ČUDESNA BOŽJA PONIZNOST
Danas zaključujemo treće poglavlje Dei Verbum s odjeljkom 13.
Odjeljci 11. i 12. poučili su da Sveto pismo ima Boga za svog autora, da su sveti pisci pravi ljudski autori te da se Pismo mora tumačiti prema svojim ljudskim oblicima i božanskom autorstvu.
Odjeljak 13. sada povezuje ove istine u kratkoj, ali prekrasnoj usporedbi.
U Svetom pismu Bog se sagiba da nam progovori ljudskim jezikom. On to čini ne prestajući biti Bog i ne žrtvujući svoju istinu ili svetost. Sabor to naziva čudesnom "poniznošću" (lat. condescensio) vječne mudrosti.
Ovdje poniznost ne znači prezir, nadmoć ili obraćanje nekome s visoka. To znači da se Bog s ljubavlju spušta do naših kapaciteta kako bismo Ga mogli upoznati. Beskonačni Bog govori kroz konačne ljudske riječi.
On komunicira božanske misterije kroz ljudski vokabular, gramatiku, slike, povijest i književne oblike. On to ne čini zato što ljudski jezik može sadržavati puninu Boga. On to čini jer, osim ako Bog ne prilagodi svoju komunikaciju našoj slabosti, mi je ne bismo mogli primiti.
Odjeljak 13. uspoređuje ovaj misterij s Utjelovljenjem. Vječna Riječ Očeva doista je uzela na sebe ljudsku narav. Postao je čovjekom ne prestajući biti Bog. Uzeo je slabost ljudskog tijela bez grijeha, neistine ili moralne pokvarenosti.
Na sličan način, riječi Božje su istinski izražene ljudskim jezikom, a da pritom ne prestaju prenositi božansku istinu. Jezik je ljudski. Istina je Božja.
Ovo nije spuštanje božanske istine u zabludu. To je čin ljubavi kojim se božanska istina dovodi do našeg sluha.
GDJE JE UŠLA KONFUZIJA?
Odjeljak 13. je kratak, ali njegov jezik ponekad biva odvojen od doktrinarnih zaštitnih ograda koje upravljaju njegovim značenjem.
Fraze "prilagođavanje svog jezika", "slaba ljudska narav" i "učinjeno poput ljudskog govora" mogu biti pogrešno shvaćene kada se uzmu same za sebe. Neki su ih tretirali kao da se Bog prilagodio ne samo ljudskom jeziku, već i ljudskoj zabludi, neznanju, predrasudama ili lažnim religijskim uvjerenjima.
Pod takvim tumačenjem, moglo bi se reći da Pismo sadrži pogrešne povijesne tvrdnje, manjkave moralne prosudbe ili tek kulturna mišljenja koja suvremeni tumač može ispraviti.
No, odjeljak 13. ne počinje s ljudskom slabošću. Počinje izjavom da "istina i svetost Božja uvijek ostaju netaknute". Ta izjava upravlja svime što slijedi.
Bog prilagođava svoj način govora našim kapacitetima. On ne prilagođava svoju istinu neistini.
Odjeljak 13. također se mora čitati zajedno s prethodnim odjeljcima.
Odjeljak 11. uči da knjige Pisma, u svojoj cjelovitosti i sa svim svojim dijelovima, imaju Boga za autora. Navodi da su sveti pisci napisali sve i samo ono što je Bog htio. Uči da se sve što tvrde sveti pisci mora smatrati tvrdnjom Duha Svetoga.
Odjeljak 12. objašnjava da se književni oblici, povijesne okolnosti i uobičajeni načini govora moraju proučavati kako bismo utvrdili što je sveti pisac zapravo ustvrdio.
Ova načela dopuštaju istinski ljudski jezik. Ona ne dopuštaju božansku zabludu. Pozadina odjeljka 13. čini ovo još jasnijim.
