TKO ČUVA POKLAD VJERE?
Danas završavamo drugo poglavlje Dei Verbum, s odjeljkom 10.
Odjeljci 7. do 9. objašnjavali su kako se Božja Objava prenijela od Krista apostolima, a od apostola njihovim nasljednicima. Poučili su da Sveto pismo i Sveta predaja proizlaze iz istog božanskog izvora i prenose jednu te istu Riječ Božju.
Odjeljak 10. sada povezuje te istine i uvodi Učiteljstvo Crkve (Magisterium) – živu učiteljsku službu Crkve.
On se bavi s nekoliko ključnih pitanja:
- Kome je povjeren poklad vjere?
- Tko ima ovlast autentično tumačiti Riječ Božju?
- Kakav je odnos između Svetoga pisma, Svete predaje i Učiteljstva?
- Koje granice Božja Objava koju je Crkva primila postavlja njezinoj učiteljskoj službi?
Odjeljak 10. najprije uči da Sveta predaja i Sveto pismo čine jedan sveti poklad Riječi Božje, povjeren Crkvi.
Cijeli sveti narod, ujedinjen sa svojim pastirima, čvrsto se drži toga poklada. Zajedno ustraju u nauku apostola, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.
Stoga biskupi i vjernici dijele zajedničku obvezu čuvati, živjeti i ispovijedati vjeru koja im je predana.
To ne znači da svaki član Crkve ima istu službu ili istu vlast. Cijela Crkva prima, vjeruje, živi i svjedoči vjeru. Ali odjeljak 10. uči da je zadaća autentičnog tumačenja Riječi Božje – bilo zapisane u Svetom pismu ili prenesene Svetom predajom – povjerena isključivo živoj učiteljskoj službi Crkve.
Ta se učiteljska služba naziva Učiteljstvo.
Njegova vlast nije samoproizvedena. Ona se izvršava u ime Isusa Krista.
Krist je svojim apostolima dao vlast poučavati sve narode. Obećao je da će ostati s njima do svršetka svijeta. Onaj koji sluša one koje je Krist poslao, sluša Krista; a onaj koji njih odbacuje, odbacuje Njega.
Biskupi, kao nasljednici apostola, izvršavaju tu učiteljsku odgovornost u zajedništvu s nasljednikom svetoga Petra. Učiteljstvo stoga ima stvarnu vlast koju ne može zamijeniti nijedan privatni pojedinac, teolog, pokret, anketa javnog mnijenja ili civilna vlast.
Ali odjeljak 10. odmah postavlja tu vlast unutar odlučujuće granice:
Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje. Ono služi Riječi Božjoj.
Poučava samo ono što je predano. Pobožno sluša Riječ, savjesno je čuva i vjerno je tumači. To čini po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga.
Sve što Crkva predlaže za vjerovanje kao božanski objavljeno mora biti izvedeno iz jednoga Poklada vjere.
Učiteljstvo je stoga mjerodavno, ali nije apsolutno u smislu da bi bilo slobodno izmišljati nauk.
Ono je čuvar, a ne vlasnik. Ono je tumač, a ne novi izvor javne Objave. Ono je sluga Riječi, a ne njezin gospodar.
Učiteljska služba Crkve ne može učiniti istinitim ono što Bog nije objavio. Ne može učiniti lažnim ono što je Bog objavio. Ne može pretvoriti apostolsku vjeru u njezinu suprotnost.
Njegova je vlast najveća upravo onda kada je njegova vjernost najjasnija, jer mu je vlast povjerena upravo radi očuvanja, objašnjenja i obrane istine primljene od Krista.
Odjeljak 10. završava učenjem da su Sveta predaja, Sveto pismo i Učiteljstvo toliko međusobno povezani da jedno bez drugih ne može opstati.
To također treba pažljivo razumjeti.
To ne znači da su sva tri istovjetna ili da imaju istu funkciju.
Sveto pismo jest Riječ Božja povjerena pisanju pod nadahnućem Duha Svetoga.
Sveta predaja jest apostolsko prenošenje Riječi Božje koju je Krist i Duh Sveti povjerio apostolima.
Učiteljstvo jest od Krista ovlaštena učiteljska služba koja čuva i autentično tumači tu Riječ.
Učiteljstvo ne dovršava Objavu dodavanjem trećeg tijela objavljenoga sadržaja. Niti stoji uz Sveto pismo i Predaju kao još jedan izvor Objave.
Ono služi jednom Pokladu sadržanom u Svetom pismu i Svetoj predaji.
