvom i očitovanjem – riječima i djelima, znamenjima i čudesima, a nadasve svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih te konačnim slanjem Duha istine – ispunio i doveo do kraja objavu te je božanskim svjedočanstvom potvrdio da je Bog s nama da nas oslobodi iz tmine grijeha i smrti te nas uskrisi na vječni život.
Kršćanski red, dakle, kao novi i konačni savez, nikada neće proći i više se nikakve nove javne objave ne može očekivati prije slavnoga pojavljivanja našega Gospodina Isusa Krista (usp. 1 Tim 6, 14; Tit 2, 13).
5. »Poslušnost vjere« (Rim 16, 26; usp. 1, 5; 2 Kor 10, 5–6) valja iskazati Bogu koji objavljuje, kojom se čovjek slobodno cijeli predaje Bogu, prinoseći Bogu koji objavljuje »potpunu poslušnost uma i volje« i slobodno pristajući uz objavljenu istinu. Da se takva vjera može iskazati, potrebna je preteča i pomoć Božje milosti te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji gane srce i obrati ga k Bogu, otvori oči uma i dade »svima slatkoću u pristajanju uz istinu i u vjerovanju u nju«. A da bi objava bila sve dublje shvaćena, isti Duh Sveti neprestano dovodi vjeru do savršenstva svojim darovima.
Ova dva odlomka čine nerazdvojivu cjelinu.
odlomak govori nam što je Bog dao: svoga Sina, puninu Objave.
odlomak govori nam što čovjek mora dati zauzvrat: poslušnost vjere.
II. SVETO PISMO – BOG GOVORI
Okrenimo se najprije Svetomu pismu.
Heb 1,1-2
„Više puta i na mnogo načina Bog nekoć progovori ocima po prorocima; u ove posljednje dane progovori nama u Sinu, kojega postavi baštinikom svega, po kojemu i svjetove stvori.“
Proroci su istinski naviještali riječ Božju, ali njihove su riječi upućivale izvan njih samih. Isus Krist nije tek još jedan prorok dodan onima prije njega. Proroci su bili sluge koji su primili riječ Božju, dok je Krist vječna Riječ po kojoj je sve stvoreno. Proroci su navješćivali Spasitelja, a Krist jest Spasitelj.
Iv 1,14.16-18
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – punu milosti i istine. [...] Zakon doista bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“
Vječni Sin savršeno poznaje Oca jer je pravi Bog od pravog Boga. Utjelovljenje je stoga središte Objave. Riječ kroz koju je Bog stvorio svemir doista je postala čovjekom, govorila ljudskim riječima, djelovala unutar ljudske povijesti, umrla, tjelesno uskrsla od mrtvih i poslala Duha Svetoga na svoju Crkvu.
Rim 16,25-27
„A tomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavi otajstva od vjekova šutnjom tajenoga, a sada očitovanog i po proročkim pismima, po zapovijedi vječnoga Boga, svim narodima obznanjenog za poslušnost vjeri: Bogu jedinomu mudromu, po Isusu Kristu, slava u vijeke vjekova! Amen.“
Sveti Pavao govori o „poslušnosti vjere“. Vjera je poslušna jer prima Božju riječ kao istinitu i podlaže se Njegovu autoritetu. Čovjek ne stoji sudište nad Bogom, već mu duguje poslušnost vjere.
III. SJEĆANJE – ŠTO JE BILO PRIJE?
A. Prvi vatikanski sabor
JEDNOSTAVNO REČENO: Vjera nije tek opće ili emocionalno pouzdanje u Boga. Budući da je Bog objavio određene istine, vjera od nas zahtijeva da te istine vjerujemo na temelju Njegova autoriteta, jer Bog ne može ni prevariti niti biti prevaren. Vjera stoga uključuje osobno pouzdanje, predanje uma i volje te pristanak uz objavljene istine.
DUBLJE: Prvi vatikanski sabor naučavao je da je vjera nadnaravna krepost kojom – uz nadahnuće i pomoć Božje milosti – vjerujemo da je istinito ono što je Bog objavio. Dei Verbum izravno čuva ovaj nauk, a izraz o podlaganju uma i volje preuzet je upravo s Prvog vatikanskog sabora.
B. Tridentski sabor
JEDNOSTAVNO REČENO: Ne možemo sami od sebe zadobiti nadnaravnu vjeru bez Božje milosti. Bog mora djelovati prvi, potičući nas i pomažući nam po Duhu Svetom. No milost ne tretira čovjeka kao neživi predmet; potaknut milošću, čovjek slobodno odgovara, pristaje i surađuje.