Papa Pio XII. već je koristio istu usporedbu između Utjelovljenja i riječi Pisma. Poučavao je da, kao što je vječna Riječ postala slična čovjeku u svemu osim u grijehu, riječi Božje su učinjene sličnima ljudskom govoru "u svakom pogledu, osim u zabludi". Konačne riječi, "osim u zabludi", posebno su jasne.
Odjeljak 13. ne ponavlja tu točnu frazu na kraju svoje usporedbe. Umjesto toga, postavlja zaštitnu ogradu na početku, navodeći da istina i svetost Božja uvijek ostaju netaknute.
Doktrina nije nestala. Ali sažetija formulacija Sabora može postati ranjiva na zlouporabu kada se zaborave njezina uvodna zaštita i nauk odjeljka 11.
Ovo nam pomaže da iskreno odgovorimo gdje se možda uvukla dvosmislenost. Sabor nije učio da ljudski karakter Pisma dopušta zabludu. Ali opis božanskih riječi koje poprimaju obličje ljudskog govora mogao bi se izolirati od konteksta i proširiti izvan onoga što je Sabor doista rekao.
Ljudsko ograničenje tada se ponekad tumačilo kao da uključuje neistinu. Kulturni okvir uključivao je doktrinarnu pokvarenost. Književni oblik postao je sredstvo za odbacivanje teških događaja. Povijesni razvoj postao je razlog za stavljanje modernog suda iznad nadahnutog teksta.
Pod navodnim "duhom Drugog vatikanskog sabora", pozornost se sve više pomicala prema ljudskim elementima Pisma, dok se božansko autorstvo priznavalo u teoriji, ali zanemarivalo u praksi.
Biblija se proučavala kao zbirka ljudskih religijskih dokumenata oblikovanih konkurentskim zajednicama, društvenim pritiscima, političkim interesima i vjerovanjima u razvoju. Crkvena vjera, Sveta predaja i nadnaravno djelovanje Duha Svetoga ponekad su tretirani kao prepreke objektivnoj znanosti, a ne kao bitna načela katoličkog tumačenja.
To nije bilo zahtijevano tekstom Dei Verbum. Rezultiralo je čitanjem odabranih fraza odvojeno od cijelog dokumenta i odvojeno od vječnog nauka Crkve.
Autentični duh sabora ne može biti u suprotnosti s njegovim napisanim naukom. Niti se sabor može tumačiti kao da je sve što se prije njega učilo postalo irelevantno. Gdje jezik dopušta više od jednog mogućeg čitanja, katoličko čitanje mora biti ono koje se slaže sa Svetim pismom, Svetom predajom i prethodnim Učiteljstvom.
Sabor se mora tumačiti unutar vjere Crkve. On ne može postati novi autoritet koji stoji iznad te vjere.
BOG SE SAGIBA DA GA ČOVJEK MOŽE ČUTI.
NJEGOVE RIJEČI IZRAŽENE SU ISTINSKI LJUDSKIM JEZIKOM.
NJIHOV LJUDSKI OBLIK NE UNIŠTAVA NJIHOVU BOŽANSKU ISTINU.
ISTINA I SVETOST BOŽJA UVIJEK OSTAJU NETAKNUTE.
I. ČITAJ - DEI VERBUM, POGLAVLJE 3, ODJELJAK 13
"U Svetom pismu, dakle, dok istina i svetost Božja uvijek ostaju netaknute, jasno se pokazuje čudesna 'poniznost' vječne mudrosti, 'kako bismo naučili nježnu Božju dobrotu, koju riječi ne mogu izraziti, i koliko daleko je išao u prilagođavanju svog jezika s promišljenom brigom za našu slabu ljudsku narav'." (11) Jer riječi Božje, izražene ljudskim jezikom, učinjene su poput ljudskog govora, baš kao što je riječ vječnog Oca, kada je uzela na sebe tijelo ljudske slabosti, bila u svakom pogledu učinjena poput ljudi.
PRIMIJETITE PRVO ŠTO ODJELJAK 13. ČUVA:
- Istina Božja ostaje netaknuta.