Pod djelovanjem jednoga Duha Svetoga, Sveto pismo, Predaja i Učiteljstvo, svatko prema svojoj vlastitoj funkciji, pridonose spasenju duša.
GDJE JE UŠLA ZABUNA?
Odjeljak 10. jedan je od pažljivije uravnoteženih odlomaka Dei Verbum. On Učiteljstvu daje stvarnu vlast, ali odmah navodi da je ta vlast podređena Riječi Božjoj i vezana uz ono što je predano.
Ipak, neke su se tvrdnje iz ovog odjeljka ponekad izdvajale iz tih granica i koristile za podupiranje onoga što je kasnije nazvano „duhom Drugoga vatikanskog sabora“.
Izraz „cijeli sveti narod“ ponekad se tumačio kao da nauk proizlazi iz trenutačnih mišljenja katoličkog stanovništva. U takvom shvaćanju savjetovanje može postupno postati zamjena za Objavu, a vjerovanja ili želje većine mogu se predstavljati kao glas Duha Svetoga.
Ali odjeljak 10. ne opisuje narod koji neovisno stvara nauk. On opisuje sveti narod ujedinjen sa svojim pastirima, koji se čvrsto drži Poklada i ustraje u nauku apostola.
Izraz „jedan zajednički napor“ ponekad se koristio kako bi se zamaglila razlika između učiteljske službe biskupa i svjedočanstva vjernika. Ali upravo sljedeća rečenica kaže da je autentično tumačenje povjereno isključivo živoj učiteljskoj službi Crkve.
Pastiri i vjernici ujedinjeni su u primanju, življenju, ispovijedanju i prenošenju vjere. Ali nemaju svi istu službu u Crkvi.
Izraz „živa učiteljska služba“ ponekad se pogrešno koristio kao da „živa“ znači stalno promjenjiva ili kao da najnovija izjava automatski poništava svako ranije i određenije učenje.
Ali Učiteljstvo je živo zato što Krist i dalje poučava i čuva svoju Crkvu kroz službu koja ostaje prisutna u svakom vremenu. „Živo“ ne znači oslobođeno Poklada. Odjeljak 10. izričito kaže da ta služba poučava samo ono što je predano.
Spominjanje „pomoći Duha Svetoga“ također se ponekad proširivalo izvan onoga što Crkva uči, kao da je svaka papinska izjava, biskupski program, dokument odbora ili pastoralni pokus nadahnut Duhom Svetim i stoga izvan svake kritike.
Pomoć Duha Svetoga stvarna je, ali nije jednaka u svakom činu i ne čini svaku razboritu odluku nezabludivom. Sama Crkva razlikuje svečane definicije, definitivni nauk, autentični nedefinitivni nauk, disciplinske odluke, razborite prosudbe i privatna mišljenja.
Konačno, tvrdnja da Sveto pismo, Predaja i Učiteljstvo ne mogu opstati jedno bez drugoga ponekad se prikazuje kao da je sadašnje Učiteljstvo treći izvor Objave, sposoban Svetom pismu i Predaji dati potpuno novo značenje.
To je suprotno poretku ustanovljenom u odlomku. Sveto pismo i Predaja čine jedan sveti Poklad. Učiteljstvo taj Poklad prima, čuva i tumači. Ono mu ne dodaje novu Objavu.
Dakle, poteškoća nije prvenstveno u tome da odjeljak 10. otvoreno naučava raskid. On to ne čini. Poteškoća nastaje kada se jedna njegova rečenica odvoji od uravnotežujućih izjava koje je okružuju i kada joj se pripiše značenje koje cijeli odlomak isključuje.
Pravi duh Sabora ne može proturječiti njegovu tekstu, i nikakav navodni „duh Drugoga vatikanskog sabora“ ne može osloboditi Učiteljstvo od vlastite zapovijedi Dei Verbum: pobožno slušati, savjesno čuvati i vjerno tumačiti ono što je predano.
JEDAN SVETI POKLAD POVJEREN JE CRKVI
Učiteljstvo ima vlast autentično ga tumačiti.
Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje, nego joj služi.
Crkva može čuvati i objašnjavati Objavu; ne može je zamijeniti.
I. ČITAJ – Dei Verbum, 2. poglavlje, odjeljak 10.
Čitajmo ovaj završni odjeljak drugoga poglavlja polako:
10. Sveta predaja i Sveto pismo čine jedan sveti poklad Riječi Božje, povjeren Crkvi. Držeći se toga poklada, sav sveti narod, ujedinjen sa svojim pastirima, ostaje uvijek postojan u nauku apostola, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama (usp. Dj 2,42, grčki tekst), tako da se, držeći se, vršeći i ispovijedajući baštinu vjere, među biskupima i vjernicima ostvaruje jedan zajednički napor.