DUBLJE: Tridentski sabor naučavao je da početak opravdanja u odraslih dolazi od pretežne (prevenijentne) milosti Božje. Dei Verbum slijedi isti ovaj uzorak: milost mora prethoditi i pomoći, a čovjek mora slobodno dati poslušnost vjere.
C. Papa sv. Pio X. i modernistička zabluda
JEDNOSTAVNO REČENO: Papa sv. Pio X. osudio je ideju da je vjera prvenstveno vjerski osjećaj koji izvire iz čovjekove unutrašnjosti. Prava katolička vjera započinje s Bogom koji se objavljuje i uključuje stvarni pristanak uma na objektivne istine.
DUBLJE: Modernizam premješta podrijetlo religije s objektivne Božje Objave na unutrašnji vjerski osjećaj. Dei Verbum (br. 5) mora se zaštititi od takvog tumačenja jer izričito zahtijeva podlaganje uma i pristanak uz objavljenu istinu.
IV. BENEDIKT XVI. – BOGOVA KONAČNA RIJEČ I ČOVJEKOV ODGOVOR
JEDNOSTAVNO REČENO: Isus Krist je konačna Božja Riječ čovječanstvu. Ne čekamo novu objavu koja će ga nadmašiti. Duh Sveti uvodi Crkvu dublje u Objavu koja je već dana u Kristu, ali ne uvodi novu vjeru. Vjera je u isto vrijeme osobna i naučna (doctrinalna).
DUBLJE: Benedikt XVI. naglašavao je da se kršćanstvo temelji na vječnoj Riječi koja je ušla u ljudsku povijest. Riječ je tijelom postala. U Isusu Kristu stojimo pred konačnom Božjom Riječju, a Duh Sveti vodi Crkvu dublje u istinu darovanu po Kristu, ne mijenjajući polog vjere.
V. KOMENTAR STUPOVA VJERE
Jesu li ovi odlomci sačuvali katoličko razumijevanje Krista, Objave i vjere?
JEDNOSTAVNO REČENO:
Krist kao punina: Četvrti odlomak jasno naučava da je Isus Krist cjelovita, konačna i neprelazna punina javne Objave. Nikakva nova javna objava ne može se očekivati prije Njegova slavnog povratka.
Privatne objave: One ne dodaju ništa pologu vjere niti mogu ispraviti ili nadmašiti ono što je Bog objavio u Kristu.
Poslušnost vjere: Vjera uključuje osobno povjerenje, podlaganje uma i volje te pristanak uz objavljeni nauk. Ne možemo tvrditi da prihvaćamo Krista dok svjesno odbijamo Njegov nauk.
Milost i sloboda: Vjera je slobodna, ali nije samostvorena. Božja milost mora prethoditi i omogućiti čovjekov slobodni odgovor.
Duh Sveti i razumijevanje: Duh Sveti dublje uvodi vjernike u razumijevanje Objave, ali to ne znači da sama Objava nastavlja rasti kroz nove doktrine koje proturječe predanoj vjeri.
VI. RAZMIŠLJANJE
Gledam li na Isusa Krista kao na konačnu Božju Riječ? Prihvaćam li sve što nam je objavio u punini, bez traženja nekih „novih“ duhovnih istina?
Smatram li svoju vjeru i osobnim susretom i prihvaćanjem objavljenih istina? Jesam li svjestan da vjera zahtijeva podlaganje uma i volje Bogu?
Prepoznajem li da je vjera Božji dar? Zahvaljujem li Bogu na milosti koja mi omogućuje vjerovati?
Shvaćam li da se polog vjere ne mijenja? Razumijem li da razvoj nauka znači dublje pronicanje u ono što je već jednom zauvijek predano svetima?
VII. ZAVRŠNA MOLITVA
Gospode Isuse Kriste, vječna Riječi Očeva, ti si punina Božje objave čovječanstvu. Hvala ti što si nam kroz svoje riječi, djela, smrt i uskrsnuće darovao život vječni. Udijeli nam milost da ti odgovorimo potpunom poslušnošću vjere, podlažući svoje umove i volje tvojoj božanskoj istini. Neka nas Duh Sveti svakodnevno vodi u dublje razumijevanje tvoje ljubavi i nauka.
Kraljice neba, moli za nas.
Amen.