- Svetost Božja ostaje netaknuta.
- Božja poniznost ne uključuje obmanu ili neistinu.
- Ljudski jezik istinski komunicira ono što Bog želi objaviti.
- Slabost ljudskog instrumenta ne nadvladava moć božanskog Autora.
PRIMIJETITE ŠTO ODJELJAK 13. UČI O BOŽANSKOJ PONIZNOSTI:
- Bog se s ljubavlju sagiba do naših kapaciteta.
- On prilagođava svoj jezik s brigom za našu ljudsku slabost.
- Njegova prilagodba otkriva nježnost, a ne distanciranost.
- Beskonačni Bog čini sebe poznatim kroz konačne riječi.
- Bog govori kako bi čovjek mogao istinski čuti, razumjeti i odgovoriti.
PRIMIJETITE KONAČNO USPOREDBU S UTJELOVLJENJEM
- Vječna Riječ doista je postala čovjekom.
- Preuzeo je ljudsku slabost ne prestajući biti božanski.
- Riječi Božje istinski ulaze u ljudski jezik.
- One koriste ljudski vokabular, idiome i književne forme.
- Ipak, istina i svetost njihovog božanskog Autora ostaju netaknute.
NAPOMENA O BOŽANSKOJ PONIZNOSTI
Bog je beskonačan. Naši umovi su konačni. Ne možemo shvatiti Boga kao što On shvaća samog sebe. Da se Bog nije objavio, ne bismo mogli otkriti nutarnje misterije Njegovog božanskog života našim prirodnim moćima.
Stoga, Bog silazi k nama. Govori o sebi kroz imena, slike i usporedbe koje možemo razumjeti. Pismo naziva Boga ocem, pastirom, kraljem, sucem, stijenom i utvrdom. Nijedna od ovih ljudskih riječi ne iscrpljuje misterij Boga. Ipak, one istinski otkrivaju nešto o Njemu.
Kada Pismo naziva Boga našim Ocem, to ne znači da je božansko očinstvo samo ljudska projekcija. Naprotiv, zemaljsko očinstvo posjeduje svoju istinu i značenje jer svako očinstvo konačno dolazi od Boga.
Kada Pismo govori o ruci ili mišici Božjoj, ono ne uči da Bog ima materijalno tijelo. Ono koristi ljudski jezik da otkrije Njegovo djelovanje i moć.
Kada Pismo opisuje Boga kao ljutitog, to ne znači da je Bog podložan nekontroliranoj ljudskoj strasti. To otkriva Božju svetost, Njegovo protivljenje grijehu i Njegov posljednji sud.
Božanska poniznost stoga zahtijeva pažljivo tumačenje. Moramo razlikovati ljudski oblik izražavanja i božansku istinu koja se kroz njega prenosi. Ali ne smijemo zamišljati da je istina samo ljudska zato što je izraz prilagođen čovjeku.
Božji jezik je prilagođen. Božja istina nije pokvarena.
NAPOMENA O UTJELOVLJENJU I PISMU
Usporedba između Utjelovljenja i Pisma je analogija. Sveto pismo nije Utjelovljenje. Samo je vječni Sin Božji postao tijelom i nastanio se među nama.
Ipak, Utjelovljenje nam pomaže razumjeti kako nešto istinski ljudsko može služiti božanskoj svrsi bez uništavanja i ljudskog i božanskog.
Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Njegova čovječnost nije privid. On posjeduje stvarno ljudsko tijelo, stvarnu ljudsku dušu, ljudsku volju i ljudsku inteligenciju. Ipak, Njegova čovječnost ne čini Ga manje božanskim. Niti Njegovo božanstvo čini Njegovu čovječnost nestvarnom.
Na sličan način, ljudski jezik Pisma nije privid. Sveti pisci su doista pisali. Koristili su svoj vokabular, sposobnosti, kulturno znanje i književne oblike. Ipak, njihova istinska ljudska aktivnost ne čini Pismo manje istinski Riječju Božjom.