Ali zadaća autentičnog tumačenja Riječi Božje, bilo pisane ili predane, povjerena je isključivo živoj učiteljskoj službi Crkve, čija se vlast vrši u ime Isusa Krista. Ta učiteljska služba nije iznad Riječi Božje, nego joj služi, poučavajući samo ono što je predano, pobožno je slušajući, savjesno čuvajući i vjerno tumačeći; po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga ona iz ovoga jednoga Poklada vjere crpi sve ono što predlaže za vjerovanje kao božanski objavljeno.
Jasno je, dakle, da su sveta Predaja, Sveto pismo i učiteljska vlast Crkve, prema premudrom Božjem naumu, tako međusobno povezani i sjedinjeni da jedno bez drugih ne može opstati, te da svi zajedno i svaki na svoj način, pod djelovanjem jednoga Duha Svetoga, učinkovito pridonose spasenju duša.
Najprije uočimo što ovaj odjeljak uči o Pokladu vjere:
Sveta predaja i Sveto pismo čine jedan sveti Poklad Riječi Božje.
Taj je Poklad povjeren Crkvi.
Crkva ga nije stvorila. Primila ga je od Boga preko apostola.
Cijeli sveti narod, ujedinjen sa svojim pastirima, čvrsto ga se drži.
Crkva ustraje u nauku apostola, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.
Biskupi i vjernici dijele zajednički napor u čuvanju, življenju i ispovijedanju baštine vjere.
Zatim uočimo što odjeljak 10. uči o autentičnom tumačenju:
Zadaća autentičnog tumačenja Riječi Božje povjerena je isključivo živoj učiteljskoj službi Crkve.
To uključuje Riječ Božju zapisanu u Svetom pismu i predanu Svetom predajom.
Učiteljstvo izvršava svoju vlast u ime Isusa Krista.
Njegova vlast ne proizlazi iz akademskog znanja, popularnosti, političke moći ili osobne svetosti. Ona dolazi od Kristova poslanja njegovoj Crkvi.
Posebno uočimo što odjeljak 10. uči o granicama i dužnostima Učiteljstva:
- Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje.
- Ono služi Riječi Božjoj.
- Poučava samo ono što je predano.
- Pobožno sluša Riječ.
- Savjesno je čuva.
- Vjerno je tumači.
- Tu dužnost izvršava po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga.
- Sve što predlaže za vjerovanje kao božanski objavljeno crpi iz jednoga Poklada vjere.
Konačno, uočimo što odjeljak 10. uči o Svetom pismu, Predaji i Učiteljstvu:
Oni su povezani i sjedinjeni.
Jedno ne može opstati bez drugih.
Nisu tri međusobno suprotstavljene vlasti.
Ne predstavljaju tri zasebne Objave.
Svaki ima vlastitu funkciju u prenošenju, očuvanju i tumačenju jedne Objave koju je Bog dao.
Zajedno, pod djelovanjem jednoga Duha Svetoga, pridonose spasenju duša.
BILJEŠKA O RIJEČI „UČITELJSTVO“
Učiteljstvo (Magisterium) znači učiteljsku službu Crkve.
Krist je apostolima i njihovim nasljednicima povjerio dužnost i vlast da poučavaju u njegovo ime. Ta vlast pripada biskupima u zajedništvu s nasljednikom svetoga Petra, a na osobit način Papi kao nasljedniku svetoga Petra.
Ali svaka izjava pape, biskupa ili svećenika nije čin Učiteljstva u istom smislu niti s istim stupnjem autoriteta.
Privatno mišljenje, intervju, spontana izjava, disciplinska odluka ili razborita prosudba nisu automatski definicija objavljenog nauka.
Crkva razlikuje svečane definicije, redovito i opće Učiteljstvo, drugo autentično ali nedeklarativno učenje, disciplinske čine, razborite prosudbe i privatna teološka mišljenja.
Odjeljak 10. ne objašnjava sve te razlike. On postavlja temeljno načelo: autentična učiteljska služba prima svoju vlast od Krista i postoji radi čuvanja i vjernog tumačenja apostolskog Poklada.
Neuspjeh u očuvanju tih razlika prouzročio je mnogo zabune nakon Sabora.
Katolicima se ponekad ostavljao dojam da svaki novi pastoralni naglasak nosi punu težinu Učiteljstva, dok se raniji i autoritativniji nauk može odbaciti kao pripadajući prošlom vremenu.
To preokreće poredak autoriteta.
Kasnija se izjava mora čitati prema onome što stvarno naučava i prema vlasti kojom naučava; također se mora tumačiti unutar, a ne protiv, primljene vjere Crkve.
Katolici stoga moraju izbjegavati dvije suprotne pogreške.
Prva je privatno prosuđivanje, koje pojedinca postavlja kao konačni autoritet nad Objavom i odbacuje učiteljsku službu koju je ustanovio Krist.
Druga je pretjerano shvaćanje autoriteta, koje svaku riječ ili postupak crkvenog čovjeka tretira kao novu objavu koja može nadjačati Sveto pismo, Predaju ili prethodno definirani nauk.
Katolički stav prihvaća Učiteljstvo kao istinsku vlast koju je ustanovio Krist, ali istodobno priznaje da je ta vlast vezana uz Riječ Božju kojoj je povjerena služiti.
BILJEŠKA O IZRAZU „AUTENTIČNO TUMAČITI“
U ovom kontekstu riječ „autentično“ ne znači samo iskreno, uvjerljivo ili povijesno točno.
Ona znači mjerodavno.
Mnogi ljudi mogu proučavati, objašnjavati i braniti Sveto pismo i Svetu predaju. Oci, naučitelji, teolozi, svećenici, katehete, roditelji i pojedini vjernici imaju važne uloge u prenošenju vjere.
Ali nijedan privatni tumač ne govori u ime Crkve vlastitom vlašću.
Učiteljstvo ima službenu odgovornost mjerodavno prosuditi što pripada Pokladu vjere i koje je tumačenje s njime u skladu.
Ta vlast štiti vjernike od beskrajnoga razdora koji nastaje kada svaka osoba postane vlastiti konačni sudac Objave.
Istodobno, autentično tumačenje nije stvaralačka vlast nad Objavom.
Učiteljstvo tumači nešto što je već dano. Njegova prosudba mora proizlaziti iz Poklada koji je primilo.
BILJEŠKA O „CIJELOM SVETOM NARODU“
Odjeljak 10. kaže da se cijeli sveti narod, ujedinjen sa svojim pastirima, čvrsto drži Poklada vjere.
Time se potvrđuje da vjera pripada životu cijele Crkve, a ne samo učenjacima ili članovima hijerarhije.
Vjernici primaju Riječ, ispovijedaju je, prema njoj štuju Boga, žive je i prenose dalje. Krštenjem i potvrdom pozvani su svjedočiti za Krista u svijetu.
Ali odlomak ne uči da se objavljeni nauk određuje većinom glasova, javnim mišljenjem ili prevladavajućim uvjerenjima određenog naraštaja.
Vjernici su opisani kao ujedinjeni sa svojim pastirima i postojani u nauku apostola.
Osjećaj vjere vjernika (sensus fidei) nadnaravan je jer prima i prianja uz apostolsku vjeru. Ne može se jednostavno poistovjetiti s anketama, pritiskom javnosti ili idejama preuzetima iz okolne kulture.
Crkva ne otkriva Objavu pitajući što većina ljudi trenutačno želi vjerovati.
Ona prima Objavu od Boga te je pastiri i vjernici zajedno čvrsto čuvaju.
Savjetovanje može pomoći pastirima razumjeti stanje, pitanja i potrebe vjernika. Ono ne može pretvoriti mišljenje u Objavu.
Slušati narod Božji nije isto što i Crkvu tretirati kao parlament, a „sinodalni“ govor ne može se legitimno koristiti kako bi se apostolska vjera podvrgnula pregovaranju.
II. SVETO PISMO
Djela apostolska 2,42
„Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“
Odjeljak 10. izravno upućuje na ovaj opis prvih kršćana.
Crkvu ujedinjuje ustrajnost u apostolskom nauku, sakramentalnom zajedništvu i molitvi.
Nauk nije odvojen od bogoslužja i kršćanskoga života. Ista se vjera poučava, slavi i živi.
Cijela Crkva ostaje vjerna nastavljajući u onome što je primila od apostola.
1. Timoteju 6,20
„O Timoteju, sačuvaj povjereno ti blago, kloneći se svjetovnih praznorječja i proturječja lažno nazvanoga znanja.“
Sveti Pavao ne poučava Timoteja da izmišlja vjeru prilagođenu svakom novom dobu.
Zapovijeda mu da čuva ono što mu je povjereno.
Poklad je sveta baština.
Službenik je odgovoran Darivatelju toga dara.
Učiteljska služba Crkve postoji kako bi sačuvala tu baštinu, zaštitila je od pokvarenosti i predala je neokrnjenu.