Analogija također sadrži bitnu zaštitnu ogradu. Krist je uzeo ljudsku narav u svemu osim u grijehu. Ljudska slabost nije značila moralno zlo u Njemu. Isto tako, riječi Pisma nalikuju običnom ljudskom govoru, a da ne postaju tvrdnja neistine.
Ljudski jezik može biti poetičan, simboličan, približan ili uređen prema drevnim konvencijama, a da ne bude pogrešan.
Pisac može opisati sunce kako izlazi, a da ne podučava znanstvenu teoriju o kretanju sunčevog sustava. Može upotrijebiti zaokružen broj, a da ne tvrdi matematičku točnost. Može urediti događaje prema teološkoj ili književnoj svrsi, a da ne pokušava pružiti moderni kronološki prijepis.
Takvi ljudski oblici moraju se tumačiti prema onome što je sveti pisac namjeravao potvrditi. Ali jednom kada je ta tvrdnja ispravno identificirana, mora se primiti kao ono što tvrdi Duh Sveti.
(Ivan 1,14, Douay-Rheims)
II. PISMO
"I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao jedinorođenca od Oca), pun milosti i istine."
Vječna Riječ nije se samo činila ljudskom. On je istinski postao čovjekom i nastanio se među nama. Ipak, Njegov ulazak u ljudsku slabost nije umanjio Njegovu božansku slavu istine. Ostao je jedinorođeni Sin, pun milosti i istine.
Odjeljak 13. traži od nas da u tom misteriju vidimo obrazac božanske poniznosti. Bog koji nam se približio u ljudskom tijelu također nam se približava kroz ljudske riječi.
(Hebrejima 1,1-2, Douay-Rheims)
"Bog, koji je u razna vremena i na razne načine govorio u prošlosti očevima po prorocima, u ove dane progovori nama po Sinu, kojega je postavio baštinikom svega, po kojem je i svijet stvorio."
Bog je govorio "na razne načine".
Koristio je proroštvo, povijest, poeziju, zakon, mudrost, viziju i prispodobu. Raznolikost ljudskih oblika ne podrazumijeva mnoge sukobljene božanske autore. Jedan Bog govori kroz cijelu povijest Objeve. Sve Njegove riječi dostižu puninu u Njegovom Sinu.
(Hebrejima 4,15, Douay-Rheims)
"Jer nemamo takvog velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednog koji je kušan u svemu kao i mi, bez grijeha."
Krist je istinski ušao u ljudsku slabost. Doživio je glad, umor, patnju, napast i smrt. Ipak, ostao je bez grijeha.
Ta razlika je ključna za razumijevanje odjeljka 13.
Poniznost znači da Bog istinski ulazi u naše ljudsko stanje. To ne znači da On uzima neistinu ili grijeh u sebe.
III. PAMTI - ŠTO JE PRETHODILO?
A. Sv. Ivan Zlatousti
Jezik božanske poniznosti dolazi od Otaca, posebno sv. Ivana Zlatoustog.
Često je govorio o tome kako Bog prilagođava svoj način govora slabosti svojih slušatelja. Za Zlatoustog, ta prilagodba otkrivala je dobrotu i strpljivost Božju.
Bog ne preplavljuje čovjeka onim što ne može podnijeti. On ga vodi, poučava i uzdiže postupno.
Poniznost nije značila da Bog poučava zabludu. To znači da On komunicira istinu na način prikladan onima koji je primaju.
Očevo poučavanje stoga pruža ispravan okvir za odjeljak 13. Božja prilagodba je čin milosrđa usmjeren prema istini.
B. Sv. Toma Akvinski
Sv. Toma je naučavao da se božanske stvari u Pismu predstavljaju prema načinima govora koji se obično koriste među ljudima. To je potrebno jer sva naša prirodna spoznaja započinje kroz stvorene stvari.
O Bogu govorimo koristeći riječi izvučene iz svijeta koji poznajemo. Jezik je ograničen, ali nije beznačajan. Ljudske riječi mogu istinski označiti božanske stvarnosti iako ih ne mogu u potpunosti obuhvatiti. Ta razlika štiti nas od dvije suprotne zablude.