Luka 10,16
„Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire; a tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.“
Vlast apostolske službe počiva na Kristovu poslanju.
Kada Crkva vjerno poučava onome što joj je Krist povjerio, Krist govori kroz vlast koju je ustanovio.
Zato se Učiteljstvo ne može svesti na jedno mišljenje među mnogima.
Ali isti redak također pokazuje izvor i mjeru njegove vlasti: ono govori u Kristovo ime, a ne umjesto Krista i ne protiv njegove Riječi.
III. SJEĆANJE – ŠTO JE BILO PRIJE?
A. Tridentski sabor
Tridentski je sabor svečano prihvatio i štovao kako pisane knjige Svetoga pisma tako i nepisane apostolske predaje koje se odnose na vjeru i ćudoređe.
Trident je također odbacio ideju da svaki pojedinac može tumačiti Sveto pismo protivno smislu koji drži Sveta Majka Crkva ili protivno jednodušnom nauku svetih Otaca.
Odjeljak 10. nastavlja se na to učenje.
Riječ Božja povjerena je Crkvi i Krist nije ostavio svoje stado bez mjerodavnog učitelja.
Sveto pismo ne smije se odvojiti od apostolske Predaje niti od Crkve kojoj je povjereno čuvati i tumačiti oboje.
Ipak, vlast Crkve ima služiteljski karakter.
Ona prima svete knjige i apostolske Predaje; ne proizvodi njihovu božansku vlast.
B. Prvi vatikanski sabor
Prvi vatikanski sabor naučavao je da nauk vjere, koji je Bog objavio, nije Crkvi dan kao filozofski izum koji bi ljudska domišljatost trebala usavršavati.
Povjeren je Kristovoj Zaručnici kao božanski Poklad koji treba vjerno čuvati i nezabludivo proglašavati.
Duh Sveti nije obećan nasljednicima svetoga Petra kako bi njegovom objavom otkrivali novi nauk, nego kako bi, uz njegovu pomoć, pobožno čuvali i vjerno tumačili Objavu predanu po apostolima.
To ranije i preciznije učenje daje ključnu granicu za čitanje odjeljka 10.
Kada Dei Verbum kaže da Učiteljstvo služi Riječi i poučava samo ono što je predano, ono ponavlja isto temeljno načelo.
Crkva ima vlast definirati i objašnjavati Poklad.
Ona nema vlast zamijeniti ga drugom vjerom.
C. Papa Pio XII.
Papa Pio XII. naučavao je da je živo Učiteljstvo bliska i opća norma istine u stvarima vjere i ćudoređa, jer mu je Krist povjerio čitav Poklad vjere – Sveto pismo i Svetu predaju – da ga čuva, štiti i tumači.
Time se sprječava pogrešno čitanje tvrdnje da Učiteljstvo „služi“ Riječi Božjoj.
Služenje ne znači da Učiteljstvo nema vlast ili da svaki pojedinac može odbaciti njegove prosudbe kad god se razlikuju od njegova privatnog tumačenja.
Njegovo je služenje autoritativno jer ga je Krist ovlastio.
Njegova je vlast služiteljska jer ostaje odgovorna za Objavu koju je primila.
D. Sveti Irenej i apostolsko nasljedstvo
Sveti se Irenej pozivao na javnu apostolsku Predaju sačuvanu u Crkvama kroz nasljedstvo biskupa kao obranu protiv tajnih nauka koje su zastupali gnostici.
Prava vjera nije bila skriveno znanje koje su privatni tumači ponovno konstruirali.
Apostoli su je javno propovijedali i vjerno predali Crkvi.
Odjeljak 10. odražava taj drevni katolički obrazac.
Krist je Objavu povjerio svojoj Crkvi.
Biskupi imaju stvarnu odgovornost čuvati i poučavati apostolsku vjeru.
Vjernici ostaju sigurni držeći se toga javnog Poklada, a ne slijedeći novotarije koje tvrde da ga mogu poboljšati.
IV. BENEDIKT XVI. – VLAST POD RJEČJU
Papa Benedikt XVI. više je puta naglašavao da Crkva prima Riječ Božju prije nego što je tumači ili naviješta.
Crkva nije tvorac Objave.
Ona je rođena iz Riječi, živi pod Riječju i neprestano je pozvana slušati Riječ.
Učiteljstvo stoga služi Objavi upravo tako što je sluša, čuva i vjerno tumači.
Benedikt je također upozoravao na opasnost odvajanja Svetoga pisma od žive Predaje Crkve.
Čisto privatno ili isključivo povijesno čitanje može Sveto pismo pretvoriti u mrtav tekst koji pripada samo prošlosti.