Ne smijemo svaku biblijsku sliku tretirati kao grubi fizički opis. Ali ne smijemo ni tvrditi da ljudski jezik nije sposoban komunicirati objektivnu istinu o Bogu.
C. Papa Pio XII.
U Divino Afflante Spiritu, papa Pio XII. potaknuo je katoličke znanstvenike da proučavaju drevne jezike, književne oblike, idiome i načine pripovijedanja. Prepoznao je da su sveti pisci koristili aproksimacije, figure govora i načine izražavanja uobičajene među drevnim narodima. Ali to je proučavanje čvrsto smjestio unutar doktrine o nadahnuću.
Riječi Božje učinjene su sličnima ljudskom govoru "u svakom pogledu, osim u zabludi". Ova formula jasno pokazuje da ljudski jezik ne prestaje biti ljudski kada ga Bog koristi. Također je jasno dala do znanja da Bog ne može postati autorom neistine.
Književno proučavanje trebalo bi pomoći u demonstriranju imuniteta Pisma od zablude utvrđivanjem onoga što je sveti pisac doista namjeravao ustvrditi. Ono nikada ne smije postati metoda za pretpostavljanje zablude prije nego što tumačenje započne.
D. Prvi vatikanski sabor
Vatikan I. je učio da su knjige Pisma svete i kanonske jer su napisane pod nadahnućem Duha Svetoga, imaju Boga za autora i predane su Crkvi kao takve.
One nisu nadahnute samo zato što je Crkva kasnije odobrila ljudske knjige. Niti su nadahnute samo u odabranim religijskim odlomcima.
Dei Verbum je primio taj nauk i ponovio ga u odjeljku 11. Odjeljak 13. se stoga mora čitati unutar tog doktrinarnog kontinuiteta.
Ljudski karakter jezika ne dijeli Bibliju na božanske istine okružene tek ljudskim pogreškama. Cijelo Pismo se prima kao nadahnuto.
IV. BENEDIKT XVI. - RIJEČ JE POSTALA MALA ZA NAS
Papa Benedikt XVI. često se vraćao temi božanske poniznosti. Poučavao je da Božja poniznost dostiže svoj vrhunac u Utjelovljenju. Vječna Riječ postala je dovoljno mala da uđe u našu povijest. Postao je dijete koje se moglo vidjeti, čuti i držati.
Riječ nije ostala apstraktna ideja. Uzela je ljudsko lice. Na sličan način, Riječ Božja ulazi u poniznost ljudskog govora. Dolazi nam riječima koje se mogu čitati, naviještati, pamtiti i prenositi. Ta poniznost trebala bi proizvesti čuđenje, a ne sumnju.
Činjenica da Bog govori ljudskim riječima ne znači da je Pismo samo ljudsko. To znači da se Bog približio čovjeku.
Benedikt je također upozorio na metode koje ispituju samo ljudske dimenzije Pisma. Povijesno proučavanje je potrebno jer je Bog istinski djelovao u povijesti i govorio kroz stvarne ljude. Ali kada znanost od samog početka isključuje božansko djelovanje, ona više ne prima Pismo prema onome što Pismo jest.
Metoda koja pretpostavlja da su čuda nemoguća, da se proročanstvo ne može dogoditi ili da božansko nadahnuće ne može proizvesti istinite ljudske riječi, nametnula je filozofiju tekstu.
Vjera ne eliminira ozbiljno proučavanje. Ona dopušta razumu da ostane otvoren prema cijeloj stvarnosti nadahnute Riječi.
Katolički tumač stoga prima obje dimenzije. To su istinski ljudske riječi. I kroz njih Bog istinski govori.
V. KOMENTAR STUPOVA
ŠTO ZNAČI "PONIZNOST" (CONDESCENSION)?