Crkva čita Sveto pismo unutar iste apostolske vjere u kojoj je ono napisano, primljeno, sačuvano i naviješteno.
Ali pozivanje na „živu Predaju“ ili na sadašnju crkvenu vlast ne može se legitimno koristiti za odvajanje Crkve od njezina vlastitog apostolskog temelja.
Crkva je živa zato što je Krist živ i zato što Duh Sveti ostaje s njom.
Ona nije živa zato što neprestano može iznova izmišljati svoj identitet.
Tu postaje ključna Benediktova hermeneutika reforme u kontinuitetu.
Jedna Crkva putuje kroz povijest, raste i odgovara na nove okolnosti, ali ostaje ista Crkva.
Legitimna reforma i vjernost moraju se susresti.
Učiteljstvo može odgovoriti na nova pitanja, ispraviti zloporabe, razjasniti nauk i primijeniti trajna načela na okolnosti s kojima se apostoli u svom povijesnom vremenu nisu susreli.
Ali ono to čini kao služitelj naslijeđene Objave.
„Duh“ nekoga sabora, pastoralni program ili teorija razvoja ne može opravdati raskid s Pokladom vjere.
Niti privatni pojedinci mogu prizivati Predaju dok odbacuju autoritativnu učiteljsku službu koja pripada ustroju Crkve.
Sveto pismo, Predaja i Učiteljstvo moraju ostati zajedno, svatko ispunjavajući svoju vlastitu ulogu pod djelovanjem Duha Svetoga.
V. KOMENTAR – STUPOVI
ŠTO JE „JEDAN SVETI POKLAD“?
Poklad vjere jest Objava koju je Krist povjerio apostolima i koja se prenosi unutar Crkve.
Naziva se pokladom zato što je nešto primljeno na čuvanje.
Crkva ga nije izvorno stvorila i nije slobodna raspolagati njime kako želi.
Sveto pismo i Sveta predaja zajedno prenose ovaj jedan Poklad.
Poklad nije zbir promjenjivih religijskih mišljenja.
To je istina koju je Bog objavio radi našega spasenja, ispunjena u Isusu Kristu i jednom zauvijek predana po apostolima.
Dužnost je Crkve čuvati ga, dublje ga upoznavati, vjerno ga objašnjavati i naviještati svakom naraštaju.
IMA LI UČITELJSTVO STVARNU VLAST?
Da.
Odjeljak 10. uči da zadaća autentičnog tumačenja pripada isključivo živoj učiteljskoj službi Crkve, čija se vlast izvršava u ime Isusa Krista.
Katoličanstvo ne postavlja konačno tumačenje Objave u ruke svakoga pojedinog vjernika.
Krist je ustanovio apostolsku Crkvu i dao njezinim pastirima vlast poučavati u njegovo ime.
Bez autoritativne učiteljske službe, sporovi o Svetom pismu i Predaji na kraju bi se rješavali privatnim prosuđivanjem, akademskim utjecajem, političkom silom ili podjelom na suprotstavljene skupine.
Učiteljstvo stoga nije nepotreban dodatak Objavi.
Ono je služba ustanovljena radi očuvanja Crkve u apostolskoj vjeri.
JE LI UČITELJSTVO IZNAD SVETOGA PISMA I PREDAJE?
Ne.
Dei Verbum to izričito kaže.
Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje, nego joj služi.
Mora poučavati samo ono što je predano, pobožno slušati, savjesno čuvati i vjerno tumačiti.
Učiteljstvo ima vlast nad tumačenjem, ali nema vlast nad samom istinom.
Nijedan papa, biskup, sabor ili crkveno tijelo ne može od Krista primiti vlast da proturječi Kristu.
Pomoć Duha Svetoga štiti i vodi Crkvu prema Kristovim obećanjima.
Ne može se pozvati na nju kako bi se novotarija pretvorila u Objavu ili proturječje u razvoj.
Duh Sveti je Duh Istine.
On ne može nadahnuti Sveto pismo, očuvati apostolsku Predaju, a zatim voditi Učiteljstvo da zaniječe ono što je prethodno objavio.
ČINI LI „NIJE IZNAD RIJEČI“ PRIVATNI SUD KONAČNIM AUTORITETOM?
Ne.
Pojedini katolik ne može jednostavno proglasiti da je njegovo vlastito čitanje Svetoga pisma ili Predaje mjerilo prema kojemu se prosuđuje svaki čin Učiteljstva.
Krist je autentično tumačenje povjerio učiteljskoj službi Crkve, a ne izoliranim pojedincima.
Istodobno, od katolika se ne traži vjerovati da vlast može proturječje pretvoriti u kontinuitet.
Sama Crkva daje odgovarajuće kriterije: Sveto pismo, apostolsku Predaju, svečane definicije, stalni nauk redovitog i općeg Učiteljstva te načelo da nauk mora zadržati isti smisao i isto značenje.
Vjernički odgovor stoga nije ni pobuna ni slijepo pretjerivanje.
To je poslušnost vjere: prihvatiti istinsku učiteljsku vlast Crkve, a istodobno ostati ukorijenjen u cijelom Pokladu kojemu ta vlast služi.
JE LI SVAKA IZJAVA CRKVENA ČOVJEKA UČITELJSKA?
Ne.
Služba koju čovjek obnaša daje važnost njegovim riječima, ali ne pretvara svaku riječ u nezabludivu definiciju ili čak u čin Učiteljstva.
Crkva je uvijek priznavala različite vrste izjava i različite stupnjeve učiteljske vlasti.
Svečana dogmatska definicija nije isto što i neformalni intervju.
Redoviti i opći nauk biskupa nije isto što i razborita politička ili pastoralna odluka.
Disciplinski čin nije isto što i objavljena istina.
Te razlike ne slabe Učiteljstvo.
One omogućuju katolicima razumjeti i prihvatiti svaki čin prema onome što on stvarno jest.
Odjeljak 10. daje nam temeljni kriterij za svaku istinsku učiteljsku službu: ona mora slušati, čuvati i vjerno tumačiti ono što je predano.
MOŽE LI JEDNO OD TROJE OPSTATI BEZ DRUGIH?
Odjeljak 10. kaže da su Sveta predaja, Sveto pismo i Učiteljstvo toliko povezani da jedno bez drugih ne može opstati.
Sveto pismo odvojeno od Predaje i Učiteljstva postaje podložno privatnom tumačenju i doktrinarnoj rascjepkanosti.
Predaja odvojena od Svetoga pisma može se svesti na neodređena pozivanja, ljudske običaje ili navodne razvoje bez čvrstoga apostolskog mjerila.
Učiteljstvo odvojeno od Svetoga pisma i Predaje prestalo bi biti služitelj Objave i bilo bi pogrešno shvaćeno kao vlast sposobna stvarati novu vjeru.
Katolički poredak drži sve troje zajedno.
Sveto pismo i Predaja prenose jedan Poklad.
Učiteljstvo ga čuva i autentično tumači.
Duh Sveti čuva Crkvu u istini koju je objavio Krist.
ČUVA LI ODJELJAK 10. KATOLIČKU VJERU?
Odjeljak 10. može se čitati u snažnom i izravnom kontinuitetu s trajnim naukom Crkve.
On potvrđuje jedan sveti Poklad, autoritativnu učiteljsku službu ustanovljenu od Krista i nerazdvojiv odnos između Svetoga pisma, Predaje i Učiteljstva.
Najvažnije je što jasno postavlja granicu crkvene vlasti:
Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje. Ono poučava samo ono što je predano.
Ovaj odjeljak stoga ne treba koristiti ni za opravdavanje privatnog suda protiv Crkve ni za opravdavanje neograničene crkvene vlasti nad naukom.
On naučava božanski ustanovljenu vlast pod božanski objavljenom Riječju.
Učiteljstvo je autoritativno zato što ga je Krist ovlastio.
Učiteljstvo je vezano zato što mu je Krist povjerio određen Poklad.
Njegova slava nije u izmišljanju, nego u čuvanju.
Njegovo služenje nije u prilagođavanju Objave vremenu, nego u privođenju svakoga vremena suglasju s istinom koju je Bog objavio.
CRKVA NE GOSPODARI RIJEČJU BOŽJOM.
ONA JE SLUŠA, ČUVA I NAVIJEŠTA.
VI. RAZMIŠLJANJE
1. Primam li vjeru kao sveti Poklad?
Vjera je povjerena Crkvi prije nego što je povjerena meni osobno.
Pristupam li joj kao daru koji treba primiti i čuvati ili kao materijalu koji mogu preuređivati prema vlastitim željama?
2. Priznajem li učiteljsku vlast koju je ustanovio Krist?
Krist nije ostavio svoju Crkvu bez pastira ni bez autoritativne učiteljske službe.
Prihvaćam li autentični nauk Crkve ponizno ili instinktivno postavljam vlastiti sud iznad svakog autoriteta?
3. Sjećam li se da vlast mora služiti Riječi?
Učiteljstvo nije iznad Riječi Božje.
Mora pobožno slušati, savjesno čuvati i vjerno tumačiti ono što je predano.
Kada čujem tvrdnju izrečenu u ime Crkve, razumijem li njezin stvarni stupanj autoriteta i čitam li je unutar cijeloga Poklada vjere?
4. Razlikujem li vjernost od osobnosti?
Vjera ne počiva na oduševljenju određenom osobom niti na protivljenju određenoj osobi.
Prosuđujem li katolički nauk prema trajnoj vjeri Crkve ili prema svojoj emocionalnoj reakciji na pojedine crkvene ljude?
5. Pomažem li prenositi ono što je Crkva primila?
Cijeli sveti narod sudjeluje u čuvanju, življenju i ispovijedanju apostolske vjere.
Učim li vjeru dovoljno dobro da je mogu jasno prenijeti?
Pomažu li moje bogoslužje, govor, obiteljski život i svjedočanstvo očuvanju Poklada za one koji dolaze nakon mene?
VII. DUBLJE MISLI ZA ZAVRŠETAK OVOGA DANA
Poklad vjere nije naš da ga prepisujemo.
Dolazi od Boga.
Ispunjen je u Isusu Kristu.
Povjeren je apostolima.
Prenesen je u Svetom pismu i Svetoj predaji.
A Krist je ustanovio živu učiteljsku službu da ga čuva i autentično tumači.
Učiteljstvo je veliki dar jer istina zahtijeva vjerne čuvare.
Krist nije svoju Crkvu prepustio privatnom tumačenju, skrivenom znanju ili promjenjivim mišljenjima svakoga doba.
Ali vlast Učiteljstva također je povjerena vlast.
Ono mora slušati prije nego što govori.
Mora primiti prije nego što poučava.
Mora čuvati prije nego što razvija.
Mora ostati pod Riječju koju naviješta.
To nije slabost crkvene vlasti.
To je izvor njezine veličine.
Crkva govori s pouzdanjem ne zato što ima moć stvarati istinu, nego zato što joj je Krist povjerio svoju istinu i obećao pomoć Duha Svetoga.
Sveto pismo, Predaja i Učiteljstvo stoga pripadaju zajedno.
Sveto pismo daje nam nadahnutu Riječ Božju u pisanom obliku.
Predaja prenosi apostolsku vjeru unutar žive Crkve.
Učiteljstvo tu vjeru čuva i tumači u Kristovo ime.
Nijedno se ne smije okrenuti protiv drugih.
Crkvi nije potrebno novo Evanđelje za novo doba.
Potrebna joj je hrabrost da sluša Riječ koju je primila, vjernost da je čuva bez pokvarenosti i ljubav da je naviješta bez straha.
Mi nismo gospodari Poklada.
Mi smo njegovi primatelji.
Mi smo njegovi svjedoci.
Mi smo odgovorni za njegovo prenošenje.
SUTRA ćemo započeti treće poglavlje, „Sveto pismo: njegovo božansko nadahnuće i tumačenje“.
Razmotrit ćemo što znači reći da je Bog autor Svetoga pisma, da su ljudski autori doista napisali svete knjige i da Sveto pismo naučava istinu koju je Bog htio da bude zapisana radi našega spasenja.
VIII. ZAVRŠNA MOLITVA
Nebeski Oče, zahvaljujemo Ti za sveti Poklad vjere koji je Tvoj Sin povjerio svojim apostolima i koji se čuva unutar Tvoje Crkve.
Daj nam poštovanje prema Svetom pismu, vjernost Svetoj predaji i poniznu poslušnost učiteljskoj vlasti koju je ustanovio Krist.
Pošalji svoga Duha Svetoga na pastire Crkve.
Ojačaj ih da pobožno slušaju Tvoju Riječ, savjesno je čuvaju i vjerno je tumače.
Čuvaj ih od straha, ambicije, novotarija i kompromisa.
Podari im hrabrost jasno i potpuno naviještati apostolsku vjeru u svakom vremenu.
Zaštiti i nas od privatnog suda, zbunjenosti i lažne poslušnosti.
Nauči nas prepoznati istinsku vlast, ponizno primiti vjeru i čvrsto ostati ukorijenjeni u svemu što si nam objavio.
Pomozi cijeloj Crkvi – pastirima i vjernicima zajedno – da ustraje u nauku apostola, lomljenju kruha i molitvama.
Učini nas vjernim čuvarima i hrabrim svjedocima istine, kako bismo bez izmjene predali ono što smo i sami primili.
Po Kristu, Gospodinu našemu.
Amen.
(Biskup Joseph Strickland, Pillars of faith)