Božanska poniznost je Božja ljubazna prilagodba Njegove komunikacije ljudskoj slabosti. On govori na način prikladan našim konačnim umovima. On koristi ljudske riječi, slike, događaje i oblike izražavanja kako bismo mogli upoznati istine koje nikada sami ne bismo mogli otkriti.
Poniznost ne znači da Bog prezire čovjeka ili da mu lažno govori. Ona otkriva Njegovu nježnost.
Vječna Mudrost se sagiba tako da Njegova djeca mogu čuti Njegov glas.
ZAŠTO BOG KORISTI LJUDSKI JEZIK?
Ljudski jezik je prirodno sredstvo kojim ljudska bića komuniciraju i primaju razumljivu istinu. Bog je mogao ostati šutljiv. Umjesto toga, izabrao je ući u uvjete ljudske povijesti i govora.
Govorio je kroz proroke i apostole koji su živjeli u određenim kulturama i koristili određene jezike. Njihove riječi ne iscrpljuju božanski misterij. Ipak, pod nadahnućem, one komuniciraju sve i samo ono što je Bog želio da napišu.
ZNAČI LI PRILAGOĐAVANJE JEZIKA DA SE BOG PRILAGODIO ZABLUDI?
Ne.
Prve riječi odjeljka 13. proglašavaju da istina i svetost Božja ostaju netaknute. Bog može prilagoditi način na koji se istina izražava. On ne pretvara istinu u neistinu.
Majka može djetetu objasniti duboku istinu jednostavnim jezikom, a da ne laže. Učitelj može koristiti analogiju i aproksimaciju, a da ne podučava zabludu. Ljudski izraz ne mora biti iscrpan ili tehnički moderan da bi bio istinit.
Tumač mora utvrditi što Pismo zapravo tvrdi. Ne smije pretpostaviti da je tvrdnja lažna samo zato što je izražena kroz drevni ljudski oblik.
GDJE JE JEZIK ODJELJKA 13. NAJRANJIVIJI NA ZLOUPORABU?
Njegova konačna usporedba kaže da su riječi Božje učinjene poput ljudskog govora, baš kao što je vječna Riječ uzela na sebe tijelo ljudske slabosti.
Čitano samo, "ljudska slabost" mogla bi se proširiti na zabludu, predrasude ili doktrinarni nedostatak.
Ranija formulacija pape Pija XII. završila je eksplicitnom kvalifikacijom "osim u zabludi". Odjeljak 13. ne ponavlja te riječi na tom mjestu.
To čini posebno važnim zadržati uvodnu izjavu odjeljka da Božja istina i svetost ostaju netaknute, te nauk odjeljka 11. da je sve što sveti pisci tvrde ustvrdio Duh Sveti.
Izostavljanje posebno jasne fraze može tekst učiniti lakšim za zlouporabu. To ne ovlašćuje tumačenje suprotno doktrini koju je Sabor već potvrdio.
KAKO JE "DUH DRUGOG VATIKANSKOG SABORA" IŠAO IZNAD TEKSTA?
Išao je iznad teksta kad god se ljudsko autorstvo tretiralo kao da se može odvojiti od božanskog autorstva.
Išao je iznad teksta kad god se kulturni okvir koristio za odbacivanje biblijskog nauka umjesto za razumijevanje onoga što je sveti pisac ustvrdio.
Išao je iznad teksta kad god je književni oblik postao prikladna oznaka za nijekanje čuda, proročanstava ili povijesnih događaja.
Išao je iznad teksta kad god se Pismo podvrgnulo akademskom autoritetu neovisnom o vjeri i prosudbi Crkve.
Išao je iznad teksta kad god su pretpostavke suvremenog svijeta postale standard po kojem se Riječ Božja ispravljala.
Nijedan od tih razvoja nije zahtijevan odjeljkom 13.
Oni nastaju kada se naglašava "ljudski jezik", dok se zaboravlja "istina i svetost Božja".
KAKO SE MORA ČITATI ODJELJAK 13.?
Mora se čitati s odjeljcima 11. i 12.
Mora se čitati s naukom Vatikana I., pape Lava XIII., pape Pija XII. i Otaca.
Mora se čitati unutar crkvene doktrine o nadahnuću i bezgrješnosti.
Mora se čitati prema analogiji vjere.
Kada se čita u kontinuitetu, odjeljak 13. izražava duboko katoličku istinu.
Bog je govorio kroz istinski ljudske riječi. Budući da su riječi ljudske, zahtijevaju pažljivo tumačenje. Budući da su nadahnute od Boga, moraju se primiti s vjerom.
ČUVA LI ODJELJAK 13. KATOLIČKU VJERU?
Da, kada se čita prema vlastitim uvodnim riječima i unutar doktrinarnog konteksta koji je uspostavio Sabor.
Istina i svetost Božja ostaju netaknute. Božja poniznost objašnjava zašto je Pismo pristupačno čovjeku. Ona ne objašnjava nestanak božanskog nadahnuća.
Teškoća je nastala kada je jezik prilagodbe odvojen od svojih zaštitnih ograda i korišten da sugerira kako Pismo sadrži manjkave prosudbe svog doba.
Lijek nije nijekanje ljudskog karaktera Pisma. Lijek je obnova jedinstva katoličkog nauka:
- Bog je glavni Autor.
- Sveti pisci su pravi autori.
- Njihov jezik je istinski ljudski.
- Njihove tvrdnje je ustvrdio Duh Sveti.
- A istina i svetost Božja ostaju netaknute.
BOŽANSKA PONIZNOST NE ZNAČI DA BOG SPUŠTA SVOJU ISTINU
Ovo bi nas trebalo ispuniti strahopoštovanjem.
Ljudski jezik Pisma nije neugodnost koju treba prevladati.
On je izabrano oruđe božanskog milosrđa.
Istodobno, božanska poniznost ne smije se brkati s božanskom predajom zabludi.
Bog ne prestaje biti Istina kada govori čovjeku.
Vječna Riječ nije postala grješna kada je uzela ljudsku narav.
Nadahnuta Riječ ne postaje lažna zato što je izražena ljudskim govorom.
Stoga moramo držati zajedno sve ono što je treće poglavlje poučavalo.
- Bog je autor Pisma.
- Sveti pisci su pravi autori.
- Njihov jezik se mora proučavati prema njegovim povijesnim i književnim oblicima.
- Njihove tvrdnje se moraju primiti kao tvrdnje Duha Svetoga.
- Pismo se mora tumačiti unutar svog vlastitog jedinstva, žive Predaje Crkve, harmonije vjere i prosudbe Crkve.
- I kroz cijeli taj božanski i ljudski misterij, istina i svetost Božja ostaju netaknute.
Konfuzija postkoncilskog razdoblja nije nastala zato što su katolici shvatili sva ta načela previše ozbiljno.
Nastala je kada su bila razdvojena.
Ljudsko autorstvo je odvojeno od božanskog.
Povijesno proučavanje odvojeno je od vjere.
Prilagodba je odvojena od istine.
Sabor je odvojen od Predaje koja njegovim riječima daje katoličko značenje.
Lijek je obnoviti ono što nikada nije trebalo biti podijeljeno.
Čitamo Pismo s pažljivom ljudskom inteligencijom i nadnaravnom vjerom.
Primamo Sabor prema njegovim stvarnim riječima i unutar vječnog nauka Crkve.
Odbacujemo navodni "duh" koji je u suprotnosti sa slovom, vjerom ili Predajom koju tvrdi da tumači.
Bog se sagibao da nam progovori.
Nije spustio svoju istinu.
Spustio je sebe u ljubavi kako bi nas Njegova istina uzdigla k Njemu.
Neka Tvoja Riječ prosvijetli naše umove, pročisti naša srca i uzdigne nas iz slabosti ovoga svijeta u vječni život Neba.
Po istom Kristu, Gospodinu našem.
Amen.
(Biskup Joseph Strickland, pillars of faith.